Smanjenje mirovinskog doprinosa zadire u temelje dizajna socijalne države

Vlada je za praznik rada prošli tjedan odlučila razveseliti sve radnike u Hrvatskoj najavom povećanja neto plaća novom rundom intervencija u poreze i doprinose na rad. Prema do sada puštenim probnim balonima, Vlada najavljuje promjene u porezu na dohodak, koje će po svemu sudeći ići prema povećanju neoporezivog dijela dohotka i ukidanju prireza na porez na dohodak, koje će po svemu sudeći ići prema povećanju neoporezivog dijela dohotka i ukidanju prireza na porez na dohodak, što bi moglo rezultirati rastom neto plaće za dio radnika ako njihovi poslodavci odluče zadržati isti bruto iznos plaće. Najavljene se i izmjene u doprinosu za mirovinsko osiguranje kojima bi se uvela niža stopa doprinosa za niske plaće, a koja bi prema najavama trebala iznositi 10% u odnosu na sadašnjih 20%. Ta intervencija bi također trebala dovesti do povećanja neto plaće za one koji upadnu u Vladinu definiciju “nižih plaća“, naravno uz uvjet da poslodavci zadrže isti iznos bruto plaće.

 

Na prvi pogled najavljene izmjene mogu izgledati doista kao pozitivan potez. Radnicima se osiguravaju veće neto plaće, dok poslodavci dobivaju niže poreze i doprinose kod budućih povišica neto plaća, čime se ispunjava zahtjev poslodavca na kojem inzistiraju u posljednjih godinu dana. Država se odriče dijela poreznih prihoda čime se smanjuje ukupno porezno opterećenje, što si država može priuštiti bez rezanja potrošnje s obzirom na veće porezne prihode od planiranih. Dakle, na prvi pogled čini se da najavljenim promjenama svatko nešto dobiva.

 

Međutim, najavljene promjene u mirovinskom osiguranju zaslužuju dublje promišljanje. Ako najavljena promjena mirovinskog doprinosa doista dođe na dnevni red, bit će to jedna od najvećih intervencija u sustav mirovinskog osiguranja u vrlo dugom vremenskom razdoblju, a svakako jedna od dvije najveće od stjecanja potpunog suvereniteta 1990. godine. Najveća intervencija u mirovinski sustav provedena je prije dvadesetak godina uvođenjem drugog mirovinskog stupa. Iako su učinci te mirovinske reforme s početka 2000-ih iz današnje perspektive diskutabilni, treba istaknuti kako je ona provedena nakon dugotrajnih priprema i temeljite javne rasprave te je u tom smislu jedna od najozbiljnijih reformi od osamostaljenja. Ovu najnoviju intervenciju u mirovinski sustav, čini se, Vlada namjerava provesti u relativno kratkom roku i bez prostora za ozbiljnu javnu raspravu. S obzirom na to da se radi o jednoj od najvećih intervencija u mirovinski sustav, koji je jedna od tri najznačajnija stupa socijalne države, takav pristup ne bi trebao ostati bez reakcija. Treba imati na umu da se odvije radi o zadiranju u temelje dizajna socijalne države u Hrvatskoj kakav je uspostavljen prije više desetljeća, a  ako se ona provede kao usputno i tehničko pitanje, kako to Vlada sada predstavlja, time se otvaraju vrata za bilo koja buduća “sjeckanja“ temeljnih podsustava socijalne države.

 

Drugi problem u vezi s najavljivanim uvođenjem niže stope mirovinskog doprinosa leži u tome što se time dodatno pogoršavaju otprije postojeći problemi u našem mirovinskom sustavu. Prije svega, umjesto da rast plaća i povećanje zaposlenosti smanje potrebu za sufinanciranjem mirovinskog sustava iz proračuna, najavljenim potezom se taj problem uvećava te dodatno smanjuje održivost mirovinskog sustava. Nadalje, Vladino diranje u mirovinski doprinos moglo bi povećati probleme s niskim mirovinama, s obzirom na to da već sada znatan broj umirovljenika živi na rubu siromaštva. Ovim potezom Vlada izravno vodi prema povećanju tog problema jer će radnici s najmanjim plaćama uplaćivati još manje doprinosa, što će rezultirati još nižim mirovinama. Vrlo vjerojatno će Vlada, da bi to izbjegla, pribjeći ili rješenju da se tim radnicima “računa“ kao da plaćaju puni doprinos od 20% ili će za njih uplaćivati razliku do punog doprinosa iz proračuna. Tako formalno radnici s nižim plaćama ne bi ništa izgubili na mirovini, osim što gube sigurnost i na tu malu mirovinu, jer njezina visina postaje pitanje političke odluke nekih budućih vlada, koje se mogu i predomisliti. Time se onda povećava drugi problem, a to je pitanje proporcionalnosti mirovina, odnosno postojanja pravedne razlike u visini mirovine s obzirom na visinu uplata u mirovinski sustav. To pak znači “nepravdu“ za one s višim plaćama koji će uplaćivati punih 20% doprinosa te sada neće osjetiti “reformu“ u rastu neto plaća, odnosno njihove buduće mirovine država neće subvencionirati. Ako bi Vlada nadoplaćivala tih 10% smanjenog doprinosa iz proračuna, to bi značilo uspostavu stalne enormne subvencije manje produktivnim sektorima i poduzećima, i to baš kada ostvaruju rekordne profite!

 

I na kraju, najveći problem ove odredbe odnosi se na činjenicu da Vlada ovim potezom želi pomoći poslodavcima da ne moraju dizati neto plaće radnika s niskim plaćama na vlastiti trošak, nego taj trošak preuzima država. Taj potez je iz perspektive političke ekonomije posve neshvatljiv. Vlada bi u situaciji izrazito visoke potražnje za radnom snagom trebala djelovati upravo suprotno, potičući poslodavce na dizanje niskih plaća čime bi ih primorala na dizanje vlastite produktivnosti. Na taj način bi se potaknulo ukupno dizanje produktivnosti ili bi se pak potaknulo radnike na prebacivanje iz sektora i poduzeća s nižom produktivnošću i plaćama i plaćama u sektore i poduzeća s višom produktivnošću i plaćama. Uz to, ovim potezom Vlada potiče nastavak uvoza jeftine radne snage nižih kvalifikacija, čime hrvatsko gospodarstvo čini dugoročno ovisnim o toj radnoj snazi. To će pak imati dalekosežne posljedice na hrvatsko društvo u cjelini, s obzirom na sve izazove koji dolaze s integracijom stranih radnika.

 

Na kraju valja uočiti i cinizam Vlade. Vlada na praznik rada radnicima obećava dizanje neto plaća za relativno beznačajne iznose od nekoliko desetaka eura, a zapravo udovoljava zahtjevima Hrvatske udruge poslodavaca.