Priopćenje NHS-a povodom Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva
(NHS)
Međunarodni dan borbe protiv siromaštva godinama se obilježava 17. listopada. Organiziraju se razni skupovi, okrugli stolovi, tribine koje nerijetko pohode i političari kako bi iskoristili prigodu......
(NHS) Međunarodni dan borbe protiv siromaštva godinama se obilježava 17. listopada. Organiziraju se razni skupovi, okrugli stolovi, tribine koje nerijetko pohode i političari kako bi iskoristili prigodu i svojim izjavama o siromaštvu i potrebi borbe protiv njega pokušali poboljšati javni dojam o samima sebi, snimaju se razni prilozi ispred pučkih kuhinja… Prigodni govori vrve statistikama, brojkama siromašnih i gladnih u svijetu, a naravno i u Hrvatskoj. A što nakon toga? Proteći će još jedna godina do sljedećeg obilježavanja, ali se za siromašne ništa neće promijeniti. I dalje će bogati ostati bogati, a siromašni siromašni. Samo će bogati biti bogatiji, a siromašni siromašniji.
Treba naglasiti kako razni oblici siromaštva na kraju rađaju ovo kojemu je taj dan posvećen. Svjedočimo siromaštvu energijom, siromaštvu suvremenim tehnologijama i sustavima, isključenju ne samo pojedinaca, nego cijelih zemalja, regija pa i kontinenata iz suvremenih tehnoloških procesa. Može se govoriti i o smišljenom isključivanju, o tome da se kontrolom suvremenih tehnologija i postupaka stvaraju ovisnosti pojedinih zemalja i, posredno, povećava njihovo siromaštvo. Može se govoriti o tehnološkom podčinjavanju i tehnološkoj nadmoći onih koji to čine. I to doprinosi bogaćenju jednih i siromaštvu drugih. Političke elite često u svojoj pohlepi i žudnji za moći postaju odani suradnici multinacionalnih i nacionalnih korporacija koje im to omogućuju. Sprega takvih poslodavaca i politike stvara zemlje jeftine i obespravljene radne snage, koje tako jedna drugoj konkuriraju i nadmeću se u privlačenju i preotimanju ulagača. To za posljedicu ima obespravljene radnike, nesigurne poslove niže složenosti, niže dodane vrijednosti, male plaće, nedostatne za dostojno življenje i osiromašenje naroda i zemlje. Osiromašenje stvara preduvjete očaja i besperspektivnosti idealne za podčinjavanje koje olakšava izvlačenje rudnih i raznih drugih bogatstava iz zemlje i daljnje osiromašenje njenog naroda. Treba govoriti i o ograničenju pristupa zdravstvenim uslugama, obrazovanju i suvremenim sredstvima komunikacija sve većeg broja građana samo zato jer nemaju dovoljno novca za platiti. Nedostatak sredstava getoizira ih u zatvorene besperspektivne sustave isključenosti.
Još jedan oblik osiromašivanja posebno je zabrinjavajući za Hrvatsku – osiromašivanje ljudskih resursa, zbog iseljavanja visokoobrazovanih mladih, koji u beznađu i besperspektivnosti zbog nedostatka posla, životnih prilika i sigurnosti, u fertilnoj dobi odlaze raditi u inozemstvo. Hrvatska time ostaje osiromašena za razvojni potencijal i radno aktivno stanovništvo, što vodi ka cjelovitom osiromašenju zemlje.
Hrvatska je zemlja bogata mogućnostima, burne povijesti i bogate tradicije, ali od toga se ne živi. A oni koji bi od mogućnosti trebali stvarati pretpostavke za dobar život svojih građana, to ne čine. Neki zato jer su nesposobni, drugi jer ih nije briga, a treći jer im je briga za sebe i svoje na prvome mjestu i svejedno im je što njihovi postupci često idu na teret pa i štetu naroda.
U Hrvatskoj smo upravo dobili novu vlast. Može li biti drukčija i više posvećena interesima naroda? Hoće li više služiti, a manje vladati, osjetiti ćemo vrlo brzo. Dugi niz godina slušamo razne političare i analitičare koji govore o nužnosti raznih reformi kako bi se stanje u zemlji promijenilo na bolje. No, kroz sve te godine, iz (provedene ili neprovedene) reforme u reformu narodu je sve gore. Političke elite u stanju su se doslovce „istrošiti do zadnjeg atoma snage" u svjetonazorskim, ideološkim i povijesnim sučeljavanjima. Kad bi samo dio strasti koju na to troše dale za promjene od kojih bi građanima bilo bolje! Ali, to nisu u stanju. Dijelom jer ne znaju kako, dijelom jer ne mare, a dijelom jer su ostale zarobljene u prošlosti koju ne mogu promijeniti i čiji su taoci, a u sadašnjosti su pogubljene i brinu se samo za sebe, ali ne i za druge. Minule godine krize samo su povećale jaz između društvenih skupina i produbile siromaštvo. Većina građana jedva sklapa kraj s krajem (neovisno što statistike govore o jednoj trećini građana kao siromašnima i što stopa rizika od siromaštva iznosi 20%). I bez velikih odricanja ta većina, prečesto utučena i šutljiva, ne bi mogla podmirivati ni svoje redovite mjesečne obveze, a kamo li neplanirane, izvanredne. Zar i to nije siromaštvo? Zabrinjava porast siromaštva zaposlenih i jasno je da su sve mjere štednje, odnosno rezanja (uključujući i liberalizaciju radnih odnosa), čiji je cilj bio i poticanje zapošljavanja, u znatnoj mjeri pridonijele porastu siromaštva zaposlenih. U današnjem svijetu opterećenom novcem previše se pozornosti daje reformama koje će potaknuti rast, radnike učiniti konkurentnima i slično, a premalo se pozornosti daje socijalnoj dimenziji. Sve češće svjedočimo rastu BDP-a bez rasta zapošljavanja i plaća radnika. To nije rast kakav svijetu treba, a to ne može biti ni model za Hrvatsku.
Treba naglasiti kako razni oblici siromaštva na kraju rađaju ovo kojemu je taj dan posvećen. Svjedočimo siromaštvu energijom, siromaštvu suvremenim tehnologijama i sustavima, isključenju ne samo pojedinaca, nego cijelih zemalja, regija pa i kontinenata iz suvremenih tehnoloških procesa. Može se govoriti i o smišljenom isključivanju, o tome da se kontrolom suvremenih tehnologija i postupaka stvaraju ovisnosti pojedinih zemalja i, posredno, povećava njihovo siromaštvo. Može se govoriti o tehnološkom podčinjavanju i tehnološkoj nadmoći onih koji to čine. I to doprinosi bogaćenju jednih i siromaštvu drugih. Političke elite često u svojoj pohlepi i žudnji za moći postaju odani suradnici multinacionalnih i nacionalnih korporacija koje im to omogućuju. Sprega takvih poslodavaca i politike stvara zemlje jeftine i obespravljene radne snage, koje tako jedna drugoj konkuriraju i nadmeću se u privlačenju i preotimanju ulagača. To za posljedicu ima obespravljene radnike, nesigurne poslove niže složenosti, niže dodane vrijednosti, male plaće, nedostatne za dostojno življenje i osiromašenje naroda i zemlje. Osiromašenje stvara preduvjete očaja i besperspektivnosti idealne za podčinjavanje koje olakšava izvlačenje rudnih i raznih drugih bogatstava iz zemlje i daljnje osiromašenje njenog naroda. Treba govoriti i o ograničenju pristupa zdravstvenim uslugama, obrazovanju i suvremenim sredstvima komunikacija sve većeg broja građana samo zato jer nemaju dovoljno novca za platiti. Nedostatak sredstava getoizira ih u zatvorene besperspektivne sustave isključenosti.
Još jedan oblik osiromašivanja posebno je zabrinjavajući za Hrvatsku – osiromašivanje ljudskih resursa, zbog iseljavanja visokoobrazovanih mladih, koji u beznađu i besperspektivnosti zbog nedostatka posla, životnih prilika i sigurnosti, u fertilnoj dobi odlaze raditi u inozemstvo. Hrvatska time ostaje osiromašena za razvojni potencijal i radno aktivno stanovništvo, što vodi ka cjelovitom osiromašenju zemlje.Hrvatska je zemlja bogata mogućnostima, burne povijesti i bogate tradicije, ali od toga se ne živi. A oni koji bi od mogućnosti trebali stvarati pretpostavke za dobar život svojih građana, to ne čine. Neki zato jer su nesposobni, drugi jer ih nije briga, a treći jer im je briga za sebe i svoje na prvome mjestu i svejedno im je što njihovi postupci često idu na teret pa i štetu naroda.
U Hrvatskoj smo upravo dobili novu vlast. Može li biti drukčija i više posvećena interesima naroda? Hoće li više služiti, a manje vladati, osjetiti ćemo vrlo brzo. Dugi niz godina slušamo razne političare i analitičare koji govore o nužnosti raznih reformi kako bi se stanje u zemlji promijenilo na bolje. No, kroz sve te godine, iz (provedene ili neprovedene) reforme u reformu narodu je sve gore. Političke elite u stanju su se doslovce „istrošiti do zadnjeg atoma snage" u svjetonazorskim, ideološkim i povijesnim sučeljavanjima. Kad bi samo dio strasti koju na to troše dale za promjene od kojih bi građanima bilo bolje! Ali, to nisu u stanju. Dijelom jer ne znaju kako, dijelom jer ne mare, a dijelom jer su ostale zarobljene u prošlosti koju ne mogu promijeniti i čiji su taoci, a u sadašnjosti su pogubljene i brinu se samo za sebe, ali ne i za druge. Minule godine krize samo su povećale jaz između društvenih skupina i produbile siromaštvo. Većina građana jedva sklapa kraj s krajem (neovisno što statistike govore o jednoj trećini građana kao siromašnima i što stopa rizika od siromaštva iznosi 20%). I bez velikih odricanja ta većina, prečesto utučena i šutljiva, ne bi mogla podmirivati ni svoje redovite mjesečne obveze, a kamo li neplanirane, izvanredne. Zar i to nije siromaštvo? Zabrinjava porast siromaštva zaposlenih i jasno je da su sve mjere štednje, odnosno rezanja (uključujući i liberalizaciju radnih odnosa), čiji je cilj bio i poticanje zapošljavanja, u znatnoj mjeri pridonijele porastu siromaštva zaposlenih. U današnjem svijetu opterećenom novcem previše se pozornosti daje reformama koje će potaknuti rast, radnike učiniti konkurentnima i slično, a premalo se pozornosti daje socijalnoj dimenziji. Sve češće svjedočimo rastu BDP-a bez rasta zapošljavanja i plaća radnika. To nije rast kakav svijetu treba, a to ne može biti ni model za Hrvatsku.
Već nam je dosta raznih strategija i planova čije rezultate ne osjetimo ili nas bole. Vrijeme je za konkretne aktivnosti od kojih će nam biti bolje. Upravo to očekujemo od nove vlasti. Nužne su mjere za aktivnije uključivanje u sustav rada svih onih koji su iz njega zbog raznih razloga i raznih okolnosti isključeni, a žele raditi. Nužno je zemlju pripremiti i na nove socijalne rizike koje donose ovako konkurentno društvo i novi nesigurni oblici zapošljavanja (umjesto što se samo pokušava popraviti šteta uzrokovana dosadašnjim djelovanjem). Nije dovoljno ustanoviti kako je u Hrvatskoj 325.650 blokiranih građana s nepodmirenim obvezama u iznosu od 40,20 mlrd kuna, 211.827 nezaposlenih i 1.412.762 zaposlenih, a 1.231.756 umirovljenika. Nije dovoljno ni utvrditi kako minimalna plaća iznosi bruto 3.120,00 kuna, a prosječna neto plaća 5.594,00 kn, dok prosječna mirovina iznosi 2.250,95 kn. Hrvatska vapi za povezanim gospodarskim i socijalnim politikama koje će rezultirati povećanjem zaposlenosti, plaća i mirovina od kojih će se moći dostojno živjeti – povećanjem dohotka stanovništva. To će biti najučinkovitija borba protiv blokada i ovrha, protiv siromaštva i socijalne isključenosti, protiv društvene bijede. Zato pozivamo novu vlast da se u svojem radu i djelovanju potpuno posveti tome cilju.
Predsjednik
Krešimir Sever
Izvor: NHS