Protiv bankrota zajmom MMF-a i višim PDV-om
Što ako rebalans ne upali?
S. DRECHSLER
(Novilist.hr) Pokaže li se već do početka studenoga, da ni količinski rekordna turistička sezona, niti kozmetički rebalans državnog proračuna za 2010. nisu pokrenuli hrvatsko gospodarstvo iz dvogodišnje depresije i opasno rastuće vanjske zaduženosti (jer za nužne promjene nije bilo ni političke volje vlasti, niti suglasnosti njezinih socijalnih partnera), alternativni je scenarij protiv bankrota državnih financija u Vladinu obraćanju Međunarodnom monetarnom fondu za pomoć.
Prezaduženoj i depresijskoj Hrvatskoj vrijeme već dugo nije saveznik: da je, priznajući vlastitu nemoć, Vlada još prije 12 mjeseci pokrenula pregovore sa MMF-om o novom stand-by sporazumu, vjerojatno bi trpjela manju socijalnu i političku cijenu, te već ubirala prve gospodarske koristi, nasuprot prijetećem socijalnom buntu i produbljivanju depresije, koje bi standardni stand-by aranžman sa MMF-om mogao izazvati u prvom polugodištu 2011., ako se Vlada obrati za pomoć tom međunarodnom »financijskom policajcu« najkasnije do sredine studenoga.
Suočavajući se s izazovima prve velike gospodarske krize u 21. stoljeću, MMF je još lani gotovo utrostručio svoj intervencijski i kreditni potencijal, pa je u međuvremenu izašao ususret poduljem nizu bankrotirajućih i propadajućih ekonomija širom sjeverne, srednje, istočne i jugoistočne Europe, od Latvije i Mađarske (kao članica Europske unije) do Srbije i BiH (koje su na zlokobnom europskom dnu).
Izostale strukturne promjene
Hrvatska je dosad čuvala svoju političku čast od te vrste vanjske pomoći, maštajući da će se iz depresije i prezaduženosti izvući nekim čudom, na koje kao članica NATO-a tobože ima prednost i pravo. No, čudo je izostalo, a vlast nije uspjela pokrenuti strukturne promjene, na temelju kojih bi mogla već u rebalansu proračuna za 2010. smanjiti državnu potrošnju, te preusmjeriti bar deset posto državnih prihoda u protukrizne, državne investicije.
Umjesto radikalnog zaokreta od uvoza na izvoz, od potrošnje na proizvodnju i od zaduživanja na štednju i investicije, Vlada se rebalansom proračuna za 2010. odlučila za smanjivanje proračunskih prihoda za 4,5 milijardi kuna, na 108,3 milijarde kuna, te za povećanje proračunskih rashoda za 898,2 milijuna kuna, na 122,3 milijarde kuna. Deficit proračuna tako se s lani planiranih 8,6 milijardi kuna povećava za 5,4 milijarde kuna, na previsokih 14 milijardi kuna. Rebalans je izveden iz procjene, da će se tijekom 2010. hrvatski BDP smanjiti za dodatnih 1,6 posto, iako se gomilaju znakovi da bi taj pad mogao biti čak dva posto (i to nakon što je BDP lani smanjen za depresijskih 5,8 posto). Alternativa je, dakle, u obraćanju MMF-u, jer Vlada nema političke volje ni moći da provede nužno smanjivanje državne potrošnje niti u neizbježno još depresivnijoj 2011. godini!
Poželjno bi bilo da to učini uoči pisanja državnog proračuna za 2011. godinu, koliko god je riječ o zadnjoj godini mandata sadašnje ekipe u Banskim dvorima, i o potezu za predizbornu godinu.
Alternativni scenarij izvodimo iz primjera najnovijih sporazuma, koje je MMF sklopio s Latvijom, Mađarskom i Ukrajinom, uvažavajući posebnosti svakog od kriznih slučajeva. Od MMF-a, dakako, ne treba očekivati visoku socijalnu osjetljivost, nego samo važnu tehničku pomoć, koja Hrvatsku može spasiti od prijetećeg bankrota državnih financija.
Sprječavanje argentinskog scenarija
Uz svoju standardnu financijsku, savjetodavnu i uvjetovanu pomoć kriznoj članici, MMF prije svega pomaže ugroženim interesima kapitala Amerike i Europske unije. U slučaju Hrvatske kao male zemlje, koja je izvan Europske unije, interes je MMF-a da spriječi argentinski scenarij iz 1998., te da zaštiti već osvojene zapadne posjede u ovdašnjem bankarstvu, nacionalnoj štednji i najkvalitetnijim dijelovima gospodarstva i prostora.
Najvjerojatnije bi radi punjenja proračuna, dok se hrvatski BDP ne oporavi do razine ostvarenog u 2008. godini, tražio i povećanje stope PDV-a sa 23 na 24 posto. Time bi dodatno ograničavao domaću potrošnju, a poticao izvoz i inozemna proizvodna ulaganja. Naposljetku bi od Vlade tražio sustavno suzbijanje prevelike sive ekonomije i preraširene korupcije. Sve te mjere imala je u najavama i obećanjima ili na raspolaganju i vlada Jadranske Kosor, ali ih zbog nedostatka vlastite volje i zbog nedostatka suglasnosti socijalnih partnera (koji su iskazali samo konsenzus za održavanje na vlasti, pa makar to uskoro vodilo zemlju u bankrot), nije uspjela provesti.
Na toj bi osnovi, uz MMF-ov stand-by zajam u visini od tri milijarde dolara, za održavanje financijske stabilnosti (koji bi povlačila u obrocima, samo ako joj zatrebaju), Hrvatska mogla pokrenuti i pregovore s klubom glavnih vjerovnika o reprogramiranju većeg dijela vanjskih državnih dugova, što će dospjeti za otplatu tijekom 2011. i 2012. godine. Tim bi reprogramom započelo smanjivanje vanjske zaduženosti, te značajnije poboljšanje kreditnog i investicijskog rejtinga državnih financija i hrvatskog gospodarstva.
Ivo JAKOVLJEVIĆ
Suočavajući se s izazovima prve velike gospodarske krize u 21. stoljeću, MMF je još lani gotovo utrostručio svoj intervencijski i kreditni potencijal, pa je u međuvremenu izašao ususret poduljem nizu bankrotirajućih i propadajućih ekonomija širom sjeverne, srednje, istočne i jugoistočne Europe, od Latvije i Mađarske (kao članica Europske unije) do Srbije i BiH (koje su na zlokobnom europskom dnu).
Izostale strukturne promjene
Hrvatska je dosad čuvala svoju političku čast od te vrste vanjske pomoći, maštajući da će se iz depresije i prezaduženosti izvući nekim čudom, na koje kao članica NATO-a tobože ima prednost i pravo. No, čudo je izostalo, a vlast nije uspjela pokrenuti strukturne promjene, na temelju kojih bi mogla već u rebalansu proračuna za 2010. smanjiti državnu potrošnju, te preusmjeriti bar deset posto državnih prihoda u protukrizne, državne investicije.
Umjesto radikalnog zaokreta od uvoza na izvoz, od potrošnje na proizvodnju i od zaduživanja na štednju i investicije, Vlada se rebalansom proračuna za 2010. odlučila za smanjivanje proračunskih prihoda za 4,5 milijardi kuna, na 108,3 milijarde kuna, te za povećanje proračunskih rashoda za 898,2 milijuna kuna, na 122,3 milijarde kuna. Deficit proračuna tako se s lani planiranih 8,6 milijardi kuna povećava za 5,4 milijarde kuna, na previsokih 14 milijardi kuna. Rebalans je izveden iz procjene, da će se tijekom 2010. hrvatski BDP smanjiti za dodatnih 1,6 posto, iako se gomilaju znakovi da bi taj pad mogao biti čak dva posto (i to nakon što je BDP lani smanjen za depresijskih 5,8 posto). Alternativa je, dakle, u obraćanju MMF-u, jer Vlada nema političke volje ni moći da provede nužno smanjivanje državne potrošnje niti u neizbježno još depresivnijoj 2011. godini!
Poželjno bi bilo da to učini uoči pisanja državnog proračuna za 2011. godinu, koliko god je riječ o zadnjoj godini mandata sadašnje ekipe u Banskim dvorima, i o potezu za predizbornu godinu.
Alternativni scenarij izvodimo iz primjera najnovijih sporazuma, koje je MMF sklopio s Latvijom, Mađarskom i Ukrajinom, uvažavajući posebnosti svakog od kriznih slučajeva. Od MMF-a, dakako, ne treba očekivati visoku socijalnu osjetljivost, nego samo važnu tehničku pomoć, koja Hrvatsku može spasiti od prijetećeg bankrota državnih financija.
Sprječavanje argentinskog scenarija
Uz svoju standardnu financijsku, savjetodavnu i uvjetovanu pomoć kriznoj članici, MMF prije svega pomaže ugroženim interesima kapitala Amerike i Europske unije. U slučaju Hrvatske kao male zemlje, koja je izvan Europske unije, interes je MMF-a da spriječi argentinski scenarij iz 1998., te da zaštiti već osvojene zapadne posjede u ovdašnjem bankarstvu, nacionalnoj štednji i najkvalitetnijim dijelovima gospodarstva i prostora.
Najvjerojatnije bi radi punjenja proračuna, dok se hrvatski BDP ne oporavi do razine ostvarenog u 2008. godini, tražio i povećanje stope PDV-a sa 23 na 24 posto. Time bi dodatno ograničavao domaću potrošnju, a poticao izvoz i inozemna proizvodna ulaganja. Naposljetku bi od Vlade tražio sustavno suzbijanje prevelike sive ekonomije i preraširene korupcije. Sve te mjere imala je u najavama i obećanjima ili na raspolaganju i vlada Jadranske Kosor, ali ih zbog nedostatka vlastite volje i zbog nedostatka suglasnosti socijalnih partnera (koji su iskazali samo konsenzus za održavanje na vlasti, pa makar to uskoro vodilo zemlju u bankrot), nije uspjela provesti.
Na toj bi osnovi, uz MMF-ov stand-by zajam u visini od tri milijarde dolara, za održavanje financijske stabilnosti (koji bi povlačila u obrocima, samo ako joj zatrebaju), Hrvatska mogla pokrenuti i pregovore s klubom glavnih vjerovnika o reprogramiranju većeg dijela vanjskih državnih dugova, što će dospjeti za otplatu tijekom 2011. i 2012. godine. Tim bi reprogramom započelo smanjivanje vanjske zaduženosti, te značajnije poboljšanje kreditnog i investicijskog rejtinga državnih financija i hrvatskog gospodarstva.
Ivo JAKOVLJEVIĆ
Preuzeto s: nhs.hr