Sud, zbunjen, normalan

I ustavni suci su ljudi, a kad su ljudi nesigurni i kad brane nešto što nije plod njihova slobodnog mišljenja, manjak argumenata kompenziraju viškom arogancije i teških riječi. Misle da im napadačka retorika daje uvjerljivost, a ne vide da takav gard samo razotkriva nedostatak samouvjerenosti. Predsjednica Ustavnoga suda Jasna Omejec, zajedno s još nekim ustavnim sucima, dobila je zadatak da vlastitim riječima argumentira odluku Vladimira Šeksa, HDZ-ova povjerenika za pravna pitanja, o odbijanju sindikalnog zahtjeva da se raspiše referendum o izmjenama Zakona o radu, koje su bile predložene, pa su zatim povučene.

Gospođa Omejec i njezine kolege nisu uspjeli smisliti ništa originalno, pa su se zadržali na ponavljanju Šeksovih argumenata: ukratko, rekli su, volja birača ostvarena je kad je Vlada povukla svoj antiradnički zakonski prijedlog. Svoj kreativni doprinos obrani Šeksove odluke dali su u komentarima koji su debelo izišli iz okvira ustavne tematike i ozbiljno zašli u područje dnevne politike.

Sudac Davor Krapac je izjave nekih sindikalnih čelnika, o tome da će se suprotstaviti zabrani referenduma, nazvao kaznenim djelom prisile prema pravosudnom dužnosniku, te je sindikaliste optužio da pokreću »oktobarsku revoluciju«. »To je nepodnošljiva lakoća obezvrjeđivanja i gaženja svega institucionalnog u ovoj državi, koja duboko zabrinjava«, rekla je, pak, Omejec, osvrćući se na »rušilačke« istupe sindikalista.

Istina je upravo suprotna. Instituciju Ustavnoga suda zgazili su njegovi članovi kad su pristali na ulogu provoditelja pravnih akrobacija Vladimira Šeksa, a pristali su odavno. Šeks je došao na ideju da se pitanje referenduma ne rješava ondje gdje se trebalo rješavati, u saborskim klupama, nego je Ustavnom sudu prebacio da svojim nepostojećim autoritetom stane iza onoga što je on, Šeks, smislio.

To je kukavički, ali i kontraproduktivno i za HDZ, odnosno Vladu, i za Ustavni sud, ali Šeks je očito u fazi kad ga je napustila elementarna politička inteligencija, dok je Ustavni sud – napunjen politički delegiranim personama čiji je stručni i javni ugled, u najmanju ruku, upitan – već dugo pozdravljen s vjerodostojnošću i poštovanjem javnosti. O razmjerima Šeksove izgubljenosti i zapetljanosti u štetne fiškalske kombinacije svjedoči i njegova vrlo ozbiljna nakana da pronađe model onemogućavanja Sanaderova povratka u parlament. Tek kad su neki HDZ-ovi koalicijski partneri kazali da im ne pada na pamet sudjelovati u pretvaranju Sanadera u političku žrtvu, Jadranka Kosor odbacila je Šeksov plan.

Vladimira Šeksa, a i one koji su mu dali moć, nimalo ne zanima i ne brine što svojim utjecajem na Ustavni sud i pravosudne institucije, pogotovo kad taj utjecaj koristi za realizaciju zamisli koje dugoročno štete i HDZ-u, sustavno srozava povjerenje građana u te institucije. Time se postiže da čak i kad suci i tužitelji dobro i savjesno rade svoj posao, ostaje neizbrisiv dojam da odlučuju prema političkom diktatu. Time se izravno potkopavaju temelji na kojima bi trebao počivati državni sistem. Ali Šeks je od onih političara koje nikad nije odlikovala sposobnost da vide širu sliku i opći interes. On je toliko opčinjen svojim proceduralnim umijećem i vještinom odigravanja poteza s ograničenim dometom da, jednostavno, nije u stanju vidjeti štetne učinke vlastitih igrica: štetne ne samo za Hrvatsku, nego i za vladajuću stranku. Šeksova je sreća što Jadranka Kosor nema političkih kapaciteta da prepozna razmjere njegova štetočinstva.