Smrt referendumu, sloboda diktaturi demokracije

Demokracije nema bez uvažavanja mišljenja većine. A praksa pokazuje da nije dovoljno imati pravo izlaska na izbore i svake četiri ili dvije godine zaokružiti ponuđenu političku opciju, jer nema garancije da će pobjednik ispuniti obećano, čak niti da će se držati vlastitog programa. U pravilu se događa suprotno i imamo užasno važne odluke za budućnost društva o kojima nije bilo ni riječi u predizbornoj kampanji. Primjer je ideja izdvajanja čistačica, kuhara i ostalih uslužnih djelatnosti iz državne službe, tzv outsourcing.

Jednako i monetizacija autocesta koje nema u pobjedničkom Planu 21 Kukuriku koalicije, ali je zato itekako ima u odlukama Kukuriku vlade. Isto se odnosi i na plan bušenja i eksploatacije nafte u Jadranu. Nitko za aktualnu vlast nije glasao uz spoznaju da će dozvoliti naftne platforme u Jadranu, pa je stoga sasvim legitimno tražiti da se građani o tom doista važnom pitanju izjasne. Međutim, priča o referendumu u Hrvatskoj nalikuje priči o neželjenom djetetu u košari, kojeg po danu svi žele i vole, ali ga onda krišom, pod okriljem noći, prenose do praga susjedne kuće. Najradije bi da ga nema.

Sabotaža direktne referendumske demokracije u Hrvatskoj ima bogatu povijest, iako je Hrvatska nastala upravo na referendumu, onome održanom 19. svibnja 1991. godine, kada se 94,17 posto građana izjasnilo za samostalnost države. I izlazak iz Jugoslavije, što dovoljno govori o tome koliko je suludo 2015. godine izmišljati neprijatelje i boriti se protiv Jugoslavena. Taj je referendum bio temelj Hrvatske. Sve poslije toga nudilo je kontroverzu ili otvorene pokušaje podrivanja direktne demokracije. Drugi najvažniji referendum ticao se odluke o ulasku RH u EU. Bio je uspješan, ali je ostao u sjeni preventivnog snižavanja minimalnog odaziva s ciljem sprečavanja mogućih eurofobičnih iznenađenja. Treći najvažniji referendum ikada u Hrvatskoj je onaj kojeg nije bilo. Onaj o ulasku Hrvatske u NATO, a nije ga bilo, jer se strahovalo da građani neće podržati nakanu vlastitih političara i aklamacijom glasati za NATO.

Zatim su krenule građanske i sindikalne inicijative. Prvo protiv izmjena Zakona o radu od kojeg se odustalo nakon što je HDZ-ova Vlada koju je vodila Jadranka Kosor odustala od izmjena istog Zakona. Homofobna inicijativa Željke Markić o zabrani sklapanja istospolnih brakova prošla je filter Ustavnog suda, jer Hrvatski sabor pod kontrolom Kukuriku koalicije, nije želio zatražiti mišljenje Ustavnog suda o istom pitanju, iako su svjetonazorski bili apsolutno protiv. Ta licemjerna igra bila je sasvim drugačija kod referenduma o outsourcingu, gdje je traženo mišljenje Ustavnog suda, koji je na kraju ignorirao 608.503 potpisa i referendum zabranio. Jednako je bilo i kod izjašnjavanja protiv monetizacije autocesta unatoč više od 530 tisuća prikupljenih potpisa.

Iako su referendumi zabranjeni, oni nisu bili neuspješni. Vladajući su iz svega izvukli pouku. I skuhali Zakon o referendumu čiji je najvažniji cilj da referenduma u Hrvatskoj više ne bude. Prijetnja je jasna: smrt referendumu, sloboda diktaturi demokracije. Prijedlog da se potpisi mogu prikupljati samo u uredima državne uprave čini praktično nemogućim bilo kome ispuniti zahtjevan uvjet prikupljanja minimalno 400.000 potpisa. Ako ta naoko nevažna odredba Zakona prođe dobit ćemo eutanaziju ionako krhke direktne demokracije.

Od 30. svibnja od 13. lipnja potpise za spas institucije referenduma skupljat će inicijativa u kojoj je 15 sindikata i sedam civilnih udruga. Zahtjevi su jednostavni. Prepoloviti broj traženih potpisa za bilo koju inicijativu u budućnosti na 200.000. I dozvoliti da se potpisi skupljaju na svakom prikladnom mjestu za javno okupljanje. Između Bljeska i Oluje, Bleiburga i Jasenovca, sage o vojnoj paradi, bujanja podjela i netrpeljivosti u društvu koje namjerno siju politički lideri u Hrvatskoj, između silnih svađa i rasprava o partizanima i ustašama i upornog traženja unutarnjeg neprijatelja u crvenima, komunistima i Jugoslavenima, ovaj referendum gotovo i ne postoji u medijima. Iako je daleko važniji od svega navedenog. To je posljednja linija obrane prava građana na kakvu-takvu kontrolu političara, na suodlučivanje u važnim pitanjima.