Zloglasni sustav preživio

Veliki novci su ukradeni, to je sigurno. Samo što nitko nije kriv. Od svih silnih afera u cestogradnji i sasvim konkretnih dokaza, koji nedvojbeno ukazuju na kriminal, danas je ostalo malo ili ništa. Niti su hrvatski sudovi odradili posao, niti je itko odgovarao, čak ni u kategoriji benigne političke odgovornosti. Presjek aktualnog stanja djeluje bizarno i nestvarno. Zdravko Livaković više nije državni tajnik, ali ne zbog afera, već zato što mora odgajati dijete u Zadru. Ministru prometa, Božidaru Kalmeti nije pala dlaka s glave, iako broj afera u njegovom resoru, broj smijenjenih direktora i podignutih kaznenih prijava, predstavlja apsolutni rekord za bilo koju hrvatsku Vladu ili ministra. Smijenjena Uprava Hrvatskih autocesta na čelu s bivšim predsjednikom Juricom Prskalom, odavno nije u zatvoru. Iz Remetinca su izašli početkom veljače, a suđenje im još nije počelo. Izašao je i Slaven Žužul, vlasnik Skladgradnje, koja sve rjeđe farba tunele, ali sve bolje igra nogomet. Braća Jozo i Slaven Žužul u jeku najveće recesije za građevinare vode i sponzoriraju novog hrvatskog prvoligaša, NK Split, trenutno najugodnije iznenađenje prvenstva. Trećeplasirani su na ljestvici HNL-a, odmah uz bok Dinamu i Hajduku, pa Žužuli očito i dalje imaju novaca kad stignu ulagati u nogomet. Bivši premijer Ivo Sanader konačno progovara, ali samo o Ini. Nitko, uključujući i oporbu sa mlakim i neinventivnim SDP-om na čelu, ne traži od Sanadera objašnjenje o dramatičnom poskupljenju od 300 posto po kilometru autoceste izgrađenom u mandatu njegove Vlade. Ili barem o čvoru Vučevica, koji spaja autocestu sa selom Dugobabe odakle porijeklo vuče bivši premijer. Kao da se na to zaboravilo.

Dionice ministrice

Ministrica prostornog uređenja Marina Matulović Dropulić vjerojatno i dalje posjeduje 1.497 dionica Instituta građevinarstva Hrvatske na čijem je čelu Jure Radić, alfa i omega svega što se projektira i planira u Hrvatskoj uz završno odobrenje ministrice Matulović Dropulić, koja i dalje stoji na stanovištu kako u svemu navedenom nema sukoba interesa. Dionice ministrice danas su poprilično pale, kao i sve drugo na burzi, ali bi se trenutno za 1.497 dionica IGH još uvijek moglo dobiti oko 2,25 milijuna kuna. Prava sitnica, pogotovo ako se uzme u obzir tržišna cijena istih dionica od 15-tak milijuna kuna prije samo dvije godine. Kad već ministrica nije u sukobu interesa u tom kontekstu je gotovo neprilično spominjati Željka Žderića, prvog čovjeka Konstruktora iz Splita, ujedno i kuma Jure Radića s kojim se navodno Žderić poslovno rastao u posljednje vrijeme. Ipak, njih bi dvojica i dalje morali surađivati barem na jednom projektu, na gradnji Pelješkog mosta za kojeg Vlada u jeku najgore recesije nastoji osigurati 320 milijuna eura unatoč svim stručnim upozorenjima kako je taj projekt prometno neopravdan i neisplativ. Pelješki most ujedno pokazuje da je ozloglašeni sustav cestogradnje u Hrvatskoj preživio bez većih žrtava.

Tek ušminkavanje

Ništa se nije promijenilo u načinu funkcioniranja, čak je i kadrovski provedeno tek ušminkavanje, pa danas Hrvatske autoceste umjesto Prskala vodi Stjepko Boban, koji je u HAC stigao iz Hrvatskih cesta, gdje je radio upravo na pripremi i gradnji Pelješkog mosta.

Kao što Radićev IGH projektira, Matulović-Dropulić odobrava, tako Dalekovod sve oprema. Bizarno i nevjerojatno zvuči činjenica kako je Dalekovod dobio apsolutno sve natječaje za opremanje autocesta i većih državnih cesta u državi u posljednjih šest godina. Troškovi opremanja često premašuju trećinu ukupne investicije za neku prometnicu, pa je već iz toga jasno o koliko je velikim novcima riječ. Nameće se zaključak da je upravo Dalekovod odnio najveći kolač u cestogradnji, između ostalog i zato što je ova tvrtka dobijala posao čak i kad nije bila najjeftinija na natječaju, kao u slučaju opremanja 44 kilometra punog profila između Grobnika i Stare Sušice, gdje je ponuda Strabaga bila povoljnija za gotovo 30 milijuna kuna.

Prekrupan zalogaj?

Prolaskom vremena sve je očitije kako progon kriminala u cestogradnji stoji u mjestu. Ništa se ne događa, iako je potreban pozamašan novinski prostor za nabrajanje većih afera, od spomenutog farbanja tunela, nabijanja cijena i namještanja natječaja, korupcije i nepotizma pri zapošljavanju na naplatnim kućicama, izmišljanja radnih mjesta, naplaćivanja nikad obavljenih poslova, sklapanja ugovora bez osiguranog financiranja, namjernog odabira skupljih projekata i opreme, itd. Pitanje je što to radi državni odvjetnik Mladen Bajić, koji se voli pohvaliti da mu nikad, nigdje i nitko ne može naređivati kako će raditi svoj posao. Netko bi ga ipak trebao nazvati i podsjetiti kako je ostalo previše neobavljenog posla. Ili je taj posao Bajiću prekrupan zalogaj, barem dok se u Hrvatskoj ne promijeni vlast?

Dobar primjer načina na koji Državno odvjetništvo radi upravo je slučaj preskupih »bukobrana« na riječkoj obilaznici o kojima je pisao naš list ponudivši dokaze da je cijena Dalekovoda od 165 milijuna kuna bitno veća od tržišne, što se pokazalo i točnim, jer su praktično odmah nakon novinskog napisa pokrenuti pregovori ARZ-a i Dalekovoda o smanjenju cijene. Državno odvjetništvo je u veljači ove godine službeno od »Novog lista« zatražilo dokumentaciju o slučaju »bukobrani«, koju im je naša redakcija dragovoljno ustupila. Osam mjeseci kasnije nikakvog konkretnog rezultata istražnog postupka nema. Pitanje je hoće li ga ikada biti, iako konkretni dokazi postoje i ne treba ih preispitivati ni osam sati, a kamoli osam mjeseci.

Grozna poruka

Na kraju se događa posljednji i najveći apsurd u tragikomediji kakva je moguća samo u Hrvatskoj. Umjesto optuženika za kriminal pred sudove izlaze svjedoci o tom istom kriminalu. Ali, ne kao svjedoci, već optuženici za klevete, za nanošenje duševnih boli. Na sudu nema nikog drugog, osim »zviždača«. Primjer je predsjednik Nezavisnog cestarskog sindikata, Mijat Stanić, vjerojatno najpoznatije »duboko grlo« u procesu razotkrivanja sustava cestarske pljačke pod državnim pokroviteljstvom. Stanić po vlastitom priznanju, jedva stigne obilaziti sva sudska ročišta na kojima su podignute tužbe protiv njega zbog klevete. Teško će se obraniti, jer kriminal o kojem je govorio nije procesuiran. Grozna je i poruka ostatku građana Hrvatske, koji bi sutra trebali ustati, svjedočiti i upozoriti na nepravdu ili kršenje zakona u nekom drugom slučaju, bilo da je riječ o državnom ili privatnom sektoru. Tko će ih zaštititi jednom kad progovore?