Reforma kratkovidnih ušteda

Otvaranje puta privatnom kapitalu

Zasad nepotvrđena zakulisna nagađanja na tragu su tvrdnje kako slijedeća faza reforme aktualizira kategorizaciju bolnica u kojoj će dosad financijski preferirane bolnice poput splitske, gospićke, bolnice Dubrava, Merkur i Rebro u Zagrebu, brzo dobiti status A bolnica i moći ugovarati bolja europska zdravstvena osiguranja. Ima i puno prozaičnijih objašnjenja koji iza Milinovićeva velikog reformiranja vide samo krajnju redukciju i siromašenje državnog zdravstva namijenjenog najnužnijoj zaštiti i otvaranje puta privatnom kapitalu i općoj amerikanizaciji zdravstva koje država prepušta tržištu.

Je li Darko Milinović hrvatski Obama ili Nikola Tesla? Odnosno, što Darko Milinović misli da jest, istinski reformator ili izumitelj? Jer, dok trasira put koji će zauvijek izmijeniti strukturu i sudbinu hrvatskoga zdravstva, ministar Milinović pojam zdravstvene reforme gradi na obrascu presedana, gotovo paradoksa. Otprilike, kao u onom vicu »što zna dijete šta je stotinu kilograma, uzme i ponese«, tako i Darko Milinović ne haje za taktiku i finese, on prekonoć izmisli potpuno novi hrvatski bolnički sustav. Te promjene dio su koncepta što ga ministar Milinović naziva reformom, i koji bi kad su u pitanju neka načela koja proklamira, čak imao i brojne pristalice. Problem je u tome što u Hrvatskoj još od Ane Stavljenić Rukavina nije bilo ozbiljnog ministra zdravstva i što Darko Milinović jednostavno nema taj kredibilitet i tu vjerodostojnost da se povjeruje u njegovo poznavanje sustava i iskrenost njegovih namjera. U svakom slučaju otpočeo je novi zdravstveni eksperiment, i nitko još ne može predvidjeti gdje će to odvesti bolesnike i ljude koji ih liječe. I jedni i drugi tretirani su ponovo, kao već dugi niz godina, poput maloumnika koji su tu da rade i plaćaju što im tutori odrede, bili oni u liku ministara zdravstva, ravnatelja ustanova, ili ostalih izvršitelja političke mašinerije, svejedno je.

Eto nam, dakle, ministra Milinovića s prijedlogom pretvorbe zagrebačkog zdravstva po načelu »šesnaest u šest«.

Nije tajna kako je u neravnomjerno razvijenom hrvatskom zdravstvu odavno trebalo zauzdati klanove koji su neracionalno i često megalomanski ulagali u zagrebačko zdravstvo. No, niti u najnovijim se Milinovićevim potezima ne vidi kako bi taj bolnički rašomon bio racionaliziran.

Nestanak dječjih bolnica

Po kojem zakonu i konceptu, zagrebačka bolnica Sveti Duh postaje Hrvatskoj dosad potpuno nepoznata Sveučilišna bolnica, potpuna je tajna. Enigma je i zašto će u Hrvatskoj po Milinoviću potpuno nestati dječje bolnice, odnosno bit će utopljene u veće, često manje uspješne, manje efikasne i manje likvidne sustave. Ne zaboravimo, riječ je o danas izvrsnim bolnicama poput Klaićeve, Srebrnjaka i Goljaka. Neke od njih umrežene su u europski prepoznatljive projekte i fondove o kojima naš ministar Milinović izgleda ne zna dovoljno. Takav model u kojem nema dječjih bolnica potpuno je nepoznat zemljama EU i apsolutno je opasan kad je u pitanju bolničko liječenje najosjetljivije dječje populacije. Ali u njemu dobiva puni značaj politika koju je objedinjeni KBC Rijeka vodio i koja upravo kulminira u primjeru dječje bolnice Kantrida – nekad izvrsne samostalne ustanove, sada marginalizirane i uklopljene u bolnicu za odrasle.

U tako velikim sustavima definitivno ne postoji osjetljivost za manje i stručno kvalitetne djelatnosti, ravnomjeran razvoj ili prioritete koji bi se temeljili na zdravstvenim potrebama, nego kao i na državnoj razini, smjer, opseg i selekciju diktira samovolja moćnih. Čak niti uprave, jer u hrvatskome zdravstvu ne postoje vodeći timovi, postoje samo više ili manje utjecajni stručnjaci, i počesto, vrlo utjecajni nestručnjaci. Što se tiče objedinjavanja bolnica okrupnjavanjem, i pritom isticanja KBC-a Rijeka za primjer, stoga, usporedba je u najmanju ruku kontroverzna. U Rijeci dugogodišnji ravnatelj Herman Haller svoje desetogodišnje ravnateljstvo temelji uz opće odobravanje politike upravno na pretpostavci da jedna bolnica ne može postojati na tri lokaliteta jer je to neracionalno, a sada će kliničke bolnice Sveti duh i Sestara Milosrdnica funkcionirati na najmanje četiri lokaliteta.

Podrška za outsorcing

Ono u čemu Milinoviću mnogi daju za pravo je outsorcing za bolničke servise, poput kuhinja, praonica, tehničkog održavanja. Isto se tako većinom s odobravanjem gleda na ideju objedinjene nabave i odvajanja javnog i privatnoga zdravstva. No, iza reforme bolničkog sektora ne vidi se jasan koncept niti cilj, izuzev tehničkog i financijskog rezanja kako bi se popunio prazan državni proračun. Isti se proces upravo odvija u Grčkoj i Srbiji gdje se krešu prava i racionaliziraju kapaciteti zbog aranžmana koje diktira MMF, a naši se liječnici pitaju ne događa li se u Hrvatskoj isti proces. Na to odgovora nema, kao niti na pretpostavke čime bi se izuzev kratkovidnim uštedama vodio ministar Milinović. Istina je da je zdravstvo u Hrvatskoj neracionalno, ali prerazvijeno sigurno nije. Tako i podaci europske baze Svjetske zdravstvene organizacije za 2007. godinu otkrivaju kako smo u odnosu na zemlje okruženja još uvijek »siromašni«. Primjerice, po glavi stanovnika godišnje se za zdravstvo izdvaja u Austriji 3.480, Njemačkoj 3.250, Švedskoj 3.000 a u Hrvatskoj 1.000 američkih dolara. Na 100.000 stanovnika bolničkih je kreveta u Austriji 776, u Njemačkoj 829, u Finskoj 682, u Švedskoj 522 a u Hrvatskoj 535. Na 100.000 stanovnika u Švedskoj je 358 liječnika, u Njemačkoj 348, u Austriji 375 a u Hrvatskoj 259. Na 100.000 stanovnika u Švedskoj je 0,90 bolnica, u Njemačkoj 4, u Austriji 3,25 a u Hrvatskoj 1,73. Na 100 stanovnika godišnje bolničkih je prijema u Švedskoj 15, u Njemačkoj 23, u Austriji 28 a u Hrvatskoj 16. Prosječna je duljina boravka u bolnici u Švedskoj 6,20 dana, u Austriji 6,80, u Njemačkoj 10,10 a u Hrvatskoj 9,85 dana.