Otpor je put u otkaz: Budite uvjereni, nakon mučnog skandala s Bosom ništa se neće promijeniti
(Index) SVATKO od nas je vidio taj prizor, čuo tu priču. Nedjelja, deset minuta prije isteka radnog vremena u 22 sata, blagajnica jedne od veletrgovina tupo gleda u novčanicu od 200 kuna i pokušava izbrojiti kusur. Vidljivo je umorna, drhte joj ruke, nerazgovijetno se ispričava.
Vi je smirujete, pokušavate utješiti osmijehom i frazom "hvala Bogu, kraj je dana”, a ona vas gotovo samilosno pogleda i odvrati "možda vama jest, meni nije”. Nervozno se ogledava i do dolaska drugog kupca, u pet kratkih rečenica ispriča svoju muku. Mora predati utržak, složiti robu na policama, očistiti svoje radno mjesto, vrag zna što sve još mogu smisliti, cijeli dan je na dva kroasana i sigurno prije ponoći neće biti sa svojom obitelji. Mlada je, cijeli život je pred njom, a zvuči i izgleda kao da se upravo okončao. I nije jedina, na tisuće ih je tako ranjenih u stroju.
Trgovina kao koka koja stalno nosi jaja
Temeljem iskaza jedne od njih, trgovkinje Ivane Dujmić iz Vinkovaca, nastao je dramatičan skandal vezan uz kvalitetu poslovanja i tretmana radničkih prava u tvrtki ”Boso”, jednoj od mnogobrojnih karika u lancu veletrgovina, a koji je kulminirao fizičkim napadom na vlasnika Bosiljka Stanića. No riječ je o samo vidljivom dijelu brojnih nepravilnosti u gospodarskom sektoru maloprodajne trgovine.
Hrvati su trgovački narod, svako od nas godišnje potroši 25 tisuća kuna na hranu i bezalkoholna pića. U tom okruženju čak 25 posto svih gospodarskih subjekata su trgovine koje sudjeluju u BDP-u s godišnjim prosjekom od 10 posto. Važne su porezne platiše, osjetljiva proračunska stavka. Država putem Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja pomno prati da se ne bi stvorili karteli koji bi smanjenjem cijena srušili razinu proračunskog prihoda. No, tu staje svaka stvarna državna skrb i interes za veletrgovine, iako državnoj upravi Ustav izrijekom nalaže da ostvari socijalnu pravdu.
Pro forme, sve je prepušteno radu Državnog inspektorata, vlasnicima i sindikatima, neka se usklade. U praksi, vlasnici su Bog&batina, dovoljno je pogledati Ivicu Todorića i "Agrokor”, čovjek kadrovira, maltene saziva sjednice hrvatske Vlade i mudruje na afirmativnim predavanjima u školama. Prodaje svoj "way of life”, iako je njegov nemoguće pratiti.
Inspektori simbolično zalaze u velike trgovačke lance, jednom godišnje im zveknu srednje visoku kaznu da vuk bude sit i ovce na broju, organiziranih intervencija nadzora poslovanja, kvalitete namirnica ili kršenja radničkih prava gotovo i da nema. Čak niti dok je ministar bio goropadni Slavko Linić, nitko se nije usudio ući dublje u materiju poslovanja veletrgovina. Lokalnim političarima ne pada napamet pačati se u tu temu. I toliko od države, drže se plana "ne kolji koku koja nosi jaja”.
Mučna i drčna sindikalna priča
No, zato su sindikati posebna priča, mučna i drčna istovremeno. Jer, s jedne strane rijetki sindikalisti pokušavaju na nacionalnoj razini ukazati na problem kao što je sustavno gaženje ljudskih i radničkih prava u veletrgovačkim lancima koje se sastoji od zastrašivanja, mobbinga, neisplate prekovremenih sati, kršenja odredbi Zakona o radu, seksualnog napastovanja i svekolikih oblika prisile S druge strane, sindikalna scena u veletrgovinama praktički ne postoji, voditelji podružnica najčešće nemoćno krše ruke i poslušno prenose neugodne poruke uprave.
U neformalnom razgovoru s jednim od istaknutijih sindikalista trgovine i dobrim poznavateljem terenskih prilika, saznao sam sljedeće zanimljivosti; obujam i promet trgovina raste godišnje i do 6 posto, broj radnika se prepolovio, 60 -70 posto Ugovora o radu na određeno vrijeme su poništeni. Preostali radnici moraju raditi posao otpuštenih, otprilike kao da stotina mora obaviti posao tri stotine. Naravno, poslodavci nude prekovremeni rad, ali nerijetko ga ne plate, posljedica je umor i frustracija radnika koji su, prema recentnim istraživanjima, duplo manje produktivni od europskog prosjeka. Bilo bi lijepo da je to sve.
U pravilu vrijedi dvostruka evidencija obračuna sati koji čak i kad se isplati neznatno podižu osobni dohodak trgovaca koji se kreće između 2,5 -3 tisuće kuna. Potplaćeni naporan dan, beskonačna muka bez petka i bez svetka. O podrijetlu i kvaliteti namirnica bolje ne raspravljati, ima tu svačega, najviše na rasprodaji zbog isteka roka trajanja, ali meso je posebno osjetljiva stavka. Dovozi se meso sa svih mogućih izvora, nedavno sam pročitao podatak da je Hrvatska najveći uvoznik mesa kojem prijeti istek trajanja. Prepakiravaju ih, peru piletinu octom da uklone miris, u mljeveno "ide sve preostalo”. Niska cijena, brza prodaja, profit visok.
I sad slijedi najtužniji dio priče, a to su radnici poput onih u tvrtki "Boso” koji nikako nisu usamljen slučaj, svaka županija ima par veletrgovina u privatnom vlasništvu. Kerum u Splitu, Stanić u Vinkovcima. I sve to šutke gledaju "tete u dućanu”, pogrbe se pod silom i rade. Nitko ih ništa ne pita. Ukupno ih je više od sto tisuća zaposlenih u velikim trgovačkim lancima. I bez obzira na osobne motive, javni istup Ivane Dujmić o uvjetima i načinu rada u veletrgovinama, hrabar je čin. Ukazuje u kojoj mjeri smo neuređeni kao država i društvo, prepušteni samovolji lokalnih baja.
Prepušteni sami sebi
Trgovina kao koka koja stalno nosi jaja
Temeljem iskaza jedne od njih, trgovkinje Ivane Dujmić iz Vinkovaca, nastao je dramatičan skandal vezan uz kvalitetu poslovanja i tretmana radničkih prava u tvrtki ”Boso”, jednoj od mnogobrojnih karika u lancu veletrgovina, a koji je kulminirao fizičkim napadom na vlasnika Bosiljka Stanića. No riječ je o samo vidljivom dijelu brojnih nepravilnosti u gospodarskom sektoru maloprodajne trgovine.
Hrvati su trgovački narod, svako od nas godišnje potroši 25 tisuća kuna na hranu i bezalkoholna pića. U tom okruženju čak 25 posto svih gospodarskih subjekata su trgovine koje sudjeluju u BDP-u s godišnjim prosjekom od 10 posto. Važne su porezne platiše, osjetljiva proračunska stavka. Država putem Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja pomno prati da se ne bi stvorili karteli koji bi smanjenjem cijena srušili razinu proračunskog prihoda. No, tu staje svaka stvarna državna skrb i interes za veletrgovine, iako državnoj upravi Ustav izrijekom nalaže da ostvari socijalnu pravdu.
Pro forme, sve je prepušteno radu Državnog inspektorata, vlasnicima i sindikatima, neka se usklade. U praksi, vlasnici su Bog&batina, dovoljno je pogledati Ivicu Todorića i "Agrokor”, čovjek kadrovira, maltene saziva sjednice hrvatske Vlade i mudruje na afirmativnim predavanjima u školama. Prodaje svoj "way of life”, iako je njegov nemoguće pratiti.
Inspektori simbolično zalaze u velike trgovačke lance, jednom godišnje im zveknu srednje visoku kaznu da vuk bude sit i ovce na broju, organiziranih intervencija nadzora poslovanja, kvalitete namirnica ili kršenja radničkih prava gotovo i da nema. Čak niti dok je ministar bio goropadni Slavko Linić, nitko se nije usudio ući dublje u materiju poslovanja veletrgovina. Lokalnim političarima ne pada napamet pačati se u tu temu. I toliko od države, drže se plana "ne kolji koku koja nosi jaja”.
Mučna i drčna sindikalna priča
No, zato su sindikati posebna priča, mučna i drčna istovremeno. Jer, s jedne strane rijetki sindikalisti pokušavaju na nacionalnoj razini ukazati na problem kao što je sustavno gaženje ljudskih i radničkih prava u veletrgovačkim lancima koje se sastoji od zastrašivanja, mobbinga, neisplate prekovremenih sati, kršenja odredbi Zakona o radu, seksualnog napastovanja i svekolikih oblika prisile S druge strane, sindikalna scena u veletrgovinama praktički ne postoji, voditelji podružnica najčešće nemoćno krše ruke i poslušno prenose neugodne poruke uprave.
U neformalnom razgovoru s jednim od istaknutijih sindikalista trgovine i dobrim poznavateljem terenskih prilika, saznao sam sljedeće zanimljivosti; obujam i promet trgovina raste godišnje i do 6 posto, broj radnika se prepolovio, 60 -70 posto Ugovora o radu na određeno vrijeme su poništeni. Preostali radnici moraju raditi posao otpuštenih, otprilike kao da stotina mora obaviti posao tri stotine. Naravno, poslodavci nude prekovremeni rad, ali nerijetko ga ne plate, posljedica je umor i frustracija radnika koji su, prema recentnim istraživanjima, duplo manje produktivni od europskog prosjeka. Bilo bi lijepo da je to sve.
U pravilu vrijedi dvostruka evidencija obračuna sati koji čak i kad se isplati neznatno podižu osobni dohodak trgovaca koji se kreće između 2,5 -3 tisuće kuna. Potplaćeni naporan dan, beskonačna muka bez petka i bez svetka. O podrijetlu i kvaliteti namirnica bolje ne raspravljati, ima tu svačega, najviše na rasprodaji zbog isteka roka trajanja, ali meso je posebno osjetljiva stavka. Dovozi se meso sa svih mogućih izvora, nedavno sam pročitao podatak da je Hrvatska najveći uvoznik mesa kojem prijeti istek trajanja. Prepakiravaju ih, peru piletinu octom da uklone miris, u mljeveno "ide sve preostalo”. Niska cijena, brza prodaja, profit visok.
I sad slijedi najtužniji dio priče, a to su radnici poput onih u tvrtki "Boso” koji nikako nisu usamljen slučaj, svaka županija ima par veletrgovina u privatnom vlasništvu. Kerum u Splitu, Stanić u Vinkovcima. I sve to šutke gledaju "tete u dućanu”, pogrbe se pod silom i rade. Nitko ih ništa ne pita. Ukupno ih je više od sto tisuća zaposlenih u velikim trgovačkim lancima. I bez obzira na osobne motive, javni istup Ivane Dujmić o uvjetima i načinu rada u veletrgovinama, hrabar je čin. Ukazuje u kojoj mjeri smo neuređeni kao država i društvo, prepušteni samovolji lokalnih baja.
Prepušteni sami sebi
I budite uvjereni, ništa se neće promijeniti nakon ovog mučnog skandala s tvrtkom "Boso” i Bosiljkom Stanićem. Vjerojatno će uslijediti posjet inspektora - zašto im toliko treba da reagiraju na javno iznesene tvrdnje o nepravilnostima? - napisat će neutralni izvještaj, opaliti ga novčano zbog sitnog prekršaja i ajmo sve ispočetka. Svi su još jednom ponovili lekciju, svaki otpor je put u otkaz. Žena je ostala bez posla, samo još jedna u nizu nezaštićenih žrtava poslodavaca. Prepuštena "slobodnom tržištu radne snage” koje praktički ne postoji i socijalnoj skrbi države u kojoj će se gadno namučiti da ostvari zagarantirana prava. Ministarstvo neće niti zucnuti, Udruga poslodavaca će mudro gledati u daljinu, Sindikat trgovine odštancati priopćenje, a javnost nakon tri dana smetnuti s uma temu.
Prepustit ćemo ih same sebi i zlehudoj sudbini, sviknute na nepravdu.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
*Nenad Bunjac je istraživački novinar, kolumnist i reporter. Završio je Grafičku školu u Zagrebu i studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pisao je za više hrvatskih medija, uključujući Nacional i Feral Tribune.
*Nenad Bunjac je istraživački novinar, kolumnist i reporter. Završio je Grafičku školu u Zagrebu i studirao psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pisao je za više hrvatskih medija, uključujući Nacional i Feral Tribune.
Još članaka na istu temu
Jutarnji
'Nisam najgori poslodavac! Imate sve elemente da me opišete kao vraga, ali i kao sveca'
Jutarnji
'Nisam najgori poslodavac! Imate sve elemente da me opišete kao vraga, ali i kao sveca'