Kako smo osramotili pretke

Ponekad za sebe, ponekad za tuđe gospodare, ponekad iz ideala, ponekad pljačkaški – Hrvati su krvlju, znojem i vjerom branili ovo malo lijepe zemlje koje su im Priroda ili Bog dali. Zemlje prostorno male, ali prirodno tako bogate i ubave da nam svi mogu pozavidjeti.

Cijela ta hrvatska povijest može se vidjeti ako odemo na Petrovu goru – s jedne strane partizanska bolnica, podsjetnik kako su se ranjeni liječili u najtežim uvjetima, živeći u zemunicama, s druge strane, nema par kilometara, spomenik Kraljev grob, po legendi, grob zadnjeg kralja hrvatske krvi Petra Svačića; stradao je 1097., navodno na Petrovoj gori, u sukobu za hrvatsko prijestolje sa mađarskim kraljem Kolomanom. U devet stotina godina samo ova gora je vidjela više krvi nego što bi iti jedna planina trebala vidjeti.

Pogledajmo li tu povijest – Hrvate na razmeđi dvaju carstava, dvaju civilizacija, dvaju vjera – većina naroda ne bi izdržala takve pritiske, nestala bi u vrtlogu povijesti. Možemo biti ponosni što smo uopće opstali.

Borili su se Hrvati, ali borili su se i drugi za Hrvatsku, što oružjem, što znanjem, što vojničkom vještinom. Sjetimo se samo Josipa Runjanina, vjerojatnog autora nota Lijepe naše, kadeta kadet u graničarskoj pješačkoj pukovniji br. 10 u Glini. Sjetimo se Eduard Slavoljuba Penkale, koji je Hrvatsku uveo u industrijsko XX. stoljeće, vjerujući u ovu zemlju. Sjetimo se konačno i ratnika, evo primjerice Wilhelma von Tegetthoffa, koji je prije 149 godina, uz bitno slabiju flotu zaustavio na pola stoljeća talijanska presezanja na hrvatsku obalu.

Trenutak koji su čekale generacije

Padom Berlinskog zida pale su ograde koje su držale dotadašnji bipolarni svijet. Došao je jedan od onih malobrojnih, rijetkih trenutaka povijesti kada veliki nisu znali kako i kamo će. Svijet se pojavio u scenariju koji nitko nije očekivao. Jedan cijeli blok je nestao, nove ideje, nove šanse, nove prilike za izgradnju povijesti rodile su se gotovo u noći.

Iz pepela bipolarnog svijeta nakon Drugog svjetskog rata rađao se novi svijet, svijet globalizma, svijet bez granica, svijet kojim vladaju Internet i tehnologija. Hrvati nakon 900 godina dobivaju taj jedan jedini mali trenutak povijesti, ona jedna zraka što u stalnoj oluji balkanskog mraka zasija i pokaže blistavo, žarko toplo sunce – i rađa se iz federalne jedinice nova hrvatska država.

Te 1990. godine uz žive sudionike stopili su se duhovi svih onih koji su se za Hrvatsku borili i koji su Hrvatsku sanjali – u rovovima, na bojištima, ploveći na brodovima, radeći po svijetu, svi od Petra Svačića, Zrinskih i Frankopana, preko Starčevića, Radića – svi su onim svojim težnjama, sudbinama, borbama, riječima i tragičnim pogibijama bili dio tog trenutka. Rađanja jedne nove Hrvatske. Ponosite. Demokratske. Višestranačke. Stabilne demokracije na koju se mogu ponositi, što su za nju živjeli i što su za nju umirali.

Sve se to stapa u Danu državnosti, danu kada je 1991. godine Hrvatski sabor donio Ustavnu odluku o samostalnosti i suverenosti Republike Hrvatske proglašavajući Republiku Hrvatsku samostalnom i neovisnom državom. Hrvatski sabor! Onaj isti Sabor koji je nekada upravljao „ostacima ostataka nekada slavnog Hrvatskog kraljevstva“, dok je hrvatska državnost predstavljala tek tanku nit u poveljama, naredbama i oktroiranim odlukama stranih careva, kraljeva i prinčeva. Vratili smo se na svjetsku scenu. Tu smo!

Nije dugo trajalo. Hrvatskoj je nametnut težak, opak rat. Ideja Hrvatske državnosti trebala je još jednom biti ugašena, ovaj puta od velikosrpske politike. Hrvatska se našla blokirana, nepriznata i trećinu okupirana. No, i to smo prošli. Rat, međunarodno priznanje, oslobođenje, mirna reintegracija. Kada je 1997., nakon mirne reintegracije Podunavlja sve bilo gotovo, mogli smo se osvrnuti iza sebe.

Stanje nije bilo dobro. Ne samo radi rata.

Lopovska pretvorba i globalne promjene

Kada smo se 1997., sretni da je napokon došlo razdoblje mira okrenuli oko sebe – firme u kojima je većina radila bile su u rukama nekih drugih. Nekih od tih firmi više nije ni bio, a za to nije bio kriv rat. Dok su se jedni borili, drugi preživljavali, psi rata su iskoristili svoje. Ljudi nisu ni shvatili model pretvorbe koji im je ponuđen. Privatizacija temeljem kupnje kreditima koje su mogli dobiti samo neki, formalno jednaki, ali stvarno povlašteni.

Nije sve privatizirano, i nije to bio jedini problem – svijet se promijenio. Velik dio onoga što je Hrvatska proizvodila do 1990., tada je već proizvodila Kina, a danas Indonezija i Bangladeš. Vlast, ni onda ni sada nije iskreno željena narodu reći da 100.000 radnih mjesta u tekstilnoj industriji nikada više nećemo imati, jer smo za to preskupi. Da većinu onoga što je radila Jugoplastika ili Borovo netko proizvodi jeftinije. Da se treba prilagoditi, ako želimo opstati. No, vlast, koja gleda samo do narednih izbora, nikada narodu ne želi reći istinu.

Mislite da je danas bolje? Nije. Mislite da itko u vlasti, ovoj ili potencijalnoj oporbenoj ima snage reći koja će se zanimanja ugasiti kroz 5 ili 15 godina i ljudima otvoreno reći da traže i usavršavaju se (i dati im vaučer za školovanje) jer će inače postati socijalni slučajevi? Evo, imali smo prilike puno govoriti o outsourcingu pomoćnih usluga (čistačica, domara i drugih) iz javnog sektora – no znate li koji je istinski problem? Što će za 5 godina doći roboti koji će 90% škole i slične prostorije očistiti sami. Što će za 10 godina taksi vozila voziti bez vozača… A mi što radimo? Raspravljamo o nasljeđivanju dozvola za taksi prijevoz, dajući lažnu nadu nekim ljudima da će se naredna generacija moći time baviti – umjesto da vlast radi izlaznu strategiju i pošteno kaže da će taksi vozilo sa vozačem biti ekskluzivan prijevoz za vjenčanja i slično!

Nema državnika ovdje. Valjda su svi pokopani u tim ratovima i sukobima koji su komadali Hrvatsku ovih zadnjih 900 godina. Ostali su samo mali, beznačajni ljudi na visokim funkcijama, koje iz samilosti zovemo političarima.

Zemlja feudalizma

U Hrvatskoj i dalje smo na neki način u feudalnom dobu. U feudalizmu, zemlja ima ograničene mogućnosti i od nje se ne može obogatiti – ima neki prinos, i iznad toga ne ide. Za obogatiti se, mora se postati feudalac, ili se feudalac može umiliti nekome i dati mu imovinu. Treći način za napraviti nešto u životu je postati drumski razbojnik pa presretati putnike.

Hrvatska je upravo taj model – samo što feudalce biramo svake četiri godine. Ako si vlast – onda imaš sve. Utjecaj, auto, plaću, moć. I stotine ulizica koje će ti se klanjati i pričati ti da si najbolji, barem dok si na funkciji (poslije će te se odreći). I tražiti će te stotine svoju pinku. Jedino, drumsko razbojništvo smo prevladali – to je sada onaj dio privatnog sektora naslonjen na politiku i javni sektor, oni poslodavci koji stalno dobivaju javne natječaje, gletaju tunele 22 i farbaju 35 puta, rade promidžbene filmove koje nitko ne gleda i koje inspekcija za razliku od drugih nikada ne ganja. Osim što ponekad neki završi u USKOK-u. Poneko i ponekad. Kada izgubi sponzora.

Feudalci, ulizice i drumski razbojnici u finim odijelima i skupim satovima. I kmetovi, koji sve to plaćaju, uz neke kmetove koji srećom po njih nađu posao izvan Hrvatske, pa time pobjegnu s feuda.
Zemlja bez vizije

Je li vam ikada itko u ovoj zemlji rekao svoju viziju razvoja? Osim budalaština kako imamo potencijale. Ima ih i Bosna da bude nova Švicarska, isto ima planine. Priča o potencijalima je samo bajkica za izgubljene, lijene i nesposobne.

Da smo zadnji nismo. Naš problem je što u uporno ne želimo prihvatiti gdje smo i što želimo. Otprilike je ovako: ako vidite da imate struju, tekuću vodu i nešto za ručak – čestitam, spadate u bogatiju polovinu čovječanstva. Imate zahod u kući, pismeni ste, imate Internet i nekoliko stotina eura mjesečno: super, u prvih 15% čovječanstva ste! Naravno, gledate Austriju i Njemačku – to nam je neki uzor. No, te dvije zemlje su prvih 5% čovječanstva.

Smanjimo čovječanstvo na jedan autobus od 20 ljudi. Trećina ih nema tekuću vodu u kući. Mnogi nemaju ni zahod. Nekoliko je pothranjeno. Mi smo negdje treći po bogatstvu, ispred nas su Nijemac i Švicarac. I ako želimo biti bliže njima – moramo raditi što i kako rade oni. Od školovanja do odnosa prema poslu. Od aktualnog programa fakulteta, do želje da naučimo nova znanja u svom zanimanju. Od jednostavnih poreza do jednostavne administracije. A to nitko ne radi. I nitko vam se ni ne usuđuje reći što bi trebalo zaista raditi da se zaista stvari pokrenu.

Dva su razloga: prvo, mnogi Hrvati to ne vole čuti, da se svijet okrenuo i da možda vašeg zanimanja više nema ili se za njega radi za bitno manje. Drugo, vlast nema vizije, osim vizije vlastite guzice u kožnom sjedištu službenog automobila. A vizija znači povremeno djelovati i naivan i blesav i pričati o stvarima koje će biti za 10, 20 ili 50 godina. Jer nacija se ne može voditi od izbora do izbora.
Pogledajte Čehe. Prijateljski i bratski narod u koji se možemo ugledati. U čemu su dolazili na Jadran prije 30 godina. Prodavali alate, pegle i radioaparate koji su primali samo Prvi program Radio Zagreba kako bi mogli platiti 10 skromnih dana na moru. Smijali smo se njima, smijali smo se i tadašnjim Škodama, mi smo eto bili face. No, imali su viziju, znali su što žele od razvoja. I evo i sada u novim Superbima. Sada se više ne smijemo.

Naslijeđeni običaji

Činjenica je, ako ste nekada prije 1990. nekome nešto maznuli – maznuli biste uglavnom od tuđe države. Prevariti kralja, princa ili porezni sustav – značilo je prevariti Beč, Peštu, Beograd. Zajebali ste tuđina i još ste radi toga faca u selu. No danas – zaboravilo se to – prevariti znači prevariti sebe i svoje. Tko lažira medicinsku dokumentaciju i dobije nezasluženu penziju – svaki mjesec će krasti upravo ovu svoju Hrvatsku.

Socijalizam nije pomogao, naprotiv. Bilo je normalno usitno kraduckati, od alata i uredskog pribora do fuša vikendom u firmi. A između mažnjavanja komada alata i mažnjavanja cijele firme – razlika je samo u iznosu. Socijalizam je jedan od krivaca zašto je pretvorbena pljačka prošla gotovo nezapaženo. Kada se mazne svačije – onda se nije maznulo nikome.

Ekonomski - nismo uspjeli

Kada gledamo ove 24 godine – uspjeli smo vojno obraniti Hrvatsku. Uspjeli smo ući u NATO i EU, postati dio te dvije velike zajednice. Tehnički, postali smo dio razvijenog svijeta. Ali duboko smo gospodarski, duhovno i na mnoge druge načine zapeli.

Uspjeli smo kao država, ali ne i kao društvo. Kao društvo smo gospodarski, mentalitetom i općom depresijom zapeli, s nakanom da zapinjemo i dalje. Zadužili smo buduće generacije kako bi nam nekoliko godina bilo dobro, ne pitavši te buduće generacije što oni o svemu tome misle. Birali smo one koji nam lijepo pričaju, umjesto onih koji nam govore istinu. Cijenimo slatke riječi, a ne dobronamjeran savjet.

I sada smo jadni, frustrirani i daleko od onoga što bi trebali biti. Zemlje kojima smo se smijali – redom nas preskaču na razvojnoj autocesti. Dodatno, od rata je prošlo previše godina kako bi se mogli izvlačiti da nas je zaustavio u razvoju. Energiju trošimo u prošlost, a ne gledamo u budućnost. Dodatno, školski sustav smo posložili da stvara kmetove, a ne slobodnomisleće ljude.
Imamo svoju državu, imamo demokraciju, a jadni smo. Ekonomski šest godina padamo, da bi se sada sporo dizali, tako da standard od prije krize ne možemo očekivati narednih 20 godina. Za to vrijeme naši uzori, posebno zapadna Europa, napreduju. Nove tehnologije, nova zanimanja, novi visokosloženi proizvodi – evo zovu i naše radnike da im pomognu.

U Hrvatskoj, podijelili smo se na pola. One koji žive od proračuna i one koji u proračun plaćaju. S time da je ovih drugih sve manje, pa oni koji žive od proračuna krvavih očiju i nabreklih žila porezima, inspekcijama i na druge načine žele prigrabiti što više. I tu se opet vraćamo na feudalca – treba prigrabiti za njega i njegove ljude!

Demografski – nestajemo. Djece sve manje. Razreda sve manje. Autobusi prema Njemačkoj sve puniji.

Mi jednostavno ekonomski nismo uspjeli – nismo shvatili što je svijet danas, nismo se prilagodili, a nisu nam se ni vođe nešto potrudile – jer stvarna ekonomska promjena bi značila da se ukida taj odnos feudalaca, ulizica, drumskih razbojnika i kmetova.

Osramotili smo pretke

Dok se svijet mijenjao – mi se nismo makli. Kao nacija, nismo shvatili da zastava pa i država ne znače puno ako ne omogućavaju razvoj potencijala svakog građanina. Da su simboli rodoljublja jaki upravo koliko je jaka država koja stoji iza njih – ali ne država u smislu činovnika, nego država u smislu gospodarstva, mogućnosti, kulture, razvoja potencijala pojedinca… Ostali smo na simbolima, a dozvolili da nas pokradu i da nas kupe kreditima, dok je za kredite bilo.

U drugoj polovini 19. stoljeća, prije skoro 150 godina, ilirka Dragojle Jarnević piše: "Naš narod ima samo vodjah kod županijskih izborah, da ga zavedu s paprikašom i vinom na biranje ovoga ili onoga nitkova i izdajice... nu gde bi se narod mogao povesti na umnom i naprednom putu, gde bi mogao temelj položiti blagostanju čitavoga naroda, tuj se nenajde vodja."

I nije se ništa promijenilo. Budućnost se prodaje za jedan dan blagostanja. Sluša se političare koji obećavaju brda i doline bez korjenitih promjena, što je nemoguće. Ne shvaćaju se promjene u svijetu, svijetu koji je sve ljepši, bogatiji i koji sve više napreduje.

Svi oni koji su krvarili zadnjih devet stotina godina za ovu zemlju – sramili bi se što smo od nje napravili. Umjesto da sada, kada imamo neovisnu državu stvorimo bogat i uspješan biser Mediterana, stvorili smo frustriranu, nezadovoljnu zemlju politički i ekonomski podijeljenih ljudi, zapuštenih polja, propalog gospodarstva, političara koji nigdje drugdje ne bi našli posao, stotina njihovih ulizica i drumskih razbojnika sa skupim satovima i ručno šivanim košuljama u crnim automobilima sa trokrakom zvijezdom.

Svi ti naši preci, težaci, ribari, vojnici, književnici, učitelji – ljudi koji su slavili Hrvatsku i sanjali o suncu slobode – razočarali bi se kada bi vidjeli koliko smo je unazadili sada, kada je naša i neovisna. Gori smo od tuđina koji je nama vladao 900 godina!

Imamo li još mogućnosti promijeniti sve to loše, jadno i sputavajuće? Želimo li novu Hrvatsku?