Kako su se topila očekivanja vladajućih oko monetizacije
(Tportal)
TRESLA SE BRDA...
Promatrajući obrate u trogodišnjem procesu monetizacije autocesta možemo pratiti i promjene u reformskom potencijalu Milanovićeve vlade - od čvrste odlučnosti, preko stava 'odlučno možda' do smjernog povlačenja pred populističkim nagonima održavanja na vlasti
Ako se prisjetimo, još na početku mandata Milanovićeva vlada najavila je monetizaciju autocesta kao jedan od najvažnijih projekata u obuzdavanju rasta javnog duga. Krajem 2012., odabrani su savjetnici koji su nakon obavljenih analiza zaključili da je najbolji model monetizacije - davanje koncesije na rok od 30 do 40 godina, uz koncesijsku naknadu u rasponu od 2,4 do 2,9 milijardi eura.
Prema prvobitnom planu, Vlada je do 2014. trebala obaviti restrukturiranje društava te do listopada 2014. obaviti cijeli proces odabira, zaključenja ugovora, a od investitora dobiti iznos naknade za koncesiju.
Kao što to obično biva, proces je tekao sporije od plana. Uz sporadične probleme sa savjetnicima, usporavanju procesa kumovali su prosvjedi cestarskih sindikata i protivljenje dijela stručne javnosti.
Model monetizacije prihvaćen je na sjednici Vlade 4. srpnja 2013. Odlučan u provedbi strateškog projekta, premijer Milanović rekao je tada da model monetizacije autocesta nije idealan, ali nema alternative jer 'kada bismo se pravili da tog problema nema, išlo bi se prema bankrotu cijelog sustava autocesta'.
Ministar Hajdaš Dončić, duboko uvjeren u uspješnu realizaciju projekta, prvi put je ispalio da će otići iz Vlade ako se odustane od monetizacije. Početkom listopada 2013., njegovo ministarstvo objavilo je natječaj za davanje u koncesiju hrvatskih autocesta s procijenjenom vrijednošću od 22,5 milijarde kuna.
Krajem 2013., interes za monetizaciju iskazalo je pet ponuđača, a ushićeni Hajdaš Dončić kratko je izjavio: 'Sretan sam, ma oduševljen sam!' U nastavku Vlada je odlučila pregovarati sa svih pet konzorcija, među kojima su se našli i domaći mirovinski fondovi. Uslijedilo je kompletiranje dokumentacije i priprema prijedloga koncesijskog ugovora što se malo oduljilo zbog problema s pravnim savjetnicima koji su sfušali nacrt Ugovora o koncesiji.
Cijena monetizacije - od želja do realnosti
2012. prvobitna očekivanja Vlade – 2,5 do 3 milijarde eura za koncesiju na rok od 30 godina
2013. procjena konzultanata – 2,4 do 2,9 milijardi eura za koncesiju na rok od 30 do 40 godina
2014. neobvezujuće ponude – 2,5 milijarde eura za koncesiju na rok od 40 do 50 godina
2015. plan B (očekivanja) – privatizacija 51 posto tvrtke HAC-ONC za 1,2 milijarde eura
Međutim, krajem kolovoza nad mirnim morem počeli su se nadvijati prvi krupniji oblaci. Sindikalni čelnik Mijat Stanić najavio je prikupljanje potpisa građana za raspisivanje referenduma protiv monetizacije već za listopad.
Međutim, to nije pokolebalo vladajuće; odlučili su zbiti redove i nastaviti s monetizacijom. Ali nakon brojnih polemika i pokušaja da uvjere javno mnijenje kako je monetizacija najbolje rješenje za prezaduženu tvrtku, pokazalo se da dobar dio javnosti, barem onih 530.000 koji su dali svoj potpis za referendum, nije progutao priču.
Ipak, proces je nastavljen pa su krajem godine stigle neobvezujuće ponude triju ponuđača koji su, navodno, spremni ponuditi ciljanih 2,5 milijarde eura, ali za koncesiju na 40 do 50 godina. U to vrijeme, ministar Hajdaš Dončić prvi put otvoreno je počeo govoriti o planu B ako model koncesioniranja propadne i dalje ponavljajući da će dati ostavku ako se donese politička odluka o odustajanju od monetizacije.
S tim alternativnim planom u početku je bilo dosta nerazumijevanja dok konačno nije uspio objasniti da je riječ o privatizaciji 51 posto HAC-ONC-a, tvrtke-kćeri HAC-čija je djelatnost održavanje i naplaćivanje cestarina, a na koju bi se prije prodaje prenijelo i upravljanje autocestama. Hajdaš Dončićev cilj je to da se 40-ak posto HAC-ONC-a uvali mirovinskim fondovima, a 10-ak posto građanima, a zadovoljan bi bio cijenom od skromnih 1,2 milijarde eura.
Ulaskom u 2015. ubrzo je postalo jasno da su Milanoviću glavni prioritet postali predstojeći parlamentarni izbori pa su nepopularni reformski zahvati stavljeni u drugi plan. Stoga je odustajanje od monetizacije bio očekivan potez nakon drugih populističkih mjera kojima se išlo na ruku različitim interesnim skupinama.
U prikupljanju političkih bodova, nabrzinu skrpani plan B pokazao se tek kao alibi za neuspjeh, premda je jasno da ga je gotovo nemoguće provesti za mandata ove Vlade.
Nema sumnje da je debakl s koncesioniranjem autocesta dodatno narušio vjerodostojnost Milanovićeve vlade. Osim što u državni proračun neće kapnuti ni euro od planirane tri milijarde, ovakav epilog monetizacije za sobom će povući i brojne druge negativne repove.
Ozbiljni strani investitori još jednom su se uvjerili da nemaju što tražiti u Hrvatskoj, Europska komisija dobila je još jedan dokaz da Vlada drži figu u džepovima kada obećava smanjenje javnog duga, a lako je moguće da će država jednog dana morati platiti i odštetu, jer je nesposobna Vlada tri godine investitore vukla za nos.