Radio duže ili kraće, penzija sirotinjska
(Novi list)
Dilema radnika u »zlatnim godinama«
Razlika od par stotina kuna između prijevremene i pune mirovine za Borislava Sunjoga (61) dovoljan je motiv da, iako bolestan, ostane raditi
ZAGREB - Bio mi je to jedan od najtežih dana u životu! Nakon gotovo 43 godine rada, bez ijednog dana prekida, dobio sam izračun prema kojem bi mi mirovina iznosila 2.550 kuna. To je ponižavajuće!, ogorčeno nam priča 61-godišnji Borislav Sunjog koji se od prvog lipnja želio umiroviti. Iako mu je zdravlje ozbiljno narušeno, nakon računice koju mu je poslao Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje (HZMO), zamrznuo je status i vratio se na posao.
– Više od četrdeset godina dižem se u pet sati ujutro, putujem svaki dan na posao 50 kilometara, cijeli sam dan u pokretu, nekada i deset sati provedem u automobilu. Ne bi mi to teško padalo da se prošle godine nisam razbolio. Imam dijabetes i moram paziti na prehranu što je jako komplicirano dok radim. Ironija je da upravo zbog bolesti sada moram raditi jer s 2.550 kuna ne bih mogao kupovati hranu za dijabetičare. Znate li da kila šećera za dijabetičare stoji 26 kuna, pita Borislav.
Rado bih prepustio posao mlađima
Spas u vrtu
– Puna mirovina bila bi mi oko 2.400 kuna, a za tu razliku mi se ne isplati raditi još 4-5 godina. Moja mama ima malo zemlje, sadit ću povrće pa će moja obitelj jesti dobro i zdravo, kaže Ljubica uz osmijeh koji joj ni skora mirovina od 1.700 kuna ne može skinuti s lica.
Da je dobio neki pristojan iznos mirovine, oko 4.000 kuna što bi bilo dovoljno za skroman, ali dostojanstven život, bez trunke oklijevanja otvorio bi stranicu penzionerskog života te »ispraznio« radno mjesto.
– Znam da puno mladih nema posla i najradije bih svoj posao prepustio nekom od njih. Ali sustav me tjera da i dalje radim, iako ovako malim penzijama poručuje da se rad ne isplati. Ispao sam budala, radio sam umjesto da sam otišao u invalidsku mirovinu koja se početkom 90-tih mogla kupiti za par tisuća maraka. Što da kažem sinu, mojem unuku?! Da rade i plaćaju doprinose? A ja unuku u mirovini ni čokoladu neću moći kupiti, ljutito govori Borislav. Bio je branitelj, no nije želio koristiti nikakva prava zbog tog statusa.
Borislav je uvjeren da je budućnost još gora i da bi se sustav mogao posve urušiti jer je priljev doprinosa premali. Puno poslodavaca prijavljuje radnike na minimalac, dio ih uopće ne plaća doprinose, 300 tisuća ljudi je bez posla, a 80 tisuća radi ali ne prima plaće.
Bijeg u penziju prije novog smanjenja
– Naši bi se ljudi trebali jako zabrinuti. Za sada još šute i trpe, no doći će trenutak kad će puknuti, crno prognozira Borislav Sunjog.
Za razliku od njega, naša druga sugovornica, Ljubica K., koncem godine sigurno odlazi u prijevremenu starosnu mirovinu iako računa da će ona iznositi svega oko 1.700 kuna.
– Možda bih nastavila raditi još koju godinu ali odlučila sam definitivno ići u prijevremenu mirovinu jer znam da bi mi ona od iduće godine bila još deset posto manja, govori Ljubica koja čeka izračun HZMO-a. U listopadu će napuniti 56 godina te 33 godine radnog staža. Da i radi do punog staža, mirovina bi joj bila tek nekoliko stotina kuna veća. Proteklo desetljeće Ljubica je stekla tipično tranzicijsko radničko iskustvo. Iz Kerametala, gdje je radila 26 godina, otišla je 1998., jer mjesecima nije primila plaću. Pet godina radila je na crno, provela neko vrijeme na burzi, a posljednjih godina radi kao prodavačica u maloprodajnoj tvrtki. Zadovoljna je jer plaća od tri tisuće kuna stiže svakog mjeseca.