Smrt sindikatima – dostojanstvo radu
(NOVI LIST) Kako bi samo ova mala zemlja dobro živjela da nema sindikata! Ostvarivala bi neviđeni gospodarski rast, država kao takva ne bi bila skupa, javna potrošnja bi bila čista sića... Ponosno bi se ime Hrvatska šepurilo na prvim mjestima razno-raznih svjetskih ljestvica konkurentnosti, domaća poslodavačka elita pohodila bi međunarodne konferencije i pronosila »know-how«, odnosno znanje kako nešto postići. Hrvatska bi, naprosto, bila čudo. Ogledni primjerak za sve one ekonomije kojima baš ne ide i koje baš ne znaju kako bi se pokrenule.
U toj situaciji, i velike gospodarske sile poput Japana i SAD-a imale bi što naučiti od jedne male Hrvatske miljenice svjetskih novčarskih ili političko-novčarskih institucija. Samo, da nema tih sindikata...
Te grozomorne tvorevine kojima je jedina svrha postojanja pljačkanje poslodavaca, naprosto, uništavaju nacionalnu ekonomiju. Koče razvoj poduzetništva, koče gospodarski rast, koče slobodu tržišta i svaku, ama baš svaku, priliku koriste kako bi napakostile kapitalu. Pa su tako izmislili i nekakav Međunarodni dan dostojanstvenog rada. Ma, zapravo, nisu ga izmislili domaći sindikati nego Međunarodna konfederacija sindikata (ITUC), a naši kakvi već jesu spremno su prihvatili obilježavati taj dan. Pa su, među ostalim, sindikalni čelnici saborskim zastupnicima odlučili podijeliti tuljce neočišćenog kikirikija ne bi li ih i tim simboličnim potezom podsjetili na sudbine malih ljudi. A ti mali ljudi su radnici koji od svojih plaća sve teže mogu krpati kraj s krajem mjeseca. Ili ne mogu uopće krpati jer rade, a plaću ne primaju.
Rad koji omogućava normalan život. To bi bio dostojanstven rad. Pa kada bi se domaće radništvo pitalo o dostojanstvu njihova rada, tek bi manjina odgovorila da ima dobar život. Zapošljavanje, radno-socijalna prava, zaštita i dijalog, prema široj definiciji, sadržaj su dostojanstvenog rada. Naime, bez jednog od tih elemenata teško se može govoriti o perspektivama razvoja i socijalnog napretka.
E, sad i poslodavačkoj strani, dakle strani kapitala, u interesu bi također trebao biti dostojanstven rad. Zato i ne čudi što su se i domaći poslodavci odlučili oglasiti i štogod javnosti reći povodom Međunarodnog dana dostojanstva rada. No, bilo bi im pametnije da su taj dan prespavali i prešutjeli. Umjesto toga, silno povrijeđeni poslodavci sindikalnom kikiriki akcijom odlučili su uzvratiti topničkom paljbom po sindikatima. Dakle, za to što u ovoj zemlji deseci tisuća radnika rade i ne primaju plaću, što se poduzeća u blokadama ne šalju u stečajeve, što poslodavci ne plaćaju poreze i obavezne doprinose – krivi su sindikati. Oni su krivi i za to što je domaća privreda nekonkurentna. Posebnu krivnju u očima poslodavačke udruge zauzimaju sindikati javnog sektora, jer su upravo oni dali doprinos velikoj potrošnji i skupoj državi.
Iz poslodavačke čestitke povodom Međunarodnog dana dostojanstvenog rada, dade se jasno iščitati da su upravo sindikati krivi što je u zemlji ukinut obrazac koji onemogućuje isplatu plaća bez poreza i doprinosa. Krivi su i što se ne pokreću stečajevi i krivi su za »neprihvatljivu praksu prema kojoj neka kompanija mjesecima ne plaća poreze i doprinose«. Sindikati bi, odnosno sindikalni čelnici kako vele poslodavci, o tome imali štošta za reći. A onda još, neizravno, poslodavci zadiru u slobodu organiziranja svog socijalnog partnera govoreći o nekompetentnim ljudima na mjestima na kojima ne bi trebali biti. Poslodavcima su, dakle, svi krivi samo su oni siroti neshvaćeni i »pravi«. Oni su samo slabija karika koju surovo tržište uništava. Pravi poslodavci su sindikati. Oni su vjerojatno krivi i što se Hrvatska pretvara u zemlju u kojoj je radno eksploatiraju ljudi, što su pokazala nedavna istraživanja. Još do prije pet, šest godina na Hrvatsku se gledalo kao na tranzitnu zemlju za trgovinu ljudima, no, prema podacima MUP-a, zadnjih godina raste broj hrvatskih državljana koji se bave tom vrstom kriminala u svrhu radnog iskorištavanja i to najčešće u poljoprivredi, graditeljstvu i turizmu. I to je segment priče o dostojanstvu rada. I vjerojatno su i za taj rastući oblik kriminala krivi upravo sindikati. I zato bi ih najpametnije bilo zakonom zabraniti. Naprosto, to je jedini način da ova zemlja i njeni poslodavci krenu u razvojnom smjeru.
Te grozomorne tvorevine kojima je jedina svrha postojanja pljačkanje poslodavaca, naprosto, uništavaju nacionalnu ekonomiju. Koče razvoj poduzetništva, koče gospodarski rast, koče slobodu tržišta i svaku, ama baš svaku, priliku koriste kako bi napakostile kapitalu. Pa su tako izmislili i nekakav Međunarodni dan dostojanstvenog rada. Ma, zapravo, nisu ga izmislili domaći sindikati nego Međunarodna konfederacija sindikata (ITUC), a naši kakvi već jesu spremno su prihvatili obilježavati taj dan. Pa su, među ostalim, sindikalni čelnici saborskim zastupnicima odlučili podijeliti tuljce neočišćenog kikirikija ne bi li ih i tim simboličnim potezom podsjetili na sudbine malih ljudi. A ti mali ljudi su radnici koji od svojih plaća sve teže mogu krpati kraj s krajem mjeseca. Ili ne mogu uopće krpati jer rade, a plaću ne primaju.
Rad koji omogućava normalan život. To bi bio dostojanstven rad. Pa kada bi se domaće radništvo pitalo o dostojanstvu njihova rada, tek bi manjina odgovorila da ima dobar život. Zapošljavanje, radno-socijalna prava, zaštita i dijalog, prema široj definiciji, sadržaj su dostojanstvenog rada. Naime, bez jednog od tih elemenata teško se može govoriti o perspektivama razvoja i socijalnog napretka.
E, sad i poslodavačkoj strani, dakle strani kapitala, u interesu bi također trebao biti dostojanstven rad. Zato i ne čudi što su se i domaći poslodavci odlučili oglasiti i štogod javnosti reći povodom Međunarodnog dana dostojanstva rada. No, bilo bi im pametnije da su taj dan prespavali i prešutjeli. Umjesto toga, silno povrijeđeni poslodavci sindikalnom kikiriki akcijom odlučili su uzvratiti topničkom paljbom po sindikatima. Dakle, za to što u ovoj zemlji deseci tisuća radnika rade i ne primaju plaću, što se poduzeća u blokadama ne šalju u stečajeve, što poslodavci ne plaćaju poreze i obavezne doprinose – krivi su sindikati. Oni su krivi i za to što je domaća privreda nekonkurentna. Posebnu krivnju u očima poslodavačke udruge zauzimaju sindikati javnog sektora, jer su upravo oni dali doprinos velikoj potrošnji i skupoj državi.
Iz poslodavačke čestitke povodom Međunarodnog dana dostojanstvenog rada, dade se jasno iščitati da su upravo sindikati krivi što je u zemlji ukinut obrazac koji onemogućuje isplatu plaća bez poreza i doprinosa. Krivi su i što se ne pokreću stečajevi i krivi su za »neprihvatljivu praksu prema kojoj neka kompanija mjesecima ne plaća poreze i doprinose«. Sindikati bi, odnosno sindikalni čelnici kako vele poslodavci, o tome imali štošta za reći. A onda još, neizravno, poslodavci zadiru u slobodu organiziranja svog socijalnog partnera govoreći o nekompetentnim ljudima na mjestima na kojima ne bi trebali biti. Poslodavcima su, dakle, svi krivi samo su oni siroti neshvaćeni i »pravi«. Oni su samo slabija karika koju surovo tržište uništava. Pravi poslodavci su sindikati. Oni su vjerojatno krivi i što se Hrvatska pretvara u zemlju u kojoj je radno eksploatiraju ljudi, što su pokazala nedavna istraživanja. Još do prije pet, šest godina na Hrvatsku se gledalo kao na tranzitnu zemlju za trgovinu ljudima, no, prema podacima MUP-a, zadnjih godina raste broj hrvatskih državljana koji se bave tom vrstom kriminala u svrhu radnog iskorištavanja i to najčešće u poljoprivredi, graditeljstvu i turizmu. I to je segment priče o dostojanstvu rada. I vjerojatno su i za taj rastući oblik kriminala krivi upravo sindikati. I zato bi ih najpametnije bilo zakonom zabraniti. Naprosto, to je jedini način da ova zemlja i njeni poslodavci krenu u razvojnom smjeru.
Preuzeto s: nhs.hr