Nova bankarska pravila - potez vrijedan Poncija Pilata
(Poslovni dnevnik)
Ideja da će banke detaljno informirati klijente o rizicima je dobra, ali šokantno nedovoljna, te pokazuje da se potencijalno vrućim temama zaštite potrošača nitko ne želi baviti, ni obrazovni sustav ni Vlada ni HNB.
Kad su prošlog tjedna s naslovnica novina vrisnule vijesti da banke po novom moraju informirati klijenta prije dizanja kredita i/ili uplate štednje, čovjek bi pomislio: Konačno, pristojna zaštita potrošača, i k tome bankovnih klijenata! Točno? Pa, i ne baš...
Od lipnja bankovni službenici imat će niz novih regulatornih razloga hvatati se za kosu. Svojoj normi kredita, štednje i ostalih "proizvoda" koju hrle ispuniti da zadovolje nadređene, a oni potom svoje, morat će ugurati i informiranje komitenta prije potpisivanja ugovaranja. Istini za volju, banke su i dosad bile dužne pružati bazične informacije, no ubuduće se ta lepeza značajno širi, a striktno propisane informacije na obrascima potom se proslijeđuju Hrvatskoj narodnoj banci. Tako ubuduće banka mora plastično pokazati što je kamatna stopa, kako se računa (znate li razliku između relativnog i konformnog obračuna?), razdoblje obračuna, uvjeti pod kojim se može mijenjati...
Pokazati što će se dogoditi ako kamatna stopa skoči dva postotna boda i ilustrirati kako će se to odraziti na mjesečnu ratu. A ako je kredit valutno vezan uz stranu valutu, a debela većina domaćih kredita to nažalost jest, na konkretnom primjeru klijent mora vidjeti što će se dogoditi promjenom međuvalutarnih odnosa. Budući da se kuna uglađuje isključivo prema euru i od njega nema (kratkoročno) bitnijih odstupanja, pokazni primjer kuda ide rata/anuitet radi se u slučaju deprecijacije kune od deset posto.
Dolari (ili, primjerice, švicarski franak) su druga priča; kako kuna nije vezana direktno s njihovim oscilacijama, nego tek posredno preko eura, banka klijentu mora pokazati što se dešava ako kuna pritom oslabi 35 posto. No, kako u životu nevolja u pravilu ne dolazi sama, što mogu posvjedočiti svi dužnici u švicarskom franku, bankar mora pokazati scenarij u kojem simultano skače kamata, a kuna tone. Nađe li se klijent u predinfarktnom stanju kada vidi da i nije nemoguće da mu je rata veća za 40 posto i da se to ne događa nekom drugom, banka će mu prezentirati alterantivu - kako bi izgledao kunski kredit istog dospijeća, naravno ako ga ima u ponudi. I u konačnici, ali ne manje važno, posljedice neurednog vraćanja kredita.
Kirurški precizno, ali nemilosrdno, red kojim će se aktivirati instrumenati osiguranja ako ne bude u stanju vraćati obveze koje je potpisao u ugovoru. Nova pravila igre trebala bi postaviti na istu razinu klijente i banke, kao dvije ugovorne strane. No, u stvarnosti nakon što se dogodio slučaj franak, broj blokiranih premašio 320.000, a loši krediti marširaju prema 20 posto, to je premalo i prekasno. Budimo pošteni, polazeći od pretpostavke da su je informirani klijent dobar klijent, tražene informacije su itekako korisne. Što je klijent financijski pismeniji, manje će nastati problema u budućem ugovornom odnosu s bankom. Koliko god muke novi regulatorni zahtjev zadavao bankama, toliko im može donijeti dobrobiti u dugom roku. Klijent koji točno zna koji ga potencijalni rizici očekuju s promjenama kamatne stope i tečajnih osciliranja, mudrije će odmjeriti na koliko je rizika spreman pa i urednije vraćati kredit. Bankama to donosi nižu razinu nenaplativih kredita, što je danas kategorija koja danas mnogima ne da mira.
Ne manje važno, a često ignorirano, je pitanje reputacije bankovnog sektora. Temelj financijskog sustava je povjerenje; vjera da će štediša povjeriti banci novac na upavljanje iz kojeg će ona odobriti kredit onome tko novca nema dovoljno. Potom da će dužnik novac uredno vratiti, banka isplatiti naknadu jer je baš njoj povjerio višak, a ne uložio u posao s nekretninama ili ga potrošio. I tako ponovno ispočetka. Jedino financijski pismeni klijent, koji razumije odredbe ugovora i posljedice, može biti ravnopravna ugovorna strana, umjesto kao dosad kada se često nalazio u poziciji Davida protiv Golijata pa ne čudi da je reputacija banaka kao gulikoža (nerijetko neopravdano) čvrsto zacementirana u javnosti.
I tu je bit problema najnovijih pravila igre. Ideja da su banke te koje će informirati, educirati i odgajati generacije klijenata je potpuno promašena. U svakoj normalnoj i uređenoj zemlji, klijent se financijski opismeni davno prije nego pokuca na vrata banke. Zašto? Istina ima mnoga lica, i definira je svatko drugačije iz svoje perspektive. Ne ulazeći u poštenje bankovnih službenika, evo stvarnog primjera. Klijent uzima stambeni kredit na 30 godina i toliko je pismen da preferira kunski bez valutne klauzule. Osobni bankar pak mora napraviti kvotu mjesečnih kredita u eurima. Stoga uzvraća: "Istina da s kreditom u kunama nema izravnog tečajnog rizika, ali ionako plaćate više kamate, a pitanje je kako će izgledati tečaj kune pri uvođenju eura jednog dana?".
Hoće li "buba u uho" biti dovoljna da ipak prihvati tečajni rizik iako je šansa da Hrvatska uvede euro u idućih dvadesetak godina realno ispod razine statističke greške? Budimo realni, prebacivanje loptice na banke i klijente pokazuje da se potencijalno vrućim temama nitko ne želi baviti; ni obrazovni sustav, ni Vlada, ni HNB. Iako će mnogi pomisliti da time HNB želi spriječiti novi slučaj franak, zaboravlja se da je regulator odgovoran za stabilnost banaka u cjelini, a ne za zaštitu potrošača iako su kada eskaliraju problemi to dvije neodvojive kategorije. Da su potrošači u prvom planu, politika HNB-a bi dijametralno drugačije izgledala kada po pitanju valutne klauzule i općenito, prevaljivanja gotovo svih rizika na klijente.
Možda najviše, pravila čine se mlaka uoči rasta kamatnih stopa na horizontu. Cijena kredita sastoji se od referentne kamate (euribor, libor...) i marže koje su zbog obilja novca utvrđene pri povijesno najnižim kamatama. Kako je pitanje dana kad će one porasti, tako će automatizmom rasti i sve kamate na kredite. Kamatni udar na sve klijente u usporedbi s razvikanim problemom franka bit će dječja igra. Stoga je čašica razgovora koju ćete s osobnim bankarom imati prije potpisivanja ugovora najobičnije mazanje očiju javnosti i potez vrijedan Poncija Pilata, a ne zaštita potrošača.