Projekt pelješkog mosta - biti ili ne biti hrvatskog neokomunizma

Kada dva HDZ-ova "mlada lava", ministri Tolušić i Butković, održe konferenciju za tisak na kojoj energično ustvrde da će se dinamika razvoja projekta gradnje pelješkog mosta nesmetano nastaviti, utilitarni karakter tog nastupa u javnosti nije teško detektirati: obezglavljenom HDZ-u očajnički trebaju dobre vijesti a mladi ministri pokazuju kako i u polukaotičnoj situaciji nastaloj na vrhu vlasti drže konce u rukama, čak rade i značajne korisne stvari za državu.

Izjave dvojice ministara mogu lijepo izgledati na razini jedne novinske vijesti, i ovakve vijesti ako se plasiraju sporadično i bez dubljeg ulaženja u tematiku doista mogu ostaviti pozitivan dojam. No dok je politička javnost zabavljena s milijun drugih, dramatičnih a sasvim efemernih tema, realna slika o tom notornom projektu protjecanjem vremena gotovo potpuno iščezava, bitni detalji i informacije padaju u zaborav i iščezavaju u moru nesadržajnih političkih fraza, u potpunom skladu s poznatom karakteristikom hrvatskog javnog mnijenja: kratkom pamćenju. A ta realna slika, mozaik koji se dobije tek kad se slože mnogobrojne kockice, sve je samo ne pozitivan.

Već i spomenuta utilitarnost ministarskog nastupa u smislu pokušaja mladih političara da sebe snažnije promoviraju dolazi u pitanje čim se otrgnemo od pošasti kratkog pamćenja. Već duže vrijeme, naime, garniture na vlasti jedna od druge preuzimaju taj projekt gotovo instinktivno, bez ikakvog razmišljanja a kamoli promišljanja, potpuno uvjereni u ispravnost takvog pristupa do te mjere da se odavno u političkom vrhu obiju najvećih stranaka kritički glas o tom projektu malne proglašava neprijateljskim, protudržavnim. Dogmatsko prihvaćanje ideje o neupitnoj ispravnosti, smjerno preuzimanje projekta iz ruku prethodnika, i praktički potpuno isključivanje vlastitog mozga u cijelom procesu - neodoljivo podsjeća na način na koji su ne tako davni prethodnici i idejni tvorci dviju najvećih hrvatskih stranaka preuzimali i nosili - štafetu. Nema, dakle, u ministarskom nastupu nikakve njihove vlastite inicijative i ideje, ministri se hvale projektom koji ide iz ruke u ruku i svi oni koji ga mehanički, rutinski podupiru u pravilu ne bi niti znali što bi sa sobom kad bi nešto sami morali osmisliti; takvi projekti – poput negdašnje štafete – kao da i služe samo tome da bi se bezidejni politički kadrovi, koji do vrha vlasti uglavnom dolaze negativnom selekcijom, imali čime zanimati i bar nekako pravdati svoje vrijeme u kojemu zauzimaju neku udobnu i lukrativnu fotelju. A grandioznost projekta svakako je korisna, jer takvom pravdanju daje bar neku dodatnu težinu.

Tu dolazimo i do druge napadne sličnosti "starih" političara, tradicionalnih komunista, i današnjih hrvatskih neokomunista, zvali se oni HDZ ili SDP - zaljubljenost u državno vlasništvo što omogućuje da se novci, čak i u ogromnim količinama, neodgovorno troše i da za to nitko ne odgovara. Naime, glavni proklamirani razlog gradnje mosta je "povezivanje hrvatskog teritorija" što implicira da za ovaj projekt ne postoji nikakvo ekonomsko opravdanje.

No čak i taj glavni razlog slabo drži vodu: teza o potrebi povezivanja teritorija deplasirana je samom činjenicom da je dubrovačka oblast s ostatkom Hrvatske povezana obalnim morem, kao i svi otoci. Time napadno guranje koncepcije mosta kao jedinog "pravog" načina povezivanja takvog teritorija implicira da se niti ne planira strategija koja će mnogobrojne dijelove hrvatskog teritorija djelotvorno uklopiti u gospodarski i prometni prostor države, tj. da su oni dijelovi zemlje koji se asfaltom, betonom i čelikom ne mogu izravno povezati sa Zagrebom zapravo izgubljeni. Koliko je takva koncepcija štetna za državu, mislimo da ne treba posebno ni naglašavati, a sa sredstvima koja se pokušavaju namaknuti za most vjerojatno bi se mogla razraditi i implementirati strategija prometne integracije svih hrvatskih otoka.

O drugim aspektima da se ne govori - recimo o mnogobrojnim mogućnostima političkog dogovora s BIH o koridoru, čime bi se uštedjela ogromna sredstva. Pa nadalje, konkretni aspekti povezivanja govore nam o povećanju duljine cestovne dionice u odnosu na sadašnju, konačnom ukidanju mogućnosti gradnje autoceste (ista bi se morala graditi kao potpuno odvojen projekt!), te potrebi gradnje cijele mreže pristupnih cesta i tunela na Pelješcu čija bi cijena bila približno jednaka proklamiranoj cijeni mosta, a za što izvora financiranja - nema. Drugim riječima, kad bi se nekim čudom ovaj novi obrovac izgradio sutra, financiranja za pristupne prometnice ne bi bilo možda ni desetljećima.

Ekonomsku argumentaciju nitko ni ne spominje jer je tako očito nema, no treba napomenuti da i kad bi dubrovački kraj imao jako razvijenu proizvodnu i izvoznu industriju (koje uopće nema), čak i tada bi bilo teško opravdati da se toliki novac ulaže u ovako monumentalne građevine, a činjenica da ta regija industrije nema, dok turisti, koji čine gotovo jedini izvor prihoda regije, uglavnom dolaze zrakoplovom - stavlja točku na i potpune ekonomske besmislenosti ovog projekta. Ali ne bi imalo draži biti političar u hrvatskom neokomunizmu kada bi se političari morali zamarati pravilima struke i nauke te morali raditi ekonomske analize kao prethodnicu bilo kojeg projekta, a pogotovo onog kapitalnog.

S druge strane, upravo stručne analize jedina su šansa da se taj besmisao zaustavi. Kvaka je u tome da je natječaj za most bio raspisan još 2007. a SDP-ova vlast je tek nekoliko godina poslije čovječanstvo zadužila novim ingenioznim "proizvodom" političke korupcije - natječajima sa samo jednim ponuđačem. "Na nesreću" tadašnji natječaj imao je dva ponuđača, a ponuda konkurentska onoj Konstruktorovoj dala je ni manje ni više nego dvostruko veću cijenu gradnje mosta. Od tada pa sve do danas, iznos Konstruktorove ponude uzima se kao referentna cijena mosta. Prema pravilima projektnog inženjeringa i analize tenderiranja, za to nema nikakve osnove, jer je tako velika razlika u cijeni nametala potrebu daljnje analize i utvrđivanju razloga tako velikog odstupanja u cijeni, koje implicira da je bar jedna od ponuda neregularna.

No do toga nije došlo a razlog tome se vjerojatno može tražiti u sumnjivoj povezanosti natječajne komisije i onih krugova bliskih politici (čitati: IGH i Konstruktor) koji su pripremili sumnjivu dokumentaciju te dali sumnjivu ponudu. Hrvatski stručnjak svjetskog renomea u oblasti temeljenja složenih konstrukcija, dip. ing. Ivo Kleiner, koji je, uzgred, potpuno zaobiđen u procesu izrade dokumentacije, otkrio je da nisu provedena potrebna istraživanja kako bi se došlo do realne cijene mosta, te da je u projektnoj dokumentaciji ovaj problem "elegantno" zaobiđen i prebačen na izvođačku fazu. U praksi to znači da se izgledno mogu očekivati ogromni dodatni troškovi koji u Konstruktorovoj cijeni nisu prikazani (ali vjerojatno jesu u onoj od konkurentskog konzorcija), i koji bi se onda pokušali metodom ucjene "ugurati" u cijenu projekta usred gradnje, kada je cijena svakog zastoja ogromna. To je scenarij kojim su stvarani ogromni naknadni troškovi na gradnjama autocesta, a za koje do dan-danas nitko nije odgovarao uza sve javne prozivke, i koji se kroz projekt pelješkog mosta očito pokušava ponovno oživotvoriti.

Jedina razlika prošlog stanja u odnosu na sadašnje je u EU komisijama, te u toj domeni ostaje i nada da će se ovaj projekt na vrijeme zaustaviti (dosad potrošeni novci na njega sitnica su u odnosu na moguće buduće troškove). Taj raskorak između mentaliteta prošlosti i realiteta sadašnjosti možda najbolje oslikava jedna nedavna konferencija za tisak gdje ministar Tolušić za projekt pelješkog mosta kaže da je gotova priča, a europska povjerenica Cretu da će ocjena projekta doći tek tri mjeseca nakon što se podnese aplikacija: Tolušić u svom autističnom svijetu kao da uopće nije registrirao što mu povjerenica govori.

Teško da će od ta tri ili više mjeseci naši političari imati koristi u smislu mogućnosti da kod EU institucija izlobiraju nešto što bi išlo protiv "struke i nauke". Zaustavljanje ovog projekta bio bi ozbiljan udarac hrvatskom državnom komunizmu i općenito političkom silovanju ekonomije i pravila investicijskog inženjeringa. Vremena za iskorištavanje ogromnih sredstava iz strukturnih fondova sve je manje, i političari bi možda bili prisiljeni što više eksperimentirati sa stručnim a nepolitičnim kadrovima poput Oreškovića ako bi uopće htjeli još neku šansu da spomenute fondove iskoriste. Raspoloživo vrijeme još je manje kad se zna da priprema bilo kojeg ovako ozbiljnog projekta traje godinama, i da bi kroz cijeli proces političari morali uvažavati struku, a ne nametati se njoj, niti se interesno uvezivati sa "svojim" stručnjacima poput IGH, Konstruktora i sličnih, što znači da bi se političari pod hitno morali odreći svojih sadašnjih navika. U tom smislu, brza i odlučna reakcija nadležnog tijela Europske komisije možda je naša najveća nada: jedno odlučno NE moglo bi isforsirati mnoge značajne promjene.