Na detektor laži se ide pod ucjenom, a ne dobrovoljno

Odgovarajte na pitanja s da ili ne, rekao je proćelavi muškarac bezizražajnog lica, ugodno zavaljen iza detektora laži. Počinjemo. Vaše ime je Irena. Žena s druge strane stola, čiji su prsti žicama spojeni na detektor, odgovorila je - da. Zaposleni ste u tvrtki “Dobra šansa” na mjestu financijskog referenta? Da. Radite u ovoj tvrtki četiri godine? Da. Imate petogodišnjeg sina Marina? Da. Želite li još djece? Da. Mislim, ne, ne mogu odgovoriti na ovo pitanje s da ili ne, ovisi o tome hoće li suprug naći posao... Molim vas, gospođo, suho će muškarac za detektorom, ovo je poligrafsko ispitivanje. Dakle, da ili ne? Ali, gospodine, istinit odgovor na ovo pitanje nemoguće je ugurati u obično da ili ne. Ispitivač je pratio zbivanja na monitoru ispred sebe; linija na grafikonu nemilosrdno je pratila svako ubrzanje njezina pulsa, oscilaciju tlaka, ritam disanja u abdomenu i toraksu, elektroprovodljivost njezine kože koja se rosila znojem. Dakle? Da ili ne? Ne, odgovorila je. Do tada ravna linija na monitoru propela se i iscrtala oštar vrh. Osjetila je kako je jedna neposlušna kapljica znoja spuznula s njezina potiljka i otkotrljala se niz leđa, ostavljajući hladan trag. Znači, gotovo je, zbogom promaknuću, zbogom povišici, a možda me i otpustite, prolazilo joj je kroz glavu dok je osjećala vlastito srce kako divlje bubnja i šum vlastita krvotoka negdje duboko u ušima.

Čovjek za monitorom nastavlja. Za volanom ste i odjednom pred sobom ugledate pješaka kako prelazi cestu izvan pješačkog prijelaza. U zadnji čas shvatite da je to vaš poslodavac. Biste li stisnuli papučicu gasa? Da! Joj, oprostite ne, ne, ne. Zaboga, naravno da ne, stisnula bih kočnicu... Krivulja na monitoru sada već divlja. He, čovjeka možeš prevariti, ali stroj nećeš, misli detektiv zadovoljno, dok na papir upisuje kvačicu u rubrike “neperspektivna”, “nelojalna”.

Vjerojatno tako nekako, možda i gore, izgleda testiranje zaposleničke lojalnosti poslodavcu detektorom laži. Izvoz ove policijske metode u poduzetništvo, njezino nesputano liferovanje iz kontroliranih zidova policijskih postaja u privatne tvrtke, tretiranje zaposlenika kao mase s golemim kriminalnim potencijalnom, kao sumnjivaca kojima se po glavi vrzmaju nelojalne misli koje na vrijeme treba uhvatiti snopom žica spojenih na detektor laži, u Hrvatskoj je uzelo zastrašujućeg maha. Prvi javno poznat slučaj primjene ove policijske metode izvan kontroliranih policijskih uvjeta odigrao se prije više godina u izdavačkoj kući Profil čije je radnike poslodavac osumnjičio za krađu knjiga. Umjesto da stvar preda policiji, odlučio je kradljivcima sam stati na kraj - angažirao je privatnu detektivsku agenciju koja je zaposlene ispitivala detektorom laži. Ovih dana HRT je objavio sličnu priču koja se dogodila u pitoresknom istarskom selu Sveti Petar u Šumi. Desetak tamošnjih radnika na farmi bivšeg Purisa, koji je preuzela tvrtka Valipile iz Sesveta, podvrgnuto je ispitivanju detektorom laži. Na taj način, kažu, testiraju njihovu lojalnost novom poslodavcu. Jedna od tvrtki koja privatnim poduzetnicima pruža usluge isljeđivanja radnika na dektoru laži zove se Centar za poslovne informacije u vlasništvu Romea Vrečka. Vrečko je umirovljeni policajac koji je iskustvo poligrafskog ispitivanja, stečeno u policiji, pretvorio u unosan posao. Kao licencirani poligrafski ispitivač krstari Hrvatskom i po narudžbi privatnih poslodavaca na poligraf prikopča njihove zaposlenike i kandidate za posao. Za jučerašnje izdanje Jutarnjeg Vrečko je priznao da među privatnim poslodavcima već ima više od 100 klijenata i da ne stiže udovoljiti svim zahtjevima.

Upotreba poligrafa, prema hrvatskim zakonima, izričito je dopuštena samo u okviru kriminalističke istrage. ZKP i Zakon o policiji reguliraju koga se poligrafom ne smije ispitivati (srčane bolesnike i slično) i propisuje striktnu proceduru ispitivanja. Poligraf se, međutim, usprkos tomu, ne može koristiti kao dokaz na sudu jer stručnjaci smatraju da nema potrebnu razinu pouzdanosti.

Niti jedan zakon ne predviđa primjenu ove policijske metode izvan kaznene istrage, upravo zato što predstavlja grubo zadiranje u privatnost, iznimno je stresna i ne baš pouzdana. Zašto onda mjerodavni u Hrvatskoj žmire na prikapčanje nedužnih ljudi u privatnim tvrtkama na detektor laži?

Vrečko u svom propagandnom članku ponosno ističe da Zakon o radu ne zabranjuje primjenu detektora laži u tvrtkama, a dopušteno je sve što zakonom nije zabranjeno, tvrdi bivši policajac. Zato poslodavcima sugerira da u pravilnike i ugovore o radu ugrade obavezu zaposlenih da se podvrgnu detektoru laži kad se to od njih zatraži.

Poduzetnici koji plaćaju Vrečkove usluge ističu da su poligrafu podvrgnuti samo oni radnici koji na njega dobrovoljno pristanu. Upravo u naglašavanju “dobrovoljnosti” najveći je cinizam ove priče o prakticiranju nedopustive policijske metode na nedužnim ljudima. Radnicima čiji poslodavci posežu za poligrafom na raspolaganju su dvije jednako poražavajuće solucije: odbiti prikapčanje na spravu i tako se ekspresno svrstati u kategoriju sumnjivaca (jer znamo, valjda, tko se boji detektora laži), ili se podvrgnuti ponižavajućoj proceduri ispitivanja. Oni koji pristanu i prođu, podobni su za napredovanje i povišicu. Njemački novinari kod kojih sam se ovih dana raspitivala je li išta slično zamislivo u tamošnjim tvrtkama, prilično su zapanjeni hrvatskom praksom. Prisjećaju se koliko su halabuke njemački mediji i javnost podigli kad je trgovački lanac Lidl pokušao instalirati kamere kao sredstvo kontrole zaposlenih. Shvaćeno je to kao grubi nasrtaj na privatnost i Lidl je odustao od kamera.