U praksi se, naime, događa da firme u održavanju i nadzoru cesta rad svojih zaposlenika odlučuju tumačiti kao rad mobilnih radnika, što znači da radnici odlaze na teren i ondje provode i po deset dana pri čemu im se plaća samo vrijeme koje su radili, bez mogućnosti da odu kući kada ne rade ili da im se plate dežurstvo, dnevnica, terenski ili bilo koji drugi dodatak.

Ovo mišljenje Ministarstva dodatno je razjasnilo da se na te radnike ne odnosi zakon koji definira rad mobilnih radnika i da, sukladno tome, ti ljudi nisu mobilni radnici, a budući da se na njih odnosi Zakon o radu, vrijeme u kojem su raspoloživi obavljati poslove prema nalogu poslodavca ne može iznositi više od 40 sati tjedno bez ikakve dodatne naknade ili preraspodjele radnog vremena.