Slučaj je htio da se u minulih sedam dana gotovo u dan poklope dvije obljetnice, godina dana od proslave pristupa Hrvatske Europskoj uniji i okruglih deset godina od smrti Stipe Šuvara, nekoć jednog od najmoćnijih hrvatskih političara, čovjeka koji je imao dovoljno časti i poštenja da u osvit demokracije ne pokuša retuširati vlastitu prošlost i ne pljune na ideale za koje je cijelog života živio, kako su to učinili brojni njegovi partijski drugovi. O obljetnici ulaska Hrvatske u EU govorilo se puno, ali rečeno nije gotovo ništa što ne zna svaki građanin ove zemlje. Prva godina u Uniji hrvatskim građanima nije donijela olakšanje turobne svakodnevice. Država se još uvijek koprca u dugovima, životni standard ostao je isti kao i prije ulaska u Uniju, gospodarstvo nam je još uvijek u rasulu, gdje je bilo i ranije. Premijer Zoran Milanović i predsjednik Ivo Josipović povodom ove obljetnice dali su slične ocjene: jedna godina u EU prekratko je razdoblje da bi osjetili pomake na bolje. Premijer je govorio nešto i o tome da sad »ravnopravno sjedimo za stolom za kojim se odlučuje«, što je točno, ali da hrvatski glas za tim stolom nešto znači – o tome bi se dalo raspravljati.

Kako bilo, izjave najistaknutijih političara ostavile su prostora za optimizam. Godina dana prekratko je razdoblje, treba malo sačekati pa će biti bolje. Međutim, ništa ne ukazuje da će biti bolje. Ne ukazuje na to novi Zakon o radu, koji promovira takozvanu fleksigurnost, što je zapravo sinonim za nesigurnost radnog mjesta. Ne ukazuje na skori boljitak niti podatak o 304 tisuće evidentiranih nezaposlenih radnika i radnica, s tim da je broj nezaposlenih koji su izgubili prava na burzi veći barem za još nekoliko desetaka tisuća. Da će biti bolje ne govori ni omjer zaposlenih i umirovljenih građana. Hrvatska je u toj kategoriji među najlošijim zemljama u Europi. O zaduženju države nema potrebe govoriti, jer Hrvatska je odavno u dužničkom ropstvu, kao i mnogi njezini građani. Ništa, eto, ne govori da će biti bolje i uistinu nam nije jasno odakle Milanović i Josipović crpe svoj optimizam. Prava slika stvari takva je da nitko tko je ovog ljeta napunio osamnaest godina, a živi u Hrvatskoj, ne može očekivati da će za njegove ili njezine mladosti životni standard u ovoj zemlji bitnije rasti. Činjenica članstva u EU, kako danas stvari stoje, nije nikakav razlog za optimizam. Kudikamo realnije nego izabrani državni čelnici naš slučaj sagledavao je pokojni Šuvar. Mjesec dana prije smrti Šuvar je upozoravao: »Europa će nas apsorbirati, a tada će nastupiti otrježnjenje, iako će nas time natjerati na prihvaćanje svojih normi u smislu funkcioniranja pravne države, zaštite vlasništva, tržišnog natjecanja«. »Na žalost, unatoč svemu, ostat ćemo nerazvijena europska periferija i trebat će nam 30 ili 40 godina da dosegnemo današnji standard najrazvijenijih članica EU. Hrvatska tu realnost sve više spoznaje i ljudi već vide da neće biti ništa od najavljene europske bajke«, govorio je Šuvar.

Upitan što se može napraviti, odgovarao je da »Hrvatska koliko-toliko mora ovladati svojim razvojem«, ističući pritom da »u sadašnjoj političkoj klasi nema nikoga tko bi to shvaćao i tko bi se za to zalagao«. Kao primjer je nudio činjenicu da se nitko ne bavi temom stranog vlasništva nad hrvatskim bankama, odnosno da se »nitko ne suprotstavlja politici koja strancima daje sve strateške infrastrukturne projekte«. Zašto nitko još nije pokušao izračunati koliko novca su stranci izvukli iz Hrvatske, pitao je Šuvar pa na koncu zaključio da ćemo možda uskoro mi strancima plaćati korištenje jadranskih plaža, umjesto oni nama. Šuvar je na žalost umro, ali njegove opomene aktualnije su nego ikad. Hrvatska Vlada predvođena takozvanim socijaldemokratima danas čini sve da stranim investitorima izruči ostatak infrastrukturnih hrvatskih dobara. Njihovo objašnjenje pritom je sumanuto, a ponavljano je u niz navrata. Naprosto kažu da je država loš gospodar, priznajući tako da su sami loši i nesposobni. Hrvatska nije učinila ništa da ovlada svojim razvojem. Naprotiv, država rasprodaje i u koncesije daje sve što ima, vjerujući valjda da će se stranci smilovati i biti nositelji razvoja. Kao svjetlo u tunelu spominje se još samo europska milostinja, fondovi koji bi nas kao trebali oporaviti. U taj oporavak vrlo je teško povjerovati. Puno realnija čini se opet Šuvarova prognoza: »Ovdje ima da se rinta! I to da rinta što jeftinija radna snaga, do daljnjega. Potreban je samo bezobzirni kapitalist i državni aparat koji ga opslužuje. Tu nema mjesta za procvat srednjih slojeva, a pogotovo ne za nove srednje slojeve. Otud prijeti opasnost od konstituiranja društava koja će nalikovati na ona koja su se u Južnoj Americi konstituirala u 19. stoljeću i nikako da se bitno izmijene".
 
 
Izvor: Novi list
Autor: Ladislav Tomičić
Foto: Sergej DRECHSLER
Objavljeno: 6. 7. 2014.