Očitovanje NHS-a na Nacrt prijedloga Zakona o stečaju potrošača

Potrebna je detaljnija analiza razine zaduženosti i imovine mogućih kandidata te povezivanje takvih podataka s registrom nezaposlenih kako bi se barem približno mogao utvrditi broj potencijalnih kandidata, koliko od njih zbog nezaposlenosti nije krivo za nakupljeni dug, koliko od njih je neodgovorno trošilo i koliko je onih za koje, s obzirom na njihovu ekonomsku situaciju, neće biti druge mogućnosti osim otpisa dugova,... Činjenica kako su financijska sredstva, s obzirom na deficitarni proračun, najveći problem, a u državnom proračunu nisu predviđena sredstva za provedbu ovog Zakona, što je razvidno u cjelini III. (ocjena i izvori potrebnih sredstava za provedbu Zakona) potvrđuje ranije opisanu potrebu za detaljnijom analizom stanja prije pisanja samog teksta Zakona kako bi se barem približno mogao procijeniti broj kandidata, a time i predvidjeti potrebna financijska sredstva bez kojih je nemoguće donositi ovakav Zakon. Kako kvalitetno i ekonomski učinkovito osmisliti koncept, ako se, osim broja blokiranih građana i visine njihova duga, ne raspolaže s podacima koji bi upućivali na karakteristike mogućih kandidata? Dva osnovna pitanja vezana za financije ovim Prijedlogom zakona nisu do kraja riješena, pitanje financiranja savjetovališta, koje je izuzetno važno zato što je jedan od ciljeva ovog Zakona postići što je više moguće izvansudskih sporazuma, kako bi se izbjegla preopterećenost sudova te pitanje financiranja sudskih troškova kod neuspjelih pokušaja postizanja izvansudskog sporazuma.

Isto tako, postavljamo pitanje zašto se izraz osobni stečaj promijenio u stečaj potrošača, odnosno zašto se predmetni Zakon zove Zakon o stečaju potrošača, a ne Zakon o osobnom stečaju?

Želimo podsjetiti kako su zemlje, po čijem uzoru je pisan ovaj Zakon, izdvajale određeni iznos financijskih sredstava iz svog proračuna za sudske troškove, dok se ovim Nacrtom Prijedloga zakona taj trošak od najmanje 1.000,00 kn (članak 18. stavak 1.) prebacuje na vjerovnika ili dužnika, ovisno tko podnosi zahtjev. Zbog toga što vjerovnik treba pisanu suglasnost od dužnika za pokretanje stečajnog postupka, a i europska praksa je pokazala da zahtjev u pravilu podnose dužnici, sudski troškovi će najvjerojatnije pasti na već prezaduženog potrošača.

U članku 5. tekst istog članka odgovara obrazloženju sadržaja Zakona, a ne tekstu samog Zakona te je isti potrebno brisati.

Tekst članka 6. je potrebno preformulirati jer su u jednoj rečenici spojene dvije rečenice koje govore jedno te isto.

Stavkom 2. članka 7. propisuje se kako se savjetovalištima koja su u smislu ovog Zakona ovlaštena provoditi postupke posredovanja radi postizanja izvansudskog sporazuma između potrošača i vjerovnika smatraju udruge, centri, pravne klinike i savjetovališta osposobljeni za stručno savjetovanje potrošača o načinu reguliranja njegovih obveza (FINA). Nadalje, stavkom 4. članka 7. propisuje se kako će ministar nadležan za pravosuđe pravilnikom propisati obveze i način financiranja savjetovališta, a u ocjeni i izvorima potrebnih sredstava navedeno je kako nije potrebno osigurati dodatna sredstva u Državnom proračunu. Budući je u interesu svih, najviše radi financijskih sredstava i preopterećenosti sudova, postići izvansudski sporazum, pitanje savjetovališta od presudne je važnosti, a ovim tekstom Zakona razvidno je kako ta ideja nije još niti približno razrađena. Koje uvjete moraju zadovoljavati savjetovališta, na koji način će dokazivati svoju osposobljenost za stručno savjetovanje potrošača? Tko provodi isto osposobljavanje? Kako će potrošač znati tko od navedenih subjekata provodi savjetovanje? Hoće li potrošač dobiti stručnu pomoć pri upravljanju dugom? Otvoreno pitanje je troškova savjetovanja? Tko ih i kako podmiruje? Isto tako što je to nadležno savjetovalište? Kako se određuje nadležnost savjetovališta?

Želimo podsjetiti na dvadeset preporuka predsjednika RH za olakšanje dužničke krize građana i jačanje društvene pravednosti i solidarnosti, objavljene 23.03.2013. godine, u kojima je između ostalog navedeno problematično reguliranje zatezne kamatne stope zbog čega je nerijetko dolazilo do toga da iznos kamate premašuje iznos glavnice. Unatoč tome što se Konačnim prijedlogom zakona o kamatama problematično određivanje visine zatezne kamatne stope nastoji promijeniti, to neće retrogradno riješiti problem koji je izravno povezan s ovim Zakonom, jer je upitno koliko je nakupljeni iznos duga kod pojedinaca zapravo realan tj. pravedan. Ključno pitanje koje se postavlja u odnosu između vjerovnika i dužnika je pitanje ravnopravnosti, pri čemu je zadaća RH osigurati tu ravnopravnost i to kako zbog pravnih, tako i zbog ekonomskih razloga. S obzirom na razinu informiranosti potrošača, ukupnu razinu financijske pismenosti građana, te posebno ranjivi društveni položaj dužnika (obrazovna, dobna, prihodovna dimenzija, položaj na tržištu rada - neisplata plaća ...) dosad nisu postojale niti elementarne pretpostavke te ravnopravnosti i to je uistinu potrebno promijeniti, a tu savjetovalište može odigrati ključnu ulogu.

Smatramo kako bi Financijska agencija (Fina) s obzirom na ostale mogućnosti i raspoložive kapacitete drugih subjekata u Hrvatskoj, sa svojim znanjima, iskustvom i kapacitetima bila najbolji odabir za savjetovanje u postupku predviđenom Zakonom o stečaju potrošača. Zašto? Na prvom mjestu zato što dio tih aktivnosti Fina već obavlja i danas, u sklopu provedbe Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima Građani čiji su računi blokirani dolaze na šaltere u poslovnoj mreži Fine, gdje mogu dobiti informacije o osnovama za plaćanje koje su im zavedene u redoslijed, te iznosu blokade, pri čemu im se najčešće daju informacije o samom postupku provedbe ovrhe na novčanim sredstvima. Radi se najčešće o građanima koji, s obzirom na posebnu osjetljivost svog društvenog položaja, obično nisu upoznati niti s pravnim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, te ne znaju kome se i na koji način mogu obratiti da bi ostvarili svoja prava. U svakoj poslovnici Fine širom Hrvatske građani mogu otvoriti račun za zaštićena sredstva, koristeći zakonsku mogućnost koja je predviđena da bi se građanima s blokiranim računima omogućila minimalna sredstva za život, pri čemu Finini radnici i danas komuniciraju s dužnicima, njihovim poslodavcima, vjerovnicima i bankama. Kroz više desetaka tisuća ovakvih postupaka, radnici Fine su, uz formalnu edukaciju, stekli i jedinstveno i dragocjeno iskustvo u komunikaciji i radu s dužnicima, vjerovnicima i bankama, a koje bi bilo nezamjenjivo u postupku savjetovanja predviđenim prijedlogom Zakona. Kao dugogodišnji radnici Agencije, Finini radnici imaju potrebno znanje i iskustvo i dio su organizacijske strukture koja osigurava odgovarajuću i standardiziranu razinu usluge na nacionalnoj razini, a što je itekako važno za obavljanje toga posla savjetovanja. Fina raspolaže i sa svom potrebnom infrastrukturom za savjetovanje, s prostorom na 175 lokacija svojih poslovnica širom Hrvatske, koje su građanima koji bi bili obuhvaćeni zakonskim prijedlogom dobro poznate, te predstavljaju mjesta na koja se ti građani obraćaju s povjerenjem, što je posebno važno s obzirom na čestu marginaliziranost te društvene skupine. Također, Fina raspolaže i brojnim bazama podataka te informatičkom infrastrukturom, koju može koristiti u postupku savjetovanja sukladno zakonskim odredbama. S obzirom na poslove koje Fina obavlja niz godina u ime i za račun banaka, kao i agencijski za Državu, Fina jedinstveno povezuje sve dionike u postupku provedbe Zakona o stečaju potrošača. Naposlijetku, s obzirom na svoje postojeće kapacitete, Fina može sudjelovati u projektnim aktivnostima i voditi projektne aktivnosti od razrade projektne ideje, pripreme i realizacije projekata u uspostavi sustava stečaja potrošača, kroz financiranje sredstvima iz fondova EU.

U članku 8. stavku 3. vjerovnik može uz zahtjev učiniti vjerojatnim postojanje svoje tražbine, a stečajne razloge ne može navoditi u zahtjevu jer se isti ne odnose na njega već na potrošača (ukupni iznos koji prelazi trostruki iznos potrošačeve plaće ili drugih stalnih primanja koje prima redovito kao i pitanje nezaposlenosti i mogućnosti podmirenja obveza).

Sukladno članku 9. potrošač je dužan tijekom trajanja izvansudskog postupka sastaviti plan podmirenja duga te može uz plan podmirenja duga podnijeti prijedlog za oslobađanje od preostalih obveza. Nije jasno kojih preostalih obveza? Koje obveze se podmiruju, a koje preostale se ne moraju podmiriti?

U stavku 9. istog članka potrebno je odrediti da se postupak radi postizanja izvansudskog sporazuma traje najduže 60 dana od dana kada se predlagatelj obrati nadležnom savjetovalištu, a ne potrošač jer prijedlog može podnjeti i vjerovnik.

Nadalje, potrebno je izričajno uskladiti Zakon, negdje se spominje predlagatelj, negdje podnositelj prijedloga.

Mišljenja smo kako je potrebno izričito predvidjeti načine završetka izvansudskog postupka: Prihvat plana, pokretanje ovrhe, protek roka, davanje izjave o neprihvaćanju plana, radi jasnoće teksta Zakona i samog postupka.

Naslov ispod Glave III predlažemo promijeniti u: Postupak pred sudom, opće odredbe.

U članku 13. predlažemo uskladiti određivanje mjesne nadležnosti suda sa Zakonom o parničnom postupku.

U vezi članka 16. priopćenja i dostava ne mogu se odvijati isključivo putem internetske stranice e-oglasna ploča. Ovakva odredba je diskriminirajuća jer nemaju svi mogućnosti pristupa internetu. Računalo i slične elektronske naprave ući će u stečajnu masu, a onda bi potrošač trebao pratiti internetske stranice. Dostava se mora urediti na drukčiji način.

U članku 17. stavak 3. potrebno je brisati riječi: „članak 109. Zakona o parničnom postupku“. Dovoljno je samo pozivanje na isti Zakon.

Članak 21. stavak 5. određuje kako vjerovnici čije tražbine nisu sadržane u popisu dužnika, niti su pri izradi plana uzete u obzir, mogu tražiti njihovo ispunjenje samo ako su u roku od 30 dana od dana objave poziva za pripremno ročište podnijeli zahtjev za dopunu ili izmjenu dužnikova popisa tražbina. Postavlja se pitanje kako će takvi vjerovnici znati za navedene činjenice?

U odnosu na članak 23. stavak 4. mišljenja smo, ako će sud biti u poziciji nadomještanja nedostajućeg izričitog pristanka vjerovnika na plan podmirenja duga, u tom slučaju moraju biti točno određena mjerila na temelju kojih će sud odlučivati. Navedeni kriterij (pristanak vjerovnika čija potraživanja prelaze polovicu ukupnih potraživanja) smatramo lošim rješenjem jer su većinski vjerovnici u pravilu uvijek banke i država, koji imaju velika potraživanja te lako mogu prijeći polovicu ukupnih potraživanja, a „mali“ vjerovnici bi ostali nenamireni. Napominjemo, kako je navedeno potrebno i da bi se izbjegla loša praksa koja se dogodila primjenom Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, odnosno nagodbe „velikih“ na štetu „malih“. Isto tako, postavlja se pitanje može li vjerovnik koji nije dao suglasnost na plan podmirenja duga pokrenuti ovršni postupak i od kakvog je utjecaja pokretanje ovršnog postupka na postupak stečaja potrošača?

U članku 25. stavak 4. nije određen rok u kojem vjerovnici mogu izjaviti žalbu protiv rješenja o otvaranju stečaja te je potrebno isti odrediti.

Članak 26. stavak 1. i 3. potrebno razdijeliti na način da jedna rečenica čini jedan stavak.

Članak 28. potrebno razdijeliti u dva stavka na način da jedna rečenica čini jedan stavak.

Vezano za članak 32. koji govori o obavljanju poduzetništva ili djelatnosti slobodnog zanimanja, mišljenja smo kako stavak 2. kojim se propisuje što je potrošač dužan navesti u prijedlogu sudu nije u potpunosti realan. Naime, točkom 2. stavka 2. navodi se kako je dužan navesti planiranu dobit, što nije realno, jer planirana dobit ovisi o nizu faktora, kao što je primjerice stanje na tržištu koje potrošač poduzetnik ne može točno predvidjeti, a i za dugoročno održivo poslovanje gubitak na početku poslovanja ne znači nužno neuspjeh, osobito kod proizvodnih djelatnosti. Kod iskazivanja financijskog rezultata postoje razne mogućnosti računovodstvenog evidentiranja pa iz tih razloga smatramo kako ni dobit ni gubitak ne bi trebali biti mjerilo. Možda bi bolje bilo promatrati perspektivu djelatnosti s obzirom na stanje na tržištu (izvozni potencijal, potražnju na domaćem tržištu...). Nadalje, u stavku 3.nelogično se propisuje da potrošač može u prijedlogu iz stavka 2. ovog članka zahtijevati da se iz stečajne mase izuzmu strojevi, oprema, zalihe materijala ili druga imovina koja je potrebna za poslovanje, ali ne i nekretnina. Mišljenja smo kako treba omogućiti i izuzimanje nekretnine kad se obavlja poduzetnička djelatnost jer, ovisno o djelatnosti, kao i ostalo navedeno, ona može biti jedan od osnovnih preduvjeta poslovanja. Ne treba ona nužno ostati u vlasništvu potrošača poduzetnika, ali bi se barem trebala ostaviti mogućnost povlaštenog najma.

Vezano za stavak 2 . članka 35. kojim se propisuje obveza povjerenika da se pobrine da potrošaču mjesečno ostane dovoljno sredstava za podmirenje osnovnih životnih potreba te stavkom 3. vezivanje tog iznosa za Zakon o socijalnoj skrbi koji uređuje pitanje zajamčene minimalne naknade, smatramo neprihvatljivim. Naime, za samca je zajamčena minimalna naknada 800,00 kuna, a taj iznos nikako ne može biti dovoljan za zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku prag rizika od siromaštva za samačko kućanstvo iznosi 2.010,00 kuna, a s iznosom od 800,00 kuna potrošača se automatski gura daleko ispod praga rizika od siromaštva. Prag rizika od siromaštva može poslužiti kao osnovica za određivanje iznosa sredstava koja će se ostaviti potrošaču, a ako se ne radi o samačkom kućanstvu, koeficijenti osobnog odbitka, koji su regulirani Zakonom o porezu na dohodak, mogu poslužiti kao korektiv praga rizika od siromaštva za samačko kućanstvo. Ako primjerice potrošač uzdržava jedno dijete za koje je koeficijent osobnog odbitka 0,5 to bi značilo da se njemu ostavlja mjesečno 3.015,00 kn ( 2.010,00 X 1,5). U svakom slučaju iznos ne bi trebao biti manji od iznosa zaštićenog primanja u ovršnom postupku jer inače provođenje stečajnog postupka potrošača gubi smisao, ako će mu ostati više sredstava za život u ovršnom postupku.

Stavkom 2. članka 41. propisuje se nagrada povjereniku u fiksnom iznosu od 500,00 kuna za koju, osim što je preniska, nije jasno propisano je li to 500,00 kuna po potrošaču ili mjesečno? Nadalje, sud određuje nagradu povjereniku u iznosu od 500,00 kuna te određeni novčani iznos nakon svakog unovčenja imovine odnosno diobe, međutim u stavku 3. određuje se kako se nagrada određuje sukladno određenim kriterijima. Nagrada je fiksna, a određeni novčani iznos se određuje sukladno visini unovčene odnosno razdijeljene imovine te je u tom smislu potrebno i preformulirati stavak 3. Isto tako bez obzira što će se nagrada uvećati za određeni novčani iznos, ovisno o postignutoj vrijednosti unovčene imovine, mišljenja smo kako taj dio nije dobro reguliran. Naime, ovdje se radi o degresivnom sustavu nagrađivanja, budući se povećanjem iznosa smanjuje stopa koja se primjenjuje. Ako se, bez obzira na manju stopu, nekretnina proda po većoj vrijednosti, ostvaruje se i veća nagrada u apsolutnom iznosu, ali ne i u relativnom. Logičnije bi bilo odrediti jednu stopu i na taj bi način povjerenik imao poticaj prodati nekretninu po što većoj vrijednosti, što je izuzetno važno, jer će upravo prodaja nekretnina i postizanje njihove cijene biti najveći problem primjene ovog Zakona, jer je tržište nekretnina u RH prezasićeno, a planirano uvođenje poreza na nekretnine zasigurno će još spustiti njihovu cijenu. Ekonomski, bez obzira na dug, prodaja po cijeni znatno nižoj od realne nikako nije dobro rješenje.

U članku 33. stavku 1. potrebno je uskladiti numeraciju članaka te odrediti tekst u alineje, točke ili podstavke.

U članku 36. potrebno je odrediti tko može biti povjerenik, odnosno potrebne kvalifikacije, sposobnosti i sl.

Članak 37. stavak 3. određuje kako je povjerenik dužan unovčavati imovinu stečajne mase bez odgode te je ravnomjerno razdjeljivati vjerovnicima. Nejasno je što je zapravo povjerenik dužan, unovčavati imovinu ili istu razdjeljivati vjerovnicima? Što uvjetuje unovčavanje, a što razdjeljivanje imovine vjerovnicima?

U članku 37. stavku 6. potrebno je odrediti rok u kojem roku potrošač i vjerovnici imaju pravo prigovora.

U članku 39. stavku 4. nije jasno kojeg posebnog računa? Računa koji je povjerenik otvorio za potrošača? Potrebno točno naznačiti: račun iz stavka 1. ovog članka.

Člankom 47. stavkom 1. utvrđuje se kako se oslobođenje od preostalih obveza odnosi i na one vjerovnike koji nisu prijavili svoju tražbinu, što smatramo lošim rješenjem. Planom podmirenja duga ne mogu biti obuhvaćene neprijavljene tražbine, zbog čega se na njih ne može niti odnositi oslobođenje od plaćanja. Ovakvo zakonsko rješenje širi obuhvat oslobođenja, što je neprimjereno, a ne daje odgovor na pitanje što je s tim potraživanjima izvan postupka osobnog stečaja, odnosno utječe li ovo oslobođenje na postupke koje bi vjerovnik mogao pokrenuti radi naplate svojih potraživanja.

Člankom 49. stavkom 1. predlagatelj utvrđuje kako se u razdoblju provjere dobrog ponašanja dužnik dužan baviti primjerenim zanimanjem. Ovdje se prije svega radi o poslu, a ne zanimanju, a predlagatelj je dužan utvrditi što smatra primjerenim poslom.

U članku 50. stavku 2. na kraju rečenice potrebno je dodati: ili onemogućio namirenje vjerovnika.

U tekstu nacrta prijedloga Zakona ne navodi se što se smatra stečajnom masom. Te smo mišljenja kako bi isti pojam trebalo definirati.

Zaključno, Nacrt prijedloga Zakona o stečaju potrošača je nomotehnički loše napisan, protivno svim pravilima nomotehnike. U vezi toga napominjemo kako svaki stavak članka treba sadržavati jednu rečenicu, a ne više njih. Nacrt prijedloga Zakona je nerazrađen, s ogromnom količinom pravnih praznina i kao takav u potpunosti neprovediv. Proizlazi da je dužniku/potrošaču bolje, odnosno isplativije biti pod ovrhom nego pokrenuti stečaj potrošača, a što je suprotno jednom od posebnih ciljeva iz Polaznih osnova za uvođenje instituta osobnog bankrota, a koji je rasterećenje sustava od višestrukih i bezuspješnih ovršnih postupaka. Isto tako, kao jedan od posebnih ciljeva navedeno je stvaranje uvjeta da se kroz neformalne i formalne okvire postigne dogovor između vjerovnika i dužnika oko restrukturiranja postojećih potraživanja, stvaranje uvjeta za odgovorno i ekonomski racionalno ponašanje potrošača. Međutim, isto nije vidljivo iz samog teksta Nacrta prijedloga Zakona. Broj ovršnih postupaka će ostati isti jer se primjenom ovako napisanog Zakona sigurno neće smanjiti zbog toga što je u postupku ovrhe potrošač, odnosno dužnik zaštićeniji nego u postupku stečaja. Također, nije dovoljno razjašnjena povezanost ovrhe i stečaja potrošača, odnosno utjecaj ovrhe na stečaj i obrnuto. Može li se postupak ovrhe pokrenuti prije provedbe postupka osobnog stečaja? Što ako je pojedini vjerovnik pokrenuo postupak ovrhe radi namirenja svoje tražbine, a drugi vjerovnici nisu? Može li se u tom slučaju pokrenuti postupak stečaja potrošača? Ako može, na koji način će se postupiti s obzirom na odredbe Ovršnog zakona o zaštićenim iznosima i predmetima od ovrhe? “.

Dakle, puno je nejasnoća i čini se kako je Nacrt prijedloga Zakona kreiran opet segmentarno, ne ulazeći u cjeloviti sustav i se sagledavajući cjelovitu sliku, a što će dovesti do problema u primjeni i konstantnih izmjena i dopuna Zakona. Ovakvim Zakonom neće se jamčiti poštivanje i pravna zaštita osobnog i obiteljskog života, dostojanstva, ugleda i časti pojedinca.

Potrošač je ostavljen sam predlagati određena rješenja bez stručne pomoći (barem ne vidljive sukladno tekstu Zakona) te se postavlja pitanje njegovog znanja, odnosno sposobnosti predlaganja takvih rješenja. Pretpostavka restrukturiranja, odnosno reprogramiranja duga je stručno upravljanje takvim dugom, što se ovim Zakonom ne jamči. Samo ako se omogući upravljanje dugom uz stručnu pomoć te istovremenu edukaciju o upravljanju financijama, u takvom slučaju donošenje Zakona o stečaju potrošača ima smisla.

S poštovanjem

Predsjednik