Kako Milanović "vozi" Hajdaš Dončića Hrvatskim autocestama?

Ne raspravljamo o tome je li sama monetizacija autocesta dobra ili nije, nego o njegovom stavu da će je on, onako kako je zamišljena, napraviti dobro. Kad je najavljen referendum, jasno je bilo da ako narod iskaže da plan monetizacije ne želi, onda vjerojatno ni on kao ministar više nema što raditi u ministarstvu. No ono na što nije računao je da monetizacija neće propasti jer ju je narod odbio, nego jer će Vlada, tj. Milanović od nje odustati, čime je premijer postao "Hajdaš Dončićev vozač po Hrvatskim autocestama".

Jasno je da oporba jako dobro pamti Hajdaš Dončićevu izjavu o ostavci i da će ga za to još dugo prozivati (makar prozivaju i Matića koji je rekao da NEĆE dati ostavku), dakle sasvim je svejedno. Ostavke ministara idu na mlin aktualnoj oporbi, posebno onih koji nešto rade na visokoj razini. A situacija s cestama je složena.

1. ceste su bile preskupe i još uvijek ne znamo puno detalja, npr. kako je i zašto farbanje tunela koštalo više 200 kn po kvadratu i gdje su završili novci koje danas posljedično kroz kredit duguju autoceste.
2. na ime monetizacije autocestama je oduzet dio novca (famoznih 40 lipa trošarina) koje ima sad itekako nedostaju i produbile su dubiozu u ionako nejasnom dugu
3. monetizacija je mogla svesti stanje jako bluzu nuli, alitome postoje značajni otpori
4. Milanović se odlučio na populistički potez s planom B, pa će ceste dati mirovincima i građanima, a mi ćemo se na kamatama za kredit autocesta još poprilično naplaćati, godinama.

Dakle, ceste su na najboljem putu da postanu državi težak teret za sanaciju poput brodogradilišta, a poreznim obveznicima (i njihovoj djeci) teret u plaćanju kamata na kredit, da ne govorimo o glavnici. Ovdje treba podsjetiti kako je na pitanje "što je bolje" odgovorila Martina Dalić u chatu barometra..

Je li IPO bolja solucija od davanja u koncesiju?

"U mjerenju IPO ili koncesija želim ukazati na sljedeći kontrast. Koncesija znači ugovor u kojem vlasništvo ostaje nesporno u rukama hrvatske države, a time i građana, dok se pronalazi upravitelj.
IPO znači listanje na burzu, kupnja od strane građana, mi mirovinskih fondova ili ne znam koga sve već. A onda slijedi sekundarno trgovanje. I pitam kome će građani prodati te dionice kada ih ponovo požele pretvoriti u novac? Svakome onome tko bude želio kupiti. Želim reći da za razliku od koncesije, IPO otvara prostor za trajnu promjenu vlasništva čemu se, koliko ja razumijem, svi najviše protive u diskusiji oko koncesije. Zato treba biti oprezan s onim što želimo, a ponavljam, politika treba jasno tumačiti što njezini potezi znače. Koncesija je zadržavanje vlasništva, IPO je promjena vlasništva uključujući i mogućnost da to vlasništvo steknu neki tamo 'stranci'"

Ako pažljivo pročitamo ovaj odgovor onda vidimo kuda stvari idu. Mislim da je ovo jedan od rijetko inteligentnih i istinitih odgovora na ovu temu. Stoga čudi da nitko nema strah da će davanjem dionica "nama", Hrvatska kao prvo dobiti manje novaca, da će održavanje cesta i plaćanje kredita postati krucijalni problem, i da će oni koji kupe dionice, zbog pada vrijednosti možda dionice i prodati zbrda zdola, ili će ih prodati ako im vrijednost kojim slučajem i poraste, dakle da bi zaradili. Jer tko realno može očekivati da će u budućem prilično dugom periodu itko dobivati nekakve dividende na vlasništvo nad cestama. U svakom slučaju, gorka je istina da bi ih vlasnici mogli prodati npr. baš nekom od nesuđenih koncesionara koji će zatim zadovoljno trljati ruke jer će za manje novaca osim upravljanja autocestama dobiti i vlasništvo nad njima. Već smo u drugom poznatom slučaju uprskali s upravljačkim pravima, sad nam samo treba da u budućnosti opet na važno mjesto zasjedne netko korumpiran tko će se malo zaigrati.

Hajdaš Dončić ništa ne govori o ovoj crnoj slici koju navodi Martina Dalić, a niti Vlada, iako su im puna usta "plana B" koji će riješiti ravno ništa, osim pokupiti još malo dodatnog novca od građana, za otplatu kredita. Prema tome scenariju, ARZ bi bio pripojen HAC-u, a zatim bi država kroz HAC dala na prodaju 51 posto vlasništva u HAC-ONC-u koje bi ponudila domaćim mirovinskim fondovima, zaposlenicima u HAC-u te građanima. A budućnost cesta je i dalje prilično upitna. A da ne spominjemo mirovinske fondove koji bi možda kupili mačka u vreći.

Vrlo je moguće da će Hajdaš Dončić otići, ali tek kad mu istekne mandat, jer je sad dobio novi zadatak od svog šefa, a prve naznake valjanosti plana B trebaju se vidjeti prije izbora, kako neki zamišljaju. Dakle, možemo očekivati jedan zbrzani postupak koji će samo dodatno stegnuti cestovne petlje i čvorove.

Cestovna infrastruktura je izrazito važan resurs, Hrvatska njima povezuje svoje luke s unutrašnjošću, ali mi to tako ne doživljavamo. Nama su ceste tek još jedna golgota i vječita politička tema, nama ceste služe da povezujemo "sjever i jug" Hrvatske, a da ne vidimo da njima zapravo povezujemo Europu s morskim lukama. Zahvaljujući tome što nismo ni započeli tu gradnju na pravi način, nego smo se zadužili kroz sumnjivo visoke cijene gradnje, sve su šanse da ćemo se po cestama voziti na skup i neprihvatljiv način i da se nismo nametnuli kao europski prometni čvor.

Ako nemamo drugog rješenja za sanaciju kredita autocesta, onda je zbog samog vlasništva Hrvatske nad njima, kako tumači Dalić, monetizacija bila bolje rješenje od najavljene prodaje dioničarima ili davanje fondovima. No Milanović se zbog izbora požurio napraviti populistički potez "prihvaćajući volju naroda" čime je odgovornost za tu promjenu plana preuzeo na sebe, ostavivši time i svog ministra na vjetrometini. Tko mu je rekao da bi na referendumu građani bili protiv? Možda bi npr. objašnjenje Martine Dalić nekima promijenilo mišljenje. A ako i ne bi, Milanović bi uvijek mogao reći, eto vi ste odlučili, pa sad imamo to što imamo. No on je prejudicirao rezultate eventualnog referenduma nadajući se prikupiti neke bodove.