Mirovinci za model B ako se Vlada ne umiješa u upravu
(Večernji)
– Da imam 10.000 eura, uložio bih ih u kupnju dionica HAC-ONC-a – kazao nam je resorni ministar Siniša Hajdaš Dončić zadužen da utrži sustav autocesta iako ni on, a tako ni željeni investitori iz obveznih mirovinskih fondova, ne znaju što će točno plan B uključivati. Biraju se tek konzultanti koji bi trebali odlučiti hoće li država uopće prodati 51 posto dionica tvrtke HAC-ONC ili će biti dovoljno plasirati 24 posto tvrtke privatnom sektoru kako bi se namaknule 1,2 milijarde eura. Ministar objašnjava da se na tvrtku u koju se slijeva novac od naplate cestarina neće prenijeti nijedna kuna dugova, ali će budući vlasnici imati obvezu redovitog i investicijskog održavanja cesta.
Dugovi i krediti teški više od 3,5 milijarde eura ostat će na teret javnim financijama, odnosno građanima.
U resornom ministarstvu su izračunali da će HAC-ONC godišnje imati oko 1,3 milijarde kuna čistog profita, a ako i proda 51 posto, država bi imala nešto više od 600 milijuna kuna godišnje za plaćanje kredita HAC-a i ARZ-a. Ostatak za plaćanje dugova namaknuo bi se trošarinama na benzin koje ne bi, kaže ministar, rasle 40 lipa po litri goriva, već bi bio dovoljan i četverostruko manji iznos. Ipak, uvidom u plan poslovanja za 2014. HAC-ONC-a vidljivo je da od cestarine tvrtka uprihodi nešto manje od 740 milijuna kuna godišnje. U tvrtki je trenutačno zaposleno 2836 radnika čija je prosječna neto plaća oko 6700 kuna, što košta godišnje više od 440 milijuna kuna. Nejasno je na temelju čega je država zaključila da bi zarada mogla biti veća od milijarde kuna jer bi to podrazumijevalo višestruki skok prometa na autocestama. Ni cijena dionice koju neki analitičari fiksiraju na 800 kuna nije pouzdana i Hajdaš Dončić demantira da je stvorena na izračunu ministarstva jer ju je nemoguće odrediti bez izrade prospekta dionice.
U obveznim mirovinskim fondovima doznajemo da su jako zainteresirani za novi projekt, ali ni formalno ni neslužbeno nemaju informacije o tome što se i kako prodaje. Da bi uložili novac, mirovinci će inzistirati na tome da se u HAC-ONC-u provede restrukturiranje, da mogu postaviti svoju upravu i angažirati strateškog partnera koji bi zapravo njome upravljao jer za to nemaju dovoljno svojih ljudi, ali ponajviše jer im za upravljanje autocestama nedostaje iskustvo i znanje. Drugim riječima, u igru ponovno dolaze tvrtke koje su trebale sudjelovati u monetizaciji autocesta jer su među njima iskusni znalci u upravljanju infrastrukturom. Ako iste tvrtke budu vodile autocestu, a isti kapital platio dio duga države, postavlja se pitanje zašto bi se privatizacija provela za upola manje novca nego je podrazumijevala monetizacija. U redovima investitora mijenjanje planova u zadnji čas i žurba Vlade interpretira se kao pokušaj brzog zatvaranja dugova Autoceste Rijeka – Zagreb koji dolaze na naplatu, a iznose upravo 1,2 milijarde eura.
I dok su investitori zbunjeni i čekaju službene informacije, ministar uvjerava da će se proces privatizacije HAC-ONC-a pripremiti do listopada kada bi konačno trebala biti poznata i cijena dionice koja će se, osim mirovincima, ponuditi i građanima.
