Primjedbe NHS-a na izmjene i dopune Zakona o zaštiti na radu
NHS - Nezavisni hrvatski sindikati su temeljem rasprave na Odboru NHS-a za zaštitu na radu uputili nadležnom Ministarstvu rada i mirovinskog sustava svoje primjedbe na Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu. Očitovanje prenosimo u cijelosti:
Poštovani,
u vezi dostavljenog Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu, Nezavisni hrvatski sindikati očituju se kako slijedi:
Članak 3. Prijedloga Zakona kojim se mijenja članak 4. Zakona
Iako je Zakonom o zaštiti na radu određeno da se isti primjenjuje u svim djelatnostima u kojima radnici obavljaju poslove za poslodavca te se predloženim izmjenama i dopunama Zakona samo jasnije određuje primjena Zakona, mišljenja smo kako je to krivi smjer, odnosno mišljenja smo kako se na samozaposlene osobe trebaju odnositi određene obveze iz Zakona o zaštiti na radu. Naime, u Komunikaciji Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom vijeću i Odboru regija – Sigurniji i zdraviji rad za sve – modernizacija EU politike o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu, Europska komisija je preporučila državama članicama proširivanje zakonodavstva zaštite na radu na samozaposlene osobe, ukazujući na važnost da i takve osobe budu pokrivene zaštitom na radu te uzimajući u obzir Preporuku Vijeća o poboljšanju zaštite zdravlja i sigurnosti na radu samozaposlenih osoba.
Prije usvajanja Preporuke Vijeća, mali broj država članica je uključio samozaposlene u područje primjene zakonodavstva o zaštiti na radu, a nakon usvajanja Preporuke oko polovica država članica je uključila samozaposlene u područje primjene zakonodavstva o zaštiti na radu, u varijacijama po pitanju definicije, dosega zakonodavstva i opsega njihovih obveza.
S obzirom na ubrzanu promjenu sustava rada i nove oblike rada te povećanja nesigurnosti radnika i samozaposlenih osoba, pitanje primjene zaštite na radu na sve postaje još važnije u sprječavanju ozljeda na radu i bolesti.
Svaka osoba koja ulazi u poduzetništvo, bila ona samozaposlena ili ne, treba biti od početka svjesna svojih obveza i odgovornosti, ne samo financijskih, već i obveza zaštite na radu. Jedino na takav način možemo graditi odgovorno društvo, a i poslodavce.
Jasno je da se na samozaposlenu osobu ne može u cijelosti odnositi Zakon o zaštiti na radu te je potrebno osmisliti način na koji bi to bilo najbolje izvesti uz analize i argumente te gledajući dalekosežno i imajući u obzir dobrobit cijelog društva.
Stavak 3. je potrebno pojasniti, odnosno povezati s Pravilnikom o zaštiti na radu na privremenim gradilištima, jer odredba utvrđena na ovakav način može dovesti do pogrešnog tumačenja.
Isto tako, postavlja se pitanje zaštite na radu na „co-working" prostorima gdje nema poslodavaca i radnika, ali se u isto vrijeme nalazi više samozaposlenih osoba koje rade određene poslove. Primjenjuju li se određene obveze zaštite na radu, koje i tko ih primjenjuje?
Članak 8. Prijedloga Zakona kojim se mijenja članak 34. Zakona
Protivimo se predloženoj izmjeni kojom se smanjuje broj sastanaka odbora za zaštitu na radu (stavak 7.) jer smo mišljenja kako sastanci odbora za zaštitu na radu nisu administrativno opterećenje poslodavaca već naprotiv način unaprjeđivanja zaštite na radu.
Svrha Zakona o zaštiti na radu je sustavno unaprjeđivanje sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprječavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i drugih bolesti u vezi s radom, a rad odbora je odlučan faktor u unaprjeđivanju sigurnosti i zaštite zdravlja radnika. Kvalitetnim radom odbora postižu se bolja prevencija i bolja kontrola nad mjerama zaštite na radu, što može dovesti do smanjivanja ostalih troškova koje uzrokuje loše provođenje mjera zaštite na radu, kako za poslodavca tako i za društvo u cjelini.
Sadašnji broj sastanaka (4 sastanka godišnje) nije prevelik te je isti najzastupljeniji u ostalim državama članicama koje imaju regulirane odbore zaštite na radu. Sastanci odbora ne mogu se promatrati kao administrativno opterećenje, jer oni to nisu, već se trebaju promatrati kao sredstvo dijaloga i unaprjeđenje zaštite na radu. Rad odbora treba poticati i unaprjeđivati, a ne gušiti. Poznato je, kod nas više u teoriji nego u praksi, da je ključ zaštite na radu prevencija, a dijalog u odborima je jedan od načina na koji se promicanje prevencije i kulture dijaloga i zaštite na radu može provoditi u punom smislu. Ulaganje u dijalog i prevenciju nije opterećenje.
Također, kako bi se smanjili troškovi poslodavca, predlažemo da se troškovi dolaska doktora medicine rada na sastanke odbora podmiruju iz sredstava doprinosa za zaštitu zdravlja na radu, a isto tako uz današnju tehnologiju ne vidimo uistinu razloga zbog kojih bi poslodavci imali toliko velike troškove zbog odbora za zaštitu na radu.
Članak 11. Prijedloga Zakona kojim se mijenja članak 56. Zakona
Protivimo se smanjivanju broja osposobljenih radnika za pružanje prve pomoći jer ti radnici, odnosno njihovo osposobljavanje nije administrativno opterećenje.
Napominjemo kako je prva pomoć važna kao najhitnija i najbitnija pomoć jer se pruža na licu mjesta iznenada unesrećenoj ili oboljeloj osobi. Zbog toga, smanjivanje broja osposobljenih radnika za pružanje prve pomoći nije administrativno rasterećenje te može dovesti do situacija gdje doslovno ljudski životi mogu biti izgubljeni zbog izostanka pravovremenog reagiranja. Bez obzira na dostupnost medicinskih službi, prijevoznih sredstava i sl. činjenica je da pravovremeno reagiranje spašava živote. Stoga, osposobljavanje radnika za pružanje prve pomoći nije administriranje, kojeg bi se trebalo riješiti te je nedopustivo i nejasno kako se takva mjera može nazivati administrativnim rasterećenjem.
Nadalje, u vezi novog stavka 3., iako je u obrazloženju članka 11. navedeno kako se dodavanjem novih stavaka u članak 56. želi ukazati da na svakom radnom mjestu (u istom radnom prostoru) i u svakom trenutku barem jedan radnik treba biti osposobljen i imenovan za pružanje prve pomoći, iz samog određenja stavka 3. nije jasno vidljivo da u svakom trenutku barem jedan radnik treba biti osposobljen za pružanje prve pomoći.
Nadalje, ako na radilištu rade 2 radnika, samo jedan mora biti osposobljen za pružanje prve pomoći, sukladno Zakonu, što ako se tom radniku nešto dogodi? Tko će mu pružiti prvu pomoć? Sam sebi? Iz svega navedenog jasno je kako je postavljanje donje granice na 1 radnika zapravo nelogično i neživotno.
Slijedom svega navedenoga, mišljenja smo kako svaki radnik mora biti osposobljen za pružanje prve pomoći te je potrebno pronaći javna sredstva iz kojih bi se isto moglo financirati.
Također, kako u prekršajnim mjerama uopće nisu predviđene kazne za poslodavca koji nije imenovao osobu za pružanje prve pomoći, odnosno određeno je samo kako će inspektor usmenim rješenjem poslodavcu narediti organiziranje pružanja prve pomoći radnicima na radu na propisani način, mišljenja smo kako je potrebno isto i prekršajno urediti.
Prijedlozi Nezavisnih hrvatskih sindikata
Predlažemo izmjenu odredbe članka 70. Zakona na način da se dopusti imenovanje povjerenika radnika za zaštitu na radu od strane sindikata koji djeluju kod poslodavca, ako povjerenik nije izabran.
Mogućnost imenovanja povjerenika za zaštitu na radu ukinuta je 2014. godine s obrazloženjem kako imenovanje nije demokratski način jer takvog povjerenika bira sindikat koji ima prava i obveze samo prema svojim članovima, ali ne i svim radnicima koji rade kod poslodavca pa slijedom toga ne može biti povjerenik svih radnika. Navedena teza je neutemeljena jer povjerenik radnika za zaštitu na radu je po svom zakonskom određenju povjerenik svih radnika, bio on izabran ili imenovan te podsjećamo kako nije bilo nikakvih problema kada su povjerenici bili imenovani, sukladno odredbi ranijeg Zakona.
Osim toga, sindikalnom je povjereniku omogućeno preuzimanje svih prava i obveza radničkog vijeća ako radničko vijeće nije izabrano, osim prava na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca, a radničko vijeće predstavlja i zastupa sve radnike, ne samo članove sindikata, dakle jednako kao i povjerenik radnika za zaštitu na radu. S primjenom te odredbe, također nema problema u praksi.
Na kraju podsjećamo i na činjenicu kako sindikat s poslodavcem pregovara za kolektivni ugovor, iako predstavlja svoje članove, a poslodavac taj kolektivni ugovor primjenjuje na sve kod njega zaposlene radnike.
Dakle, doista nema razloga za daljnje onemogućavanje imenovanja povjerenika radnika za zaštitu na radu od strane sindikata koji djeluju kod poslodavca, ako isti nije izabran te ne vidimo razlog da se rješenje iz Zakona o radu ne prenese i u Zakon o zaštiti na radu, odnosno, ako povjerenik radnika za zaštitu na radu nije izabran, sindikat može imenovati svog povjerenika za zaštitu na radu, a ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o povjereniku, odnosno povjerenicima radnika za zaštitu na radu i o tome dostaviti obavijest poslodavcu i radnicima.
Zanimljivo je kako se ovdje ne pokušava administrativno i financijski rasteretiti poslodavca na način da se zakonska odredba vrati na staro, odnosno prihvati sindikalni prijedlog, iako je jasno kako je na taj način poslodavcima moguće uštedjeti na troškovima provođenja izbora, jer se povjerenici radnika za zaštitu na radu biraju i kod onih poslodavaca koji nemaju radničko vijeće, a kod poslodavaca kod kojih se bira i radničko vijeće i povjerenik radnika, opet je trošak provođenja izbora manji jer se bira samo radničko vijeće.
Djelovanje povjerenika radnika za zaštitu na radu od velike je važnosti za poboljšanje sigurnosti i zaštite zdravlja radnika te je dokazano kako su sustavi zaštite na radu kvalitetniji uz sudjelovanje povjerenika radnika te bi se Zakonom trebalo olakšati na svaki mogući način da radnici imaju svoje predstavnike, bez obzira na način njihova izbora.
Zaključno, predlažemo uvođenje prekršajne mjere u članku 98. Zakona, odnosno novčane kazne za poslodavce koji onemogućavaju izbor povjerenika radnika za zaštitu na radu. Naime, u Zakonu o radu, člankom 228. stavkom 1. točkom 20. određeno je kako će se poslodavac kazniti novčanom kaznom od 31.000,00 do 61.000,00 kn ako onemogući radnike u izboru radničkog vijeća. Nema razloga da se isto ne uvede i za izbor povjerenika radnika za zaštitu na radu.
S poštovanjem
Predsjednik
Krešimir Sever
u vezi dostavljenog Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti na radu, Nezavisni hrvatski sindikati očituju se kako slijedi:
Članak 3. Prijedloga Zakona kojim se mijenja članak 4. Zakona
Iako je Zakonom o zaštiti na radu određeno da se isti primjenjuje u svim djelatnostima u kojima radnici obavljaju poslove za poslodavca te se predloženim izmjenama i dopunama Zakona samo jasnije određuje primjena Zakona, mišljenja smo kako je to krivi smjer, odnosno mišljenja smo kako se na samozaposlene osobe trebaju odnositi određene obveze iz Zakona o zaštiti na radu. Naime, u Komunikaciji Europskom parlamentu, Vijeću, Europskom gospodarskom i socijalnom vijeću i Odboru regija – Sigurniji i zdraviji rad za sve – modernizacija EU politike o zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu, Europska komisija je preporučila državama članicama proširivanje zakonodavstva zaštite na radu na samozaposlene osobe, ukazujući na važnost da i takve osobe budu pokrivene zaštitom na radu te uzimajući u obzir Preporuku Vijeća o poboljšanju zaštite zdravlja i sigurnosti na radu samozaposlenih osoba.
Prije usvajanja Preporuke Vijeća, mali broj država članica je uključio samozaposlene u područje primjene zakonodavstva o zaštiti na radu, a nakon usvajanja Preporuke oko polovica država članica je uključila samozaposlene u područje primjene zakonodavstva o zaštiti na radu, u varijacijama po pitanju definicije, dosega zakonodavstva i opsega njihovih obveza.
S obzirom na ubrzanu promjenu sustava rada i nove oblike rada te povećanja nesigurnosti radnika i samozaposlenih osoba, pitanje primjene zaštite na radu na sve postaje još važnije u sprječavanju ozljeda na radu i bolesti.
Svaka osoba koja ulazi u poduzetništvo, bila ona samozaposlena ili ne, treba biti od početka svjesna svojih obveza i odgovornosti, ne samo financijskih, već i obveza zaštite na radu. Jedino na takav način možemo graditi odgovorno društvo, a i poslodavce.
Jasno je da se na samozaposlenu osobu ne može u cijelosti odnositi Zakon o zaštiti na radu te je potrebno osmisliti način na koji bi to bilo najbolje izvesti uz analize i argumente te gledajući dalekosežno i imajući u obzir dobrobit cijelog društva.
Stavak 3. je potrebno pojasniti, odnosno povezati s Pravilnikom o zaštiti na radu na privremenim gradilištima, jer odredba utvrđena na ovakav način može dovesti do pogrešnog tumačenja.
Isto tako, postavlja se pitanje zaštite na radu na „co-working" prostorima gdje nema poslodavaca i radnika, ali se u isto vrijeme nalazi više samozaposlenih osoba koje rade određene poslove. Primjenjuju li se određene obveze zaštite na radu, koje i tko ih primjenjuje?
Članak 8. Prijedloga Zakona kojim se mijenja članak 34. Zakona
Protivimo se predloženoj izmjeni kojom se smanjuje broj sastanaka odbora za zaštitu na radu (stavak 7.) jer smo mišljenja kako sastanci odbora za zaštitu na radu nisu administrativno opterećenje poslodavaca već naprotiv način unaprjeđivanja zaštite na radu.
Svrha Zakona o zaštiti na radu je sustavno unaprjeđivanje sigurnosti i zaštite zdravlja radnika i osoba na radu, sprječavanje ozljeda na radu, profesionalnih bolesti i drugih bolesti u vezi s radom, a rad odbora je odlučan faktor u unaprjeđivanju sigurnosti i zaštite zdravlja radnika. Kvalitetnim radom odbora postižu se bolja prevencija i bolja kontrola nad mjerama zaštite na radu, što može dovesti do smanjivanja ostalih troškova koje uzrokuje loše provođenje mjera zaštite na radu, kako za poslodavca tako i za društvo u cjelini.
Sadašnji broj sastanaka (4 sastanka godišnje) nije prevelik te je isti najzastupljeniji u ostalim državama članicama koje imaju regulirane odbore zaštite na radu. Sastanci odbora ne mogu se promatrati kao administrativno opterećenje, jer oni to nisu, već se trebaju promatrati kao sredstvo dijaloga i unaprjeđenje zaštite na radu. Rad odbora treba poticati i unaprjeđivati, a ne gušiti. Poznato je, kod nas više u teoriji nego u praksi, da je ključ zaštite na radu prevencija, a dijalog u odborima je jedan od načina na koji se promicanje prevencije i kulture dijaloga i zaštite na radu može provoditi u punom smislu. Ulaganje u dijalog i prevenciju nije opterećenje.
Također, kako bi se smanjili troškovi poslodavca, predlažemo da se troškovi dolaska doktora medicine rada na sastanke odbora podmiruju iz sredstava doprinosa za zaštitu zdravlja na radu, a isto tako uz današnju tehnologiju ne vidimo uistinu razloga zbog kojih bi poslodavci imali toliko velike troškove zbog odbora za zaštitu na radu.
Članak 11. Prijedloga Zakona kojim se mijenja članak 56. Zakona
Protivimo se smanjivanju broja osposobljenih radnika za pružanje prve pomoći jer ti radnici, odnosno njihovo osposobljavanje nije administrativno opterećenje.
Napominjemo kako je prva pomoć važna kao najhitnija i najbitnija pomoć jer se pruža na licu mjesta iznenada unesrećenoj ili oboljeloj osobi. Zbog toga, smanjivanje broja osposobljenih radnika za pružanje prve pomoći nije administrativno rasterećenje te može dovesti do situacija gdje doslovno ljudski životi mogu biti izgubljeni zbog izostanka pravovremenog reagiranja. Bez obzira na dostupnost medicinskih službi, prijevoznih sredstava i sl. činjenica je da pravovremeno reagiranje spašava živote. Stoga, osposobljavanje radnika za pružanje prve pomoći nije administriranje, kojeg bi se trebalo riješiti te je nedopustivo i nejasno kako se takva mjera može nazivati administrativnim rasterećenjem.
Nadalje, u vezi novog stavka 3., iako je u obrazloženju članka 11. navedeno kako se dodavanjem novih stavaka u članak 56. želi ukazati da na svakom radnom mjestu (u istom radnom prostoru) i u svakom trenutku barem jedan radnik treba biti osposobljen i imenovan za pružanje prve pomoći, iz samog određenja stavka 3. nije jasno vidljivo da u svakom trenutku barem jedan radnik treba biti osposobljen za pružanje prve pomoći.
Nadalje, ako na radilištu rade 2 radnika, samo jedan mora biti osposobljen za pružanje prve pomoći, sukladno Zakonu, što ako se tom radniku nešto dogodi? Tko će mu pružiti prvu pomoć? Sam sebi? Iz svega navedenog jasno je kako je postavljanje donje granice na 1 radnika zapravo nelogično i neživotno.
Slijedom svega navedenoga, mišljenja smo kako svaki radnik mora biti osposobljen za pružanje prve pomoći te je potrebno pronaći javna sredstva iz kojih bi se isto moglo financirati.
Također, kako u prekršajnim mjerama uopće nisu predviđene kazne za poslodavca koji nije imenovao osobu za pružanje prve pomoći, odnosno određeno je samo kako će inspektor usmenim rješenjem poslodavcu narediti organiziranje pružanja prve pomoći radnicima na radu na propisani način, mišljenja smo kako je potrebno isto i prekršajno urediti.
Prijedlozi Nezavisnih hrvatskih sindikata
Predlažemo izmjenu odredbe članka 70. Zakona na način da se dopusti imenovanje povjerenika radnika za zaštitu na radu od strane sindikata koji djeluju kod poslodavca, ako povjerenik nije izabran.
Mogućnost imenovanja povjerenika za zaštitu na radu ukinuta je 2014. godine s obrazloženjem kako imenovanje nije demokratski način jer takvog povjerenika bira sindikat koji ima prava i obveze samo prema svojim članovima, ali ne i svim radnicima koji rade kod poslodavca pa slijedom toga ne može biti povjerenik svih radnika. Navedena teza je neutemeljena jer povjerenik radnika za zaštitu na radu je po svom zakonskom određenju povjerenik svih radnika, bio on izabran ili imenovan te podsjećamo kako nije bilo nikakvih problema kada su povjerenici bili imenovani, sukladno odredbi ranijeg Zakona.
Osim toga, sindikalnom je povjereniku omogućeno preuzimanje svih prava i obveza radničkog vijeća ako radničko vijeće nije izabrano, osim prava na imenovanje predstavnika radnika u organ poslodavca, a radničko vijeće predstavlja i zastupa sve radnike, ne samo članove sindikata, dakle jednako kao i povjerenik radnika za zaštitu na radu. S primjenom te odredbe, također nema problema u praksi.
Na kraju podsjećamo i na činjenicu kako sindikat s poslodavcem pregovara za kolektivni ugovor, iako predstavlja svoje članove, a poslodavac taj kolektivni ugovor primjenjuje na sve kod njega zaposlene radnike.
Dakle, doista nema razloga za daljnje onemogućavanje imenovanja povjerenika radnika za zaštitu na radu od strane sindikata koji djeluju kod poslodavca, ako isti nije izabran te ne vidimo razlog da se rješenje iz Zakona o radu ne prenese i u Zakon o zaštiti na radu, odnosno, ako povjerenik radnika za zaštitu na radu nije izabran, sindikat može imenovati svog povjerenika za zaštitu na radu, a ako kod poslodavca djeluje više sindikata, sindikati se moraju sporazumjeti o povjereniku, odnosno povjerenicima radnika za zaštitu na radu i o tome dostaviti obavijest poslodavcu i radnicima.
Zanimljivo je kako se ovdje ne pokušava administrativno i financijski rasteretiti poslodavca na način da se zakonska odredba vrati na staro, odnosno prihvati sindikalni prijedlog, iako je jasno kako je na taj način poslodavcima moguće uštedjeti na troškovima provođenja izbora, jer se povjerenici radnika za zaštitu na radu biraju i kod onih poslodavaca koji nemaju radničko vijeće, a kod poslodavaca kod kojih se bira i radničko vijeće i povjerenik radnika, opet je trošak provođenja izbora manji jer se bira samo radničko vijeće.
Djelovanje povjerenika radnika za zaštitu na radu od velike je važnosti za poboljšanje sigurnosti i zaštite zdravlja radnika te je dokazano kako su sustavi zaštite na radu kvalitetniji uz sudjelovanje povjerenika radnika te bi se Zakonom trebalo olakšati na svaki mogući način da radnici imaju svoje predstavnike, bez obzira na način njihova izbora.
Zaključno, predlažemo uvođenje prekršajne mjere u članku 98. Zakona, odnosno novčane kazne za poslodavce koji onemogućavaju izbor povjerenika radnika za zaštitu na radu. Naime, u Zakonu o radu, člankom 228. stavkom 1. točkom 20. određeno je kako će se poslodavac kazniti novčanom kaznom od 31.000,00 do 61.000,00 kn ako onemogući radnike u izboru radničkog vijeća. Nema razloga da se isto ne uvede i za izbor povjerenika radnika za zaštitu na radu.
S poštovanjem
Predsjednik
Krešimir Sever
Preuzeto s: nhs.hr