Profiti bez prosperiteta kao da dolazi kraj svijeta

Razlika je možda u tome što američki poduzetnici i njihovi članovi uprava izvlače novac iz firmi potpuno legalno. Taj proces izvlačenja u posljednjih 15 godina poprimio je nezapamćene, kolosalne razmjere. Najveće američke kompanije sve manje ulažu u vlastiti razvoj i budućnost, kao da će za nekoliko godina nastupiti kraj svijeta.

Problem je u tome što američke kompanije više nisu jako zainteresirane za ulaganje u istraživanja, tehnološki napredak i produktivnost. Glavna briga njihovih uprava postala je kako uvećati profit, a potom ga podijeliti direktorima i dioničarima kompanija, upozorava američki znanstvenik William Lazonick u članku »Profiti bez prosperiteta«, objavljenom u časopisu Harvard Business Review.

To je i razlog zašto većina Amerikanaca ne osjeća da je SAD izašao iz Velike recesije, koja je izbila nakon pucanja financijskog balona tijekom 2007. godine. Istina, dobit kompanija je i dalje visoka, a cijene na burzama dionica proteklih su mjeseci dosegnule povijesne rekorde. Međutim, većinu tih dobitaka požanje samo 0,1 posto Amerikanaca, onih s najvišim dohotkom, među koje spadaju i direktori kompanija.

Za većinu običnih Amerikanaca sve je manje dobro plaćenih poslova. Njihove mogućnosti za zapošljavanje sve su nesigurnije, a posao im je potplaćen. Drugim riječima, profitabilnost američkih kompanija je posljednjih desetljeća porasla, ali »profiti se nisu prelili u široki ekonomski prosperitet«, upozorava Lazonick, koji procese raspodjele dobiti američkih kompanija prati već tri desetljeća.

Kupuju sami sebe

Većina ljudi ne osjeća gospodarski napredak, jer kompanije svoje profite sve manje dijele s radnicima, a sve više ih ulažu u kupovanje vlastitih dionica na burzi –što je apsurdno. Naime, kompanije su počele kupovati same sebe, čime umjetno podižu vrijednost svojih dionica na burzama, jer od toga velikim dijelom ovise plaće članova uprava.

Ukupno 449 američkih kompanija – koje su perjanice američkoga gospodarstva i sastavni su dio glasovitog indeksa dionica S&P 500 – od 2003. do 2012. godine ostvarile su 2.400 milijarda dolara dobiti. Od toga, 54 posto uložile su u ponovno kupovanje vlastitih dionica na burzi, kako bi ih vratile pod vlastitu kontrolu (buyback), uglavnom putem operacija na otvorenom tržištu. Osim toga, te iste kompanije su 37 posto od spomenute dobiti isplatile svojim vlasnicima putem dividendi, kaže Lazonick. Taj trend izvlačenja novca iz kompanija počeo je zabrinjavati čak i njihove suvlasnike.

– Zabrinjava nas to što su mnoge kompanije, čak i u uvjetima financijske krize, smanjile investiranje u svoj budući rast. Previše je kompanija srezalo kapitalne izdatke. Čak su povisile svoju zaduženost, kako bi povećale vrijednost dividendi i kupnju vlastitih udjela, rekao je Laurence Fink, predsjednik BlackRocka, najveće svjetske kompanije za upravljanje imovinom, u otvorenom pismu koje je prije devet mjeseci uputio američkim poslovnim ljudima.

Lazonick smatra da je problem u tome što su članovi uprava motivirani da profit ulažu u kupovanje dionica vlastitih kompanija. Naime, prosjek primanja najbolje plaćenih članova uprava u 500 američkih kompanija 2012. iznosio je 30 milijuna dolara godišnje. Više od 80 posto njihovih plaća činile su nagrade zbog dobrog upravljanja dionicama. Drugim riječima, kaže Lazonick, članovima uprava stalo je da se poveća potražnja za dionicama, jer im to povećava plaće. Kako se povećava vrijednost dionica na buzi, tako raste i iznos dividendi koje se isplaćuju vlasnicima.

Prijeti novi slom

Američka poduzeća često kupuju vlastite dionice i napuhuju njihovu vrijednost u dosluhu s investicijskim fondovima, što je zabilježeno i u slučaju kompanije Apple. Neki investitor, recimo, kupi dionice kompanije u vrijednosti od nekoliko milijarda dolara, a potom pritisne dotičnu kompaniju na otkup tih istih dionica, naravno, po višoj cijeni. To prodavanje vlastitih dionica i njihovo ponovno kupovanje poprimilo je masovne razmjere. Jedan je od glavnih razloga zašto cijene na američkim burzama skaču, unatoč tome što gospodarstvo napreduje puževom brzinom. Podsjetimo, Banka za međunarodna poravnanja iz Basela i Međunarodni monetanarni fond upozorili su prije nekoliko mjeseci da su cijene dionica na burzama postale prenapuhane i da svijetu prijeti novi burzovni slom.

U toj utrci za umjetnim, manipulativnim povećanjem profita, plaće članova uprava korporacija u posljednja dva desetljeća su se udvostručile i utrostručile, dok je američko gospodarstvo posrnulo, kaže Lazonick.

– Ako SAD želi postići gospodarski rast koji osigurava ravnomjernu raspodjelu dohotka i stabilnu zaposlenost, vlada i poslovni lideri moraju poduzeti korake kako bi kupovanje vlastitih dionica na burzi i plaće direktora stavili pod kontrolu. O tome ovisi ekonomsko zdravlje nacije, upozorava Lazonick. Po njegovu mišljenju, jedan od lijekova jest ograničenje količine vlastitih dionica, koju tvrtke mogu kupovati na otvorenom tržištu. To je američka vlada napravila 1934. godine, nakon Velike depresije, ali je ta politika napuštena početkom 1980-tih godina, kada je došlo do opsežne deregulacije financijskog tržišta.

Velike američke kompanije, kaže Lazonick, postale su i licemjerne. Putem svojih lobista kompanije traže od vlade SAD-a da im poveća državne subvencije za istraživanja, iako same ne ulažu puno u tu svrhu.

Primjerice, kompanija Exxon Mobil godišnje dobiva 600 milijuna dolara subvencija američke vlade za istraživanje nafte. Istodobno, godišnje potroši čak 21 milijardu dolara za kupovanje vlastitih dionica. U istraživanje alternativnih oblika energije ne ulaže gotovo ništa, tvrdi Lazonick, pozivajući se na javno dostupne podatke.

Kompanije Microsoft i General Electric potaknule su američku vladu da utrostruči njezine investicije za istraživanje alternativnih oblika energije, na ukupno 16 milijarda dolara godišnje. Microsoft i General Electric sami su raspogalali s dovoljno novca, ali su taj isti iznos svake godine trošili na kupovanje vlastitih dionica na burzi, tvrdi Lazonick.

Kompanija Intel tražila je 2005. od američke vlade da pojača istraživanja u nanotehnologiji, kako bi SAD postao svjetski lider u informacijskoj tehnologiji. Američka je vlada, naime, još 2001. godine pokrenula Nacionalnu nanotehnološku inicijativu (NNI). Međutim, Intel je u isto vrijeme za kupnju vlastitih dionica na burzi potrošio vrijednost koja je gotovo četiri puta veća od ukupnog proračuna NNI-ja.

Pfizer i ostale farmaceutske kompanije godinama su na udaru javnosti jer su cijene lijekova u SAD-u dvostruko više nego u bilo kojoj drugoj državi. Kompanije su se izvlačile tvrdeći da su cijene visoke zato što profit odlazi u istraživanja i razvoj. Međutim, kaže Lazonick, Pfizer je od 2003. do 2012. godine čak 71 posto svoje dobiti potrošio za kupnju vlastitih dionica, a još 75 posto vrijednosti dobiti isplatio je putem dividenda. To vjerojatno znači da se Pfizer odlučio zadužiti kako bi mogao uvećavati svoju vrijednost na burzama i isplaćivati dividende.

Takav razvoj događaja zaista potvrđuje da su mnoge kompanije u SAD-u sve manje zainteresirane za ulaganja u svoju budućnost. Znanstvenici Pisano i Shih, koji djeluju u Harvardskoj poslovnoj školi, upozoravaju da »američke kompanije neće ostati konkurentne u naprednim tehnologijama«, ako »ne počnu puno više ulagati u istraživanja i proizvodne mogućnosti«.

Radnike u nadzor

– Američki regulatori moraju početi kontrolirati one koji su nesposobni kontrolirati sami sebe, dodaje William Lazonick. Oni, u koje se uzdamo da će investirati u produktivne mogućnosti radi našeg zajedničkog prosperiteta, upotrebljavaju profit radi vlastita prosperiteta, kaže znanstvenik. Primjećuje da se samo »radnici i porezni obveznici istinski zalažu za produktivne mogućnosti korporacija«. Radnici ulažu u svoje obrazovanje i napredak očekujući višu dobit poduzeća, a usporedo s time veće plaće i sigurnost u karijeri. Porezni obveznici žele da državne subvencije poduzećima omoguće veće profite, a državi više porezne prihode. Stoga, zaključuje Lazonick, radnike i prestavnike poreznih obveznika treba staviti u nadzorne odbore američkih privatnih kompanija, kako bi kontrolirali uprave i kako bi se »novac ulagao u kreiranje novih vrijednosti«. Tim bi potezom, tvrdi Lazonick, američki korporativni sektor napokon bi ušao 21. stoljeće.

To bi pomoglo i promjeni ponašanja američkih kompanija. Do kraja 1970-ih godina u američkom je gospodarstvu vrijedio obrazac »stvaranja vrijednosti«, koji se od početka 1980-ih do danas pretvorio u obrazac »izvlačenja vrijednosti«. Nekoć su se kompanije vodile načelom: »zadrži dobit i ponovno je investiraj« u ljude i proizvodne mogućnosti. U SAD-u i zemljama Zapada taj je model vrijedio nakon Drugoga svjetskog rata i trajao do kraja 1970-ih godina. Doveo je do neprekidnog rasta gospodarstva i plaća radnika, u skladu s rastućom produktivnosti, a omogućio je ravnomjerni i održivi ekonomski razvoj, uz smanjivanje imovinskih nejednakosti. Taj se model, prema Lazonicku, slomio početkom 1980-ih godina. Ustupio je mjesto načelu »smanji i raspodijeli«, koje potiče kompanije na stalno smanjivanje troškova te preraspodjelu novca za financijske interese i za njihove vlasnike.

Taj model »izvlačenja vrijednosti«– koji je danas vladajući u svijetu, pa i u Hrvatskoj – dovodi do zaustavljanja rasta plaća, do dramatičnog povećavanja dohodovnih nejednakosti među ljudima, do nestajanja srednjeg sloja i rastućeg siromaštva. Taj model dovodi u pitanje i mogućnost gospodarskog napretka. Američke kompanije zanemaruju vlastitu budućnost, razvoj tehnologije i vlastitu imovinu.