Vaš put je u njihovim rukama: Nisu Cobra 11, ali zbog njih su autoceste sigurne za promet

- Jedna pogreška, jedan nesmotren potez može tebe, ali i druge koštati života, s nekoliko riječi nam je Matije Marković uspio predočiti sav rizik svog posla. Matije i Krunoslav Škvorc jedni su od mnogih djelatnika TJO Lučko koji rade na ophodnji Hrvatskih autocesta. Znate, oni su ljudi koje zovete kada vam negdje na autocesti usred noći stane automobil, prvi koji dođu na mjesto nesreće i zadnji koji odu. Brinu se za sigurnost, otklanjaju poteškoće.

Pretrčavaju cestu kupeći otpale dijelove kamiona usprkos jurećim vozilima. Riskiraju svoj život kako netko ili nešto ne bi ugrozilo tuđi. Nerijetko neki djelatnici tako i izgube život. No, sve je to dio posla, kažu nam. Rizik postoji. Na neke stvari ipak može utjecati, dok su neke ipak prepuštene prstu sudbine. Ali, uprkos tome, u ophodnju se ide nebrojeno puta dnevno, ne znajući što se može dogoditi iduće sekunde. Hoće li nekome pozliti za volanom baš u trenutku dok ophodnja stoji u zaustavnom traku, hoće li ih netko uopće i uočiti usprkos signalizaciji i blještavim narančastim prslucima, o tome ne žele razmišljati.

- Po zakonu, u redovnu ophodnju moramo ići minimalno tri puta u 24 sata, no mi na 120 kilometara autoceste od Karlovca, Bregane pa sve do Siska napravimo dnevno barem deset puta više. Čvor Lučko je središte svih traka od A2, A3 i A1, još kada uvrstimo i zagrebačku zaobilaznicu, dnevno kroz našu jedinicu prođe i do 70.000 vozila. Po danu zna biti i nekoliko prometnih nesreća, razne dojave o predmetima i životnjama na cestama, o vozilima u kvaru i slično. To su samo intervencije gdje ne računamo planirane radove poput saniranja nekog dijela autoceste i redovne ophodnje - pojašnjava nam voditelj TJO Lučko Tomislav Gospodinović.

Najteži dio - pretrčavanje ceste

Sve što rade, mora biti striktno po zakonima i propisima. Svaki znak na cesti mora stajati ravno, svaki stupić na svom mjestu, osim vozila, na cesti ne smije biti apsolutno ničega jer svaki predmet predstavlja potencijalnu opasnost. Zato su ophodnje toliko česte. Ovdje nema mjesta čekanju niti pogreškama, jer ako se nešto dogodi, on- U redovnoj ophodnji, kada vidimo komad željela koji je nekome otpao i koji potencijalno može ugroziti promet, stanemo i pokupimo ga. Nije to uvijek tako jednostavno kao što se čini. Moramo prvo stati na zaustavnu traku, zatim upaliti signalizaciju kako bi nas vozači uočili, a onda slijedi onaj najteži dio - pretrčavanje ceste. Nekad znamo čekati i po 15 minuta kako bi mogli preći na drugu stranu, posebno kada je gust promet. Treba dobro procijeniti brzinu automobila i koliko vremena imamo za pokupiti taj dio, nekad to zna biti samo nekoliko sekundi. Ako se spotakneš i padneš, gotovo je - priča nam Krunoslav koji na ophodnji cesta radi već desetljećima.i snose punu odgovornost.

Ni njemu u početku nije bilo lako. Svaki dan nosi nove izazove. Iako ophodari na početku prolaze obuku, na neke stvari se jednostavno nikad ne može pripremiti. Zato tu iskustvo igra najveću ulogu, a nerijetko moraju improvizirati i prilagoditi se izazovima na terenu.

- Možda se ovo čini monoton posao, ali svaka situacija u kojoj se nađemo je drugačija, i nikad ne znaš što te taj dan čeka. Često znamo loviti životinje po autocesti, ali vjerujte mi, i ljude. Najčešće su to bolesni ljudi s kojima moramo oprezno postupiti i pozvati nadležne službe, no dok oni dođu, mi ih moramo zadržati kako bi ih zaštitili. Imate tu i ''spavače'', kako ih ja volim nazivati, njih sam se često nagledao u svojoj karijeri. To su ljudi koji, najčešće, preko vikenda upale sva četiri žmigavca na autocesti i odluče zadrijemati jer su prepijani da bi nastavili božnju. Ne bi ste vjerovali, ali i toga ima. Nekad su ljudi znali i fizički nasrnuti na djelatnike jer ih moraju spriječiti da voze kako ne bi pijani ugrožavali promet. U takvim situacijama, moramo znati kako postupiti dok policija ne dođe, nekad zaista nije lako i svačega se nagledamo - ispričao nam je Tomislav.

Njihov posao ne poznaje nedjelje, blagdane niti praznike, a dostupni su od 0-24 sata, bilo koje doba dana ili noći. Poput liječnika i policajaca, samo što ih se često ne doživljava kao ljude kojima je također posao da birnu o tuđoj sigurnosti.

- Ajoj, često nam vozači znaju psovati. Posebno ako radimo jedan dio ceste i preusmjeravamo promet. Tad nastanu kolone, a vozači postaju nervozniji pa se iskale na nama ''zašto to baš sad to radimo''. Ali navikli smo na to, ljudi često ne razumiju da postoje određeni planovi i elaborati prema kojima održavamo cestu. Jednom se dogodilo da je jedan čovjek otvorio prozor, nešto nam opsovao i pljunuo na nas - ispričao nam je Matije.

No, kako imaju ružnih iskustava, tako ni dobrih ne manjka. Kažu, najdraže im je kada im se ljudi jave i zahvale im se za pomoć na cesti. Od dostave goriva pa sve do situacija koje ni oni sami ne mogu zamisliti.

Glava u torbi većinu vremena

- Osim što smo ophodari, prvo trebamo biti ljudi. Naš kolega je jednom naišao na parkirani automobil u zaustavnoj traci. Otišao je provjeriti što se događa, a gospođa je bila u totalnom šoku, jedva je pričala. Naime, javili su joj u putu da joj je netko od članova obitelji preminuo i žena je potpuno pala u trans. Plakala je i nije mogla voziti. Kolega je stao iza nje, upalio signalizaciju i čuvao ju čak dva sata dok žena nije skupila snage da vozi dalje. Kasnije nam je poslala e-mail gdje nam je opisala što se dogodilo i zahvalila na svemu, što smo bili uz nju u takvom trenutku. Znate, male su to stvari, ali nama puno znače - rekao nam je Tomislav.

Nije lako raditi posao gdje ti je ''glava u torbi'' većinu vremena, kada ne znaš hoćeš li doći kući nakon radnog vremena, ili će te pokupiti neki manijak dok juri 200 na sat tipkajući po mobitelu. Iako, ne vole govoriti o svojim stradalim kolegama, to im najteže pada. Kad god se dogodi nesreća u kojoj su sudjelovali i ophodari, njihove obitelji koje ih čekaju da se vrate s posla, proživljavaju najveće strahove. Nažalost, kod nekih se i obistine. Sjetimo se samo mladića koji se svom snagom zaletio u naplatnu kućicu Macelj i ubio djelatnike na njihovom radnom mjestu. Sjetimo se i koliko puta automobili i kamioni znaju naletjeti na ophodnju koja stoji u zaustavnom traku. Usprkos signalizaciji. Trenutak nepažnje, dovoljan je da rezultira smrtnim ishodom.