Kaznom bez kazne
(NOVI LIST) Što je to što državu može natjerati na akciju, ili gdje je ta granica nakon koje razno-razne institucije počinju djelovati, a ne samo promatrati zbilju. Razložan odgovor vjerojatno je teško pronaći. No, već se godinama ponavljaju situacije u kojima vlast kreće u akciju u trenutku kada utopljenik više ne može do kisika. Sada se tako najavljuje mogućnost kaznenog progona poslodavaca koji ne isplaćuju plaću. I to je prema prvim reakcijama poslodavačke strane silno problematičan potez. Vjerojatno, još jedan u nizu udaraca na konkurentnost domaćeg gospodarstva.
Država kasni sa svojim projektima sređivanja stanja na tržištu rada. Problem neisplate plaća nije neka novost, on je godinama prisutan u manjem ili većem obimu. S raspadanjem ekonomije zadnjih godina taj je problem buknuo. I sada ga valja pogasiti. Kao što se se izmjenama stečajnog zakona planira pogasiti problem nepokretanja stečajnih postupaka.
Hrvatska ima dobre zakone, tvrdnja je nebrojeno puta izrečena u godinama iza nas. No, nema dobru provedbu tih zakona i zbog toga su oni, pa i kada je riječ o tržištu rada, tek mrtva slova na papiru. Dokumenti kojima mažemo oči pretvarajući se da da živimo neki posve drugi život.
Kada bi se, primjerice, poštivale odredbe stečajnog zakona, vjerojatno ne bismo imali nevjerojatnu brojku poduzeća koja su u blokadi duže od 60 dana, niti nevjerojatnu brojku poduzeća koja su u takvoj blokadi preko godinu dana. Ne bismo tada imali 20-tak tisuća poduzeća bez ijednog ili samo s jednim zaposlenim i dugovanjima pet, šest, deset i više puta višim od njihova temeljnog kapitala. Ne bismo imali desetke tisuća radnika koji svakodnevno dolaze na posao, a za odrađeni rad nisu plaćeni.
Koliko doista radnika radi i ne prima plaću, nitko pouzdano ne može reći. Tih podataka jednostavno nema pa se zaključci izvode iz broja nelikvidnih tvrtki. No, to što je netko nelikvidan ne znači da nije isplatio plaću, jer mnogi pribjegavaju čudnovatim kombinacijama.
Problem neplaćanja i nelikvidnosti odavno je mogao biti daleka prošlost da vlast ima snage provesti već izlizanu krilaticu – bolni rezovi. Uostalom, bili smo svjedoci rezanja nelikvidnosti i pod cijenu socijalnih buntova. No, na takve situacije valja biti spreman i treba znati što se u konačnici želi postići.
Neisplata plaća kao kazneno djelo, zapravo, nije neka novost. To se već pokušalo provesti kaznenim zakonom prije nekih sedam godina. Međutim, priča je na Ustavnom sudu pala u vodu zbog tehničkih razloga. Da je zakon prošao, možda danas ne bismo imali toliko katastrofalnu radno-socijalnu sliku. Naravno, pod pretpostavkom da se provodilo ono što je u zakonu propisano.
A kada jedan od sindikalnih čelnika objašnjava da između krađe i neisplate plaća nema nikakve razlike, u pravu je. To što poduzeće ne ispunjava svoje obaveze prema poslovnim partnerima, a u njih se može ubrojiti i država, kazneno je djelo. No, kada jednako postupa prema radniku to nije kazneno djelo. Posve neopravdano. To je doista krađa koju valja sankcionirati. Još bi bolje bilo urediti sustav tako da nikome nikada ne padne na pamet neisplatiti plaću. Za to je potrebno puno više od pukog mijenjanja zakonskih odredbi. Potrebna je stvarna primjena propisa što je puno teže postići u zemlji u kojoj se svi natječu kako pronaći zakonsku rupu ili nekakav mostić kojim će se zakonska odredba zaobići. Ukratko, cijeloj je zemlji potrebna dugoročna edukacija.
Poslodavci su, u dijelu svojih kritika na najavu da bi neisplata plaća postala kazneno djelo, posve u pravu. Pitaju se što će se događati u slučajevima kada je država generator takve prakse, ali i kada država šutke prelazi preko uvriježene prakse neuplate doprinosa i poreza. Dakle, država pospremanje treba započeti od vlastitog praga. A to što je dozvoljena isplata plaća bez uplate doprinosa, poslodavci ne trebaju nabijati vlasti na nos. Za to su i sami krivi jer im je odgovaralo i još uvijek odgovara.
Preuzeto s: nhs.hr