Sanader - hrvatsko sudstvo nesposobno ili korumpirano?
(Index)
USTAVNI sud je u pravu. Presude Sanaderu je trebalo srušiti. Ivo Sanader, što god privatno mislili o njemu, ima pravo na pravično suđenje kao i svatko drugi. Međutim, postavlja se jedno drugo važno pitanje: kako su presude Sanaderu mogle biti tako loše? Kako se u tim presudama moglo raditi greške radi kojeg ne biste prošli ni na vježbama iz Kaznenog i Kaznenog procesnog prava?
Ono na što se Ustavni sud pozvao, pogreške u presudama Sanaderu, su toliko jasne i nedvojbene, da bi student, koji bi ih napravio na ispitu, bio poslan kući uz riječi: „Kolega, niste shvatili materiju!“
Iz svega toga proizlazi samo jedan zaključak: hrvatsko sudstvo je ili potpuno nesposobno ili potpuno korumpirano. Nesposobno – jer je uopće u stanju donijeti ovako felerične presude. Korumpirano, možda, na obje strane – ili su presude namjerno ovakve da se Sanadera oslobodi, ili je postojao politički pritisak da se Sanaderu pakira nešto za što nije kriv. Bilo jedno, drugo ili treće – gotovo jednako je strašno.
Ovakvo ponašanje hrvatskog pravosuđa, svakako sada treba postati predmet interesa i nadležnog ministarstva i Uskoka i Sabora. Uz ovakav pravosudni sustav, nitko od vas koji ovo čitate ne može biti siguran da neće nevin završiti u zatvoru, odnosno da krivac koji vam je nanio zlo neće biti oslobođen.
No, krenimo redom.
Iz svega toga proizlazi samo jedan zaključak: hrvatsko sudstvo je ili potpuno nesposobno ili potpuno korumpirano. Nesposobno – jer je uopće u stanju donijeti ovako felerične presude. Korumpirano, možda, na obje strane – ili su presude namjerno ovakve da se Sanadera oslobodi, ili je postojao politički pritisak da se Sanaderu pakira nešto za što nije kriv. Bilo jedno, drugo ili treće – gotovo jednako je strašno.
Ovakvo ponašanje hrvatskog pravosuđa, svakako sada treba postati predmet interesa i nadležnog ministarstva i Uskoka i Sabora. Uz ovakav pravosudni sustav, nitko od vas koji ovo čitate ne može biti siguran da neće nevin završiti u zatvoru, odnosno da krivac koji vam je nanio zlo neće biti oslobođen.
No, krenimo redom.
Uloga Ustavnog suda
Cijela odluka Ustavnog suda u Slučaju Sanader ima 187 stranica, pa se Ustavni sud (svaka čast) potrudio donijeti Sažetak te odluke, kako bi javnosti olakšao razumijevanje onoga što u ovo složenoj odluci piše.
Ustavni sud na početku Sažetka podsjeća na svoju ulogu – Ustavni sud se ne bavi time da li je netko kriv ili ne, već ocjenjuje da li je u nekom slučaju poštovan zakonodavni okvir države, da li je neka sudska odluka ustavna. Ustavni sud nije klasičan sud, sam naziv sud je tu jer nemamo pametniji, i zato Ustavni sud ne donosi presude (to smije samo redovni sud) već odluke. Na početku Sažetka sam Ustavni sud naglašava:
„U ovoj se odluci ne ispituje je li podnositelj kriv za kazneno djelo ratnog profiterstva i kazneno djelo primanja mita za koja je pravomoćno osuđen, jer Ustavni sud Republike Hrvatske za to nije nadležan. Na Ustavnom je sudu da ispita je li u podnositeljevom slučaju poštovan zakonodavni okvir države, a osobito je li taj okvir tumačen u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i jesu li u granicama koje optuženicima jamče Ustav i Konvencija podnositelju bila osigurana sva jamstva pravičnog suđenja i svi mehanizmi pravne zaštite predviđeni pozitivnim hrvatskim zakonodavstvom.“
Jasno je – Ustavni sud objašnjava što je njegova uloga ovdje. Dakle, ne govorimo o tome da li je Sanader nevin ili kriv, to rješavaju redovni sudovi.
Cijela odluka Ustavnog suda u Slučaju Sanader ima 187 stranica, pa se Ustavni sud (svaka čast) potrudio donijeti Sažetak te odluke, kako bi javnosti olakšao razumijevanje onoga što u ovo složenoj odluci piše.
Ustavni sud na početku Sažetka podsjeća na svoju ulogu – Ustavni sud se ne bavi time da li je netko kriv ili ne, već ocjenjuje da li je u nekom slučaju poštovan zakonodavni okvir države, da li je neka sudska odluka ustavna. Ustavni sud nije klasičan sud, sam naziv sud je tu jer nemamo pametniji, i zato Ustavni sud ne donosi presude (to smije samo redovni sud) već odluke. Na početku Sažetka sam Ustavni sud naglašava:
„U ovoj se odluci ne ispituje je li podnositelj kriv za kazneno djelo ratnog profiterstva i kazneno djelo primanja mita za koja je pravomoćno osuđen, jer Ustavni sud Republike Hrvatske za to nije nadležan. Na Ustavnom je sudu da ispita je li u podnositeljevom slučaju poštovan zakonodavni okvir države, a osobito je li taj okvir tumačen u skladu s Ustavom Republike Hrvatske i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, i jesu li u granicama koje optuženicima jamče Ustav i Konvencija podnositelju bila osigurana sva jamstva pravičnog suđenja i svi mehanizmi pravne zaštite predviđeni pozitivnim hrvatskim zakonodavstvom.“
Jasno je – Ustavni sud objašnjava što je njegova uloga ovdje. Dakle, ne govorimo o tome da li je Sanader nevin ili kriv, to rješavaju redovni sudovi.
Slučaj HYPO
Ivo Sanader je pravomoćno proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti (djelo/31-1) s obilježjima ratnog profiterstva (RPiPP-djelo/31-4). Prema pravomoćnoj osudi, kazneno djelo u slučaju Hypo podnositelj je počinio od kraja 1994. do 22. ožujka 1995. u Zagrebu i Republici Austriji, u vrijeme kada je u Hrvatskoj trajao Domovinski rat.
Prema presudi, Sanader je u namjeri da sebi pribavi znatnu imovinsku korist tijekom tih pregovora, koristeći položaj pregovarača, dogovorio je da mu ta banka za sudjelovanje u pregovorima te kao protuuslugu za njezin ulazak na hrvatsko tržište, isplati proviziju u gotovini, i to u visini od 5% odobrenog kredita, što je i učinjeno.
Ivo Sanader je pravomoćno proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti (djelo/31-1) s obilježjima ratnog profiterstva (RPiPP-djelo/31-4). Prema pravomoćnoj osudi, kazneno djelo u slučaju Hypo podnositelj je počinio od kraja 1994. do 22. ožujka 1995. u Zagrebu i Republici Austriji, u vrijeme kada je u Hrvatskoj trajao Domovinski rat.
Prema presudi, Sanader je u namjeri da sebi pribavi znatnu imovinsku korist tijekom tih pregovora, koristeći položaj pregovarača, dogovorio je da mu ta banka za sudjelovanje u pregovorima te kao protuuslugu za njezin ulazak na hrvatsko tržište, isplati proviziju u gotovini, i to u visini od 5% odobrenog kredita, što je i učinjeno.
Prekršeno jedno od temeljnih načela kaznenog prava
Opće je pravilo materijalnog kaznenog prava da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Samo ako se nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, zakon jedanput ili više puta izmijeni, primjenjuje se zakon koji je blaži odnosno najblaži za počinitelja. Dakle, ako je za neko djelo bilo zapriječeno 5 godina, kasnije 3, suditi će se kao da je u vrijeme počinjenja bilo zapriječeno 3 godine. Jednostavan princip.
No, u suđenju Sanaderu sudovi su primijenili dva pogrešna Kaznena zakona!
U doba kada je djelo navodno počinjeno, na snazi je bio - Kazneni zakon iz 1977. (na snazi do 1. siječnja 1998.), u presudi ga zovu KZRH/77-91. Iza njega su došla još dva kaznena zakona: KZ/97 - Kazneni zakon iz 1997. (stupio na snagu 1. siječnja 1998.) te KZ/11 - Kazneni zakon iz 2011. (stupio na snagu 1. siječnja 2013.). Pratite kratice po godinama!
Ustavni sud navodi u Sažetku:
„1. Županijski sud u Zagrebu primijenio je kao mjerodavno materijalno kazneno pravo - KZ/97.
Pozivajući se na pravilo blažeg zakona, Vrhovni sud Republike Hrvatske primijenio je kao mjerodavno materijalno kazneno pravo - KZ/11.
2. Nijedan od tih dvaju zakona nije bio na snazi u relevantno vrijeme počinjenja djela (od kraja 1994. godine do 22. ožujka 1995.). U vrijeme počinjenja djela bio je na snazi KZRH/77-91.
3. KZRH/77-91 ne spominje se ni u prvostupanjskoj ni u drugostupanjskoj presudi. U osporenoj prvostupanjskoj presudi ne postoji obrazloženje razloga zbog kojih je u kaznenom postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu primijenjen KZ/97, a ne KZRH/77-91 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela.
U osporenoj drugostupanjskoj presudi ne postoji obrazloženje razloga zbog kojih je Vrhovni sud u žalbenom postupku - primjenjujući pravila blažeg zakona - stavio u odnos KZ/11 prema KZ-u/97, ali ne (i) prema KZRH-u/77-91.“
Dakle redovni sudovi su primjenjivali kasniji „blaži zakon“, bez da su ga usporedili s zakonom koji je bio na snazi kada je djelo počinjeno! Kako onda možete napraviti usporedbu, i kako uopće možete nekoga osuditi ako ne navodite upravo onaj Kazneni zakon koji je bio na snazi u doba počinjenja djela? Kao da ste prije pet godina vozili prebrzo, a kazne vas prema zakonu od prošle godine, dok prije pet godina to možda nije bilo ni kažnjivo!
Obvezno je navesti da je doba počinjenja kazneno djelo bilo kazneno djelo, dakle prema tadašnjim propisima, a onda se gleda da li se kasnije blaže kažnjavalo.
Opće je pravilo materijalnog kaznenog prava da se prema počinitelju primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno. Samo ako se nakon počinjenja kaznenog djela, a prije donošenja pravomoćne presude, zakon jedanput ili više puta izmijeni, primjenjuje se zakon koji je blaži odnosno najblaži za počinitelja. Dakle, ako je za neko djelo bilo zapriječeno 5 godina, kasnije 3, suditi će se kao da je u vrijeme počinjenja bilo zapriječeno 3 godine. Jednostavan princip.
No, u suđenju Sanaderu sudovi su primijenili dva pogrešna Kaznena zakona!
U doba kada je djelo navodno počinjeno, na snazi je bio - Kazneni zakon iz 1977. (na snazi do 1. siječnja 1998.), u presudi ga zovu KZRH/77-91. Iza njega su došla još dva kaznena zakona: KZ/97 - Kazneni zakon iz 1997. (stupio na snagu 1. siječnja 1998.) te KZ/11 - Kazneni zakon iz 2011. (stupio na snagu 1. siječnja 2013.). Pratite kratice po godinama!
Ustavni sud navodi u Sažetku:
„1. Županijski sud u Zagrebu primijenio je kao mjerodavno materijalno kazneno pravo - KZ/97.
Pozivajući se na pravilo blažeg zakona, Vrhovni sud Republike Hrvatske primijenio je kao mjerodavno materijalno kazneno pravo - KZ/11.
2. Nijedan od tih dvaju zakona nije bio na snazi u relevantno vrijeme počinjenja djela (od kraja 1994. godine do 22. ožujka 1995.). U vrijeme počinjenja djela bio je na snazi KZRH/77-91.
3. KZRH/77-91 ne spominje se ni u prvostupanjskoj ni u drugostupanjskoj presudi. U osporenoj prvostupanjskoj presudi ne postoji obrazloženje razloga zbog kojih je u kaznenom postupku pred Županijskim sudom u Zagrebu primijenjen KZ/97, a ne KZRH/77-91 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela.
U osporenoj drugostupanjskoj presudi ne postoji obrazloženje razloga zbog kojih je Vrhovni sud u žalbenom postupku - primjenjujući pravila blažeg zakona - stavio u odnos KZ/11 prema KZ-u/97, ali ne (i) prema KZRH-u/77-91.“
Dakle redovni sudovi su primjenjivali kasniji „blaži zakon“, bez da su ga usporedili s zakonom koji je bio na snazi kada je djelo počinjeno! Kako onda možete napraviti usporedbu, i kako uopće možete nekoga osuditi ako ne navodite upravo onaj Kazneni zakon koji je bio na snazi u doba počinjenja djela? Kao da ste prije pet godina vozili prebrzo, a kazne vas prema zakonu od prošle godine, dok prije pet godina to možda nije bilo ni kažnjivo!
Obvezno je navesti da je doba počinjenja kazneno djelo bilo kazneno djelo, dakle prema tadašnjim propisima, a onda se gleda da li se kasnije blaže kažnjavalo.
Nije provjerena zastara
Ustavni sud dalje podsjeća kako člankom 5. Promjene Ustava/2010 dopunjen je članak 31. Ustava novim stavkom 4., koji je propisao: "Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom ...".
Vezano za to Ustavni sud navodi:
„1. Ni Županijski sud u Zagrebu ni Vrhovni sud nisu ispitali je li djelo/31-1 (to jest kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti za koje je osuđen podnositelj) bilo u zastari na dan kad je na snagu stupila Promjena Ustava/2010 (16. lipnja 2010.).
Time su u osnovi propustili utvrditi je li uopće postojala pravna mogućnost kaznenog progona, suđenja i penalizacije podnositelja za slučaj Hypo. Naime, u slučaju da je nastupila zastara za djelo/31-1 na dan stupanja na snagu Promjene Ustava/2010, ne bi bilo pravne mogućnosti kaznenog progona za kazneno djelo ratnog profiterstva u smislu članka 7. ZoNKD-RPiPP-a.
2. Nadalje, ni Županijski sud u Zagrebu ni Vrhovni sud nisu ispitali jesu li u slučaju Hypo uz obilježja djela/31-1 postojala i zakonska obilježja kaznenog djela ratnog profiterstva propisana člankom 7. stavkom 1. ZoNKD-RPiPP-a. To se u prvom redu odnosi na "nesrazmjernu" imovinsku korist koja, zajedno s drugim obilježjima iz članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a, čini bitno obilježje kaznenog djela ratnog profiterstva.
3. "Nesrazmjernost" ostvarene imovinske koristi mora biti rezultat svjesnog iskorištavanja ratnog stanja, i to tako da je uvijek ostvarena na teret ili na štetu materijalnih uvjeta života stanovništva u ratu, gospodarskih potencijala društva odnosno na teret ili na štetu državne imovine odnosno drugih imovinskih interesa ili probitaka države u ratu. (…)“
Napominjemo da kratica ZoNKD-RPiPP-a znači: Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije iz 2011.
Jedno od temeljnih načela kaznenog prava jest da ako je nešto u zastari – to je u zastari. Dakle, rok zastare se ne može produžiti za djelo koje je već u zastari, već za ono gdje zastara još teče. Sudovi su propustili provjeriti da li je djelo za koje je optužen Sanader na da stupanja Zakona o nezastarijevanju – već bilo u zastari.
Drugo, kako iz ovog područja nema sudske prakse, trebalo je precizno dokazati kako je znatna imovinska korist još i „nerazmjerna“. Ustavni sud navodi: „U odnosu prema kojim vrijednostima se ta nerazmjernost pribavljene imovinske koristi mjeri i ispituje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, što u sudskim postupcima utvrđuju kazneni sudovi.“
Laički – ovo nije neka krađa ili utaja za koju imamo tone sudske prakse pa svaki odvjetnik i sudac znaju koliko je to „znatna šteta“.
Ustavni sud dalje podsjeća kako člankom 5. Promjene Ustava/2010 dopunjen je članak 31. Ustava novim stavkom 4., koji je propisao: "Ne zastarijevaju kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije počinjena u vrijeme Domovinskog rata i mirne reintegracije, ratnog stanja i neposredne ugroženosti neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, propisana zakonom ...".
Vezano za to Ustavni sud navodi:
„1. Ni Županijski sud u Zagrebu ni Vrhovni sud nisu ispitali je li djelo/31-1 (to jest kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti za koje je osuđen podnositelj) bilo u zastari na dan kad je na snagu stupila Promjena Ustava/2010 (16. lipnja 2010.).
Time su u osnovi propustili utvrditi je li uopće postojala pravna mogućnost kaznenog progona, suđenja i penalizacije podnositelja za slučaj Hypo. Naime, u slučaju da je nastupila zastara za djelo/31-1 na dan stupanja na snagu Promjene Ustava/2010, ne bi bilo pravne mogućnosti kaznenog progona za kazneno djelo ratnog profiterstva u smislu članka 7. ZoNKD-RPiPP-a.
2. Nadalje, ni Županijski sud u Zagrebu ni Vrhovni sud nisu ispitali jesu li u slučaju Hypo uz obilježja djela/31-1 postojala i zakonska obilježja kaznenog djela ratnog profiterstva propisana člankom 7. stavkom 1. ZoNKD-RPiPP-a. To se u prvom redu odnosi na "nesrazmjernu" imovinsku korist koja, zajedno s drugim obilježjima iz članka 7. stavka 1. ZoNKD-RPiPP-a, čini bitno obilježje kaznenog djela ratnog profiterstva.
3. "Nesrazmjernost" ostvarene imovinske koristi mora biti rezultat svjesnog iskorištavanja ratnog stanja, i to tako da je uvijek ostvarena na teret ili na štetu materijalnih uvjeta života stanovništva u ratu, gospodarskih potencijala društva odnosno na teret ili na štetu državne imovine odnosno drugih imovinskih interesa ili probitaka države u ratu. (…)“
Napominjemo da kratica ZoNKD-RPiPP-a znači: Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije iz 2011.
Jedno od temeljnih načela kaznenog prava jest da ako je nešto u zastari – to je u zastari. Dakle, rok zastare se ne može produžiti za djelo koje je već u zastari, već za ono gdje zastara još teče. Sudovi su propustili provjeriti da li je djelo za koje je optužen Sanader na da stupanja Zakona o nezastarijevanju – već bilo u zastari.
Drugo, kako iz ovog područja nema sudske prakse, trebalo je precizno dokazati kako je znatna imovinska korist još i „nerazmjerna“. Ustavni sud navodi: „U odnosu prema kojim vrijednostima se ta nerazmjernost pribavljene imovinske koristi mjeri i ispituje ovisi o okolnostima svakog konkretnog slučaja, što u sudskim postupcima utvrđuju kazneni sudovi.“
Laički – ovo nije neka krađa ili utaja za koju imamo tone sudske prakse pa svaki odvjetnik i sudac znaju koliko je to „znatna šteta“.
Slučaj INA-MOL
Ustavni sud podsjeća: „Prema pravomoćnoj osudi, podnositelj je početkom 2008. godine u Zagrebu, kao predsjednik Vlade, sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, predsjednikom uprave mađarske naftne kompanije MOL, dogovorio da će za iznos od 10 milijuna eura (10.000.000,00 eura) poduzeti sve kako bi se zaključila izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA-u (iz 2003.), i to na način da će Republika Hrvatska omogućiti MOL-u prevladavajući utjecaj nad INA-om i sklopiti ugovor o izdvajanju plinskog poslovanja iz INA-e u dijelu koji INA-i stvara gubitak, a koji će u cijelosti preuzeti Republika Hrvatska. Time je Vlada donijela odluku koja je protivna interesima Republike Hrvatske jer je sklopljenim ugovorima došlo do ovisnosti društva od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku o inozemnoj pravnoj osobi, ocijenio je kazneni sud.“
Ni ovo nije moglo proći bez debelih sudskih promašaja.
Kazneno djelo protiv službene dužnosti - primanjem mita pripada skupini kaznenih djela koja mogu počiniti samo osobe s određenim svojstvom. Najkraće, da biste počinili kazneno djelo protiv službene dužnosti, morate biti službena osoba. Npr. policajac (službena osoba) uzme 200 kn „da ne piše“.
Jednostavno? Nije. Zaboravili su napisati da je predsjednik Vlade službena osoba!
Ustavni sud:
„1. U slučaju INA-MOL, prvi put u hrvatskoj pravnoj povijesti, optužena je i osuđena osoba koja je obnašala dužnost predsjednika Vlade. Budući da je to bio prvi slučaj u sudskoj praksi, kazneni sud bio je dužan protumačiti i obrazložiti razloge zbog kojih smatra da predsjednika Vlade treba podvesti pod članak 89. stavak 3. KZ-a/97, iako u njemu predsjednik Vlade nije naveden. Imajući u vidu da je riječ o kaznenopravnom području, ne može biti samorazumljiva, a ponajmanje ustavnopravno opravdana, ovlast tijela kaznenog progona i kaznenog suda da automatski podvode pod članak 89. stavak 3. KZa/97 državne dužnosnike koji u njemu nisu navedeni, a da se o tome u sudskoj presudi ne navede ni jedna riječ, osobito stoga što je svojstvo "službene ili odgovorne osobe" konstitutivno obilježje bića kaznenog djela primanja mita iz članka 347. KZ-a/97. (…)
2. Kazneni sud osudio je podnositelja i za radnje koje je u slučaju INA-MOL poduzimao kao tadašnji predsjednik političke stranke, iako predsjednik političke stranke nije i ne može biti "službena osoba" u smislu članka 89. stavka 3. KZ-a/97, niti može počiniti inkriminiranu službenu radnju. S ustavnopravnog aspekta, poistovjećivanje državnih i stranačko-političkih funkcija nije dopušteno u višestranačkom demokratskom sustavu (članak 3. Ustava) jer briše razliku između državne i stranačke politike. (…)“
Dakle, sud je trebao prvo utvrditi i objasniti da je predsjednik Vlade službena osoba (nikada prije nije bilo ovakvog postupka, pa se to sigurno ne može podrazumijevati). Također, Ivo Sanader kao predsjednik HDZ-a nije bio službena osoba, jer 1990. smo izišli iz sustava gdje je jedna politička stranka bila dio političkog sustava, na način da je izričito bila navedena u Ustavu.
Jednostavno? Da, ali to sudovi nisu napravili!
Ustavni sud podsjeća: „Prema pravomoćnoj osudi, podnositelj je početkom 2008. godine u Zagrebu, kao predsjednik Vlade, sa Zsoltom Tamasom Hernadijem, predsjednikom uprave mađarske naftne kompanije MOL, dogovorio da će za iznos od 10 milijuna eura (10.000.000,00 eura) poduzeti sve kako bi se zaključila izmjena i dopuna Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA-u (iz 2003.), i to na način da će Republika Hrvatska omogućiti MOL-u prevladavajući utjecaj nad INA-om i sklopiti ugovor o izdvajanju plinskog poslovanja iz INA-e u dijelu koji INA-i stvara gubitak, a koji će u cijelosti preuzeti Republika Hrvatska. Time je Vlada donijela odluku koja je protivna interesima Republike Hrvatske jer je sklopljenim ugovorima došlo do ovisnosti društva od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku o inozemnoj pravnoj osobi, ocijenio je kazneni sud.“
Ni ovo nije moglo proći bez debelih sudskih promašaja.
Kazneno djelo protiv službene dužnosti - primanjem mita pripada skupini kaznenih djela koja mogu počiniti samo osobe s određenim svojstvom. Najkraće, da biste počinili kazneno djelo protiv službene dužnosti, morate biti službena osoba. Npr. policajac (službena osoba) uzme 200 kn „da ne piše“.
Jednostavno? Nije. Zaboravili su napisati da je predsjednik Vlade službena osoba!
Ustavni sud:
„1. U slučaju INA-MOL, prvi put u hrvatskoj pravnoj povijesti, optužena je i osuđena osoba koja je obnašala dužnost predsjednika Vlade. Budući da je to bio prvi slučaj u sudskoj praksi, kazneni sud bio je dužan protumačiti i obrazložiti razloge zbog kojih smatra da predsjednika Vlade treba podvesti pod članak 89. stavak 3. KZ-a/97, iako u njemu predsjednik Vlade nije naveden. Imajući u vidu da je riječ o kaznenopravnom području, ne može biti samorazumljiva, a ponajmanje ustavnopravno opravdana, ovlast tijela kaznenog progona i kaznenog suda da automatski podvode pod članak 89. stavak 3. KZa/97 državne dužnosnike koji u njemu nisu navedeni, a da se o tome u sudskoj presudi ne navede ni jedna riječ, osobito stoga što je svojstvo "službene ili odgovorne osobe" konstitutivno obilježje bića kaznenog djela primanja mita iz članka 347. KZ-a/97. (…)
2. Kazneni sud osudio je podnositelja i za radnje koje je u slučaju INA-MOL poduzimao kao tadašnji predsjednik političke stranke, iako predsjednik političke stranke nije i ne može biti "službena osoba" u smislu članka 89. stavka 3. KZ-a/97, niti može počiniti inkriminiranu službenu radnju. S ustavnopravnog aspekta, poistovjećivanje državnih i stranačko-političkih funkcija nije dopušteno u višestranačkom demokratskom sustavu (članak 3. Ustava) jer briše razliku između državne i stranačke politike. (…)“
Dakle, sud je trebao prvo utvrditi i objasniti da je predsjednik Vlade službena osoba (nikada prije nije bilo ovakvog postupka, pa se to sigurno ne može podrazumijevati). Također, Ivo Sanader kao predsjednik HDZ-a nije bio službena osoba, jer 1990. smo izišli iz sustava gdje je jedna politička stranka bila dio političkog sustava, na način da je izričito bila navedena u Ustavu.
Jednostavno? Da, ali to sudovi nisu napravili!
Dokaz o primanju mita
Ustavni sud u slučaju INA-MOL podsjeća kako je Vlada je 29. siječnja 2009. dala suglasnost, a 30. siječnja 2009. sklopila s MOL-om dva ugovora: Prvu izmjenu i dopunu Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA-u (iz 2003.) i Glavni ugovor o plinskom poslovanju. Kazneni sud u dokaznom je postupku kao prvo "sporno" pitanje ispitao jesu li ti ugovori "protivni interesima Republike Hrvatske". Nakon toga je vlastitu sudsku ocjenu o štetnosti tih ugovora za Republiku Hrvatsku iskoristio kao dokaz da je podnositelj primio mito.
Ustavni sud:
„1. U kaznenim postupcima u kojima se predsjedniku Vlade sudi za korupcijsko djelo primanja mita kako bi utjecao na sklapanje nekog pravnog posla iz nadležnosti Vlade pitanje je li taj pravni posao bio "protivan interesima Republike Hrvatske" nije "sporno pitanje" koje se treba dokazivati u kaznenom postupku. Naime, sama činjenica što osoba koja obnaša dužnost predsjednika Vlade traži ili prima mito kako bi u granicama svoje ovlasti utjecala na sklapanje nekog pravnog posla iz nadležnosti Vlade, sam taj pravni posao čini a priori koruptivnim u supstantivnom (materijalnom) smislu, a samu njegovu koruptivnost prima facie dokazanom. (…)
2. U slučaju INA-MOL kazneni sud - da bi dokazao krivnju podnositelja za primanje mita u slučaju INA-MOL - postavio je dokazni postupak tako da je pitanje jesu li ugovori između Vlade i MOL-a bili protivni interesima Republike Hrvatske proglasio "spornim". Tako je ono postalo samostalno pitanje koje se trebalo dokazati i koje je kazneni sud prvo dokazivao u kaznenom postupku. (...)
3. Nakon što je u kaznenom postupku dokazao da su ugovori koje je s MOL-om sklopila Vlada bili protivni interesima Republike Hrvatske, kazneni sud tu je svoju ocjenu onda iskoristio kao dokaz da je podnositelj primio mito. (…) Dokazivanje konkretnog kaznenog djela primanja mita (preko dokazivanja da su ugovori Vlade i MOL-a protivni interesima Republike Hrvatske) bilo je postavljeno tako da je na kraju bio kompromitiran dokazni postupak kao cjelina, do stupnja koji se mora kvalificirati kao povreda podnositeljevog prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava.“
Što reći? Umjesto da se jednostavno dokaže da li je ili nije Sanader primio mito, išlo se u posredno dokazivanje temeljem štetnosti tih ugovora – što je vrlo teško nesporno dokazati, posebno jer je u pitanju i politička odluka cijele Vlade.
Ustavni sud u slučaju INA-MOL podsjeća kako je Vlada je 29. siječnja 2009. dala suglasnost, a 30. siječnja 2009. sklopila s MOL-om dva ugovora: Prvu izmjenu i dopunu Ugovora o međusobnim odnosima dioničara koji se odnosi na INA-u (iz 2003.) i Glavni ugovor o plinskom poslovanju. Kazneni sud u dokaznom je postupku kao prvo "sporno" pitanje ispitao jesu li ti ugovori "protivni interesima Republike Hrvatske". Nakon toga je vlastitu sudsku ocjenu o štetnosti tih ugovora za Republiku Hrvatsku iskoristio kao dokaz da je podnositelj primio mito.
Ustavni sud:
„1. U kaznenim postupcima u kojima se predsjedniku Vlade sudi za korupcijsko djelo primanja mita kako bi utjecao na sklapanje nekog pravnog posla iz nadležnosti Vlade pitanje je li taj pravni posao bio "protivan interesima Republike Hrvatske" nije "sporno pitanje" koje se treba dokazivati u kaznenom postupku. Naime, sama činjenica što osoba koja obnaša dužnost predsjednika Vlade traži ili prima mito kako bi u granicama svoje ovlasti utjecala na sklapanje nekog pravnog posla iz nadležnosti Vlade, sam taj pravni posao čini a priori koruptivnim u supstantivnom (materijalnom) smislu, a samu njegovu koruptivnost prima facie dokazanom. (…)
2. U slučaju INA-MOL kazneni sud - da bi dokazao krivnju podnositelja za primanje mita u slučaju INA-MOL - postavio je dokazni postupak tako da je pitanje jesu li ugovori između Vlade i MOL-a bili protivni interesima Republike Hrvatske proglasio "spornim". Tako je ono postalo samostalno pitanje koje se trebalo dokazati i koje je kazneni sud prvo dokazivao u kaznenom postupku. (...)
3. Nakon što je u kaznenom postupku dokazao da su ugovori koje je s MOL-om sklopila Vlada bili protivni interesima Republike Hrvatske, kazneni sud tu je svoju ocjenu onda iskoristio kao dokaz da je podnositelj primio mito. (…) Dokazivanje konkretnog kaznenog djela primanja mita (preko dokazivanja da su ugovori Vlade i MOL-a protivni interesima Republike Hrvatske) bilo je postavljeno tako da je na kraju bio kompromitiran dokazni postupak kao cjelina, do stupnja koji se mora kvalificirati kao povreda podnositeljevog prava na pravično suđenje iz članka 29. stavka 1. Ustava.“
Što reći? Umjesto da se jednostavno dokaže da li je ili nije Sanader primio mito, išlo se u posredno dokazivanje temeljem štetnosti tih ugovora – što je vrlo teško nesporno dokazati, posebno jer je u pitanju i politička odluka cijele Vlade.
Potpuna nekompetentnost
Razlozi zašto je Ustavni sud postupio kako je postupio – potpuno su ispravni. Presude Sanaderu su toliko pogrešne, toliko izvan prava da ne bi prošle ni na vježbama na fakultetu. Da je vaš autor ovako tumačio ove osnovne norme, kako je to napravljeno u presudama Sanaderu, nikada ne bi dobio diplomu pravnog fakulteta. Ovo je nešto što bi „srušila“ grupa studenata na vježbama, a kamoli vrhunski odvjetnici i Ustavni sud.
Ostaje pitanje odgovornosti. Mi imamo iznimno ozbiljnih problema sa sudstvom. Uz ovakve presude u slučaju kojega se budno prati – što mogu drugi očekivati? Što može bilo tko od vas očekivati ako ga netko optuži da je počinio kazneno djelo? Što očekivati ako vam korumpirani lokalni šerif nešto smjesti? Od prometne nesreće gdje naglo vi postanete pijani, a ne onaj koji ju je skrivio, nadalje.
Ovo što se događa je ili potpuno neznanje ili potpuna korupcija. I nemojte misliti da se tiče samo bogatih i utjecajnih. Njima je lakše – no porazmislite da li imate za platiti odvjetnika koji može ovako precizno analizirati presude i poslati ih na Ustavni sud!
Političari bi napokon trebali prestati ponavljati kao papige „sudstvo je neovisno, ne smijemo se miješati“, sada imamo i pravomoćne presude i odluku Ustavnog suda koja govori da te presude, u ovako osjetljivom slučaju, ne vrijede papira na kojemu su tiskane. U privatnoj firmi netko bi za ovako loš rad dobio otkaz. A suci Vrhovnog suda imaju prosječno 18.000 kuna. Toliko im sjedne svaki mjesec. I onda se poziva na „neovisnost sudstva“, ne smije se nikoga dirati. E, pa nije tako. Neovisnost znači i odgovornost – pa ako nema odgovornosti sudaca, ne može biti i neovisnosti sudaca!
Ili da budem još izravniji: presude Sanaderu su sranje. Pravno sranje bez vrijednosti s kojim je Ustavni sud morao postupiti kako je postupio. I ispravno je postupio. A na vama je da sami procijenite: da li su hrvatski suci tako neuki – ili su ovo sranje napravili namjerno?
Razlozi zašto je Ustavni sud postupio kako je postupio – potpuno su ispravni. Presude Sanaderu su toliko pogrešne, toliko izvan prava da ne bi prošle ni na vježbama na fakultetu. Da je vaš autor ovako tumačio ove osnovne norme, kako je to napravljeno u presudama Sanaderu, nikada ne bi dobio diplomu pravnog fakulteta. Ovo je nešto što bi „srušila“ grupa studenata na vježbama, a kamoli vrhunski odvjetnici i Ustavni sud.
Ostaje pitanje odgovornosti. Mi imamo iznimno ozbiljnih problema sa sudstvom. Uz ovakve presude u slučaju kojega se budno prati – što mogu drugi očekivati? Što može bilo tko od vas očekivati ako ga netko optuži da je počinio kazneno djelo? Što očekivati ako vam korumpirani lokalni šerif nešto smjesti? Od prometne nesreće gdje naglo vi postanete pijani, a ne onaj koji ju je skrivio, nadalje.
Ovo što se događa je ili potpuno neznanje ili potpuna korupcija. I nemojte misliti da se tiče samo bogatih i utjecajnih. Njima je lakše – no porazmislite da li imate za platiti odvjetnika koji može ovako precizno analizirati presude i poslati ih na Ustavni sud!
Političari bi napokon trebali prestati ponavljati kao papige „sudstvo je neovisno, ne smijemo se miješati“, sada imamo i pravomoćne presude i odluku Ustavnog suda koja govori da te presude, u ovako osjetljivom slučaju, ne vrijede papira na kojemu su tiskane. U privatnoj firmi netko bi za ovako loš rad dobio otkaz. A suci Vrhovnog suda imaju prosječno 18.000 kuna. Toliko im sjedne svaki mjesec. I onda se poziva na „neovisnost sudstva“, ne smije se nikoga dirati. E, pa nije tako. Neovisnost znači i odgovornost – pa ako nema odgovornosti sudaca, ne može biti i neovisnosti sudaca!
Ili da budem još izravniji: presude Sanaderu su sranje. Pravno sranje bez vrijednosti s kojim je Ustavni sud morao postupiti kako je postupio. I ispravno je postupio. A na vama je da sami procijenite: da li su hrvatski suci tako neuki – ili su ovo sranje napravili namjerno?
Sažetak Odluke:
Uz Sažetak Ustavnog suda stoji: „Ovaj sažetak ima narav priopćenja za javnost i nitko se ne smije na njega pozivati kao na pravni izvor, pravo ili pravnu osnovu. Ovaj sažetak nema karakter tumačenja odluke Ustavnog suda.“ Sukladno tome naglašavamo da ovaj osvrt ima karakter novinskog komentara, a ne pravnog ili kakvog drugog stručnog tumačenja.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
Izvor: Index.hr
Autor: Goran Vojković
Foto: Index/FAH
Objavljeno: 27. 7. 2015.