Intervju Edo Popović: Hrvatsku ne mogu izvući iz blata oni koji su je tamo gurnuli

Dijagnozu oboljelom hrvatskom društvu Edo Popović je postavio davno: bolest bi se mogla nazvati grandioznim manjkom samopouzdanja i odlučnosti građana kad su posrijedi amaterske i nekompetentne odluke političke elite koje desetljećima razaraju i osiromašuju ovo društvo, gurajući nas svakodnevno u sve veću bijedu, a mi to mirno promatramo.

– Još gore, dajemo im legitimitet na izborima, kaže novozagrebački pisac, ratar i aktivist, koji je u posljednja dva romana – »Lomljenju vjetra« i u Rijeci svježe predstavljenom »Mjesečevom meridijanu« – naznačio raskid s temama po kojima ga još od kultnog »Ponoćnog boogieja« iz 1987. najbolje poznaje šira publika. Privatne drame urbanih zagrebačkih dokoličara koji znaju da je »život na granici opasan i tvrd« zamijenile su drame junaka novog doba koji pokušavaju promijeniti duboko oboljelo društvo oko njih.

Radnja je u oba ova naslova kuće »OceanMore« smještena u budućnost. Ali to nisu SF romani. Baš naprotiv, njihova je stvarnost hiperrealistična i čitatelj ima dojam da mu je tom prozom podmetnuto ogledalo pod nos. »Ovako će biti ako nastavimo tamo kamo smo krenuli«, kao da zloguko poručuju Popovićevi likovi.

Razgovor smo vodili u knjižnici Vjekoslava Majera u Zapruđu, nadomak lokaciji koje su u romanu ironično naznačene kao Gradonačelnikov teritorij; čudovišni smrad gradskog odlagališta smeća metafora je odnosa vlasti prema običnim ljudima, a prvi čovjek grada, odgovoran za novozagrebački smrad, u romanu je metamorfozom postao – doslovno, smrad.

Jesu li romani »Lomljenje vjetra« i »Mjesečev meridijan«, koji označavaju potpuno novu etapu u vašem opusu, mišljeni da budu upozorenje, da pokažu kamo ćemo dospjeti ako nastavimo ovim putem?

– Ovo, istina, nije SF. Evo samo jedan banalni razlog: SF bi podrazumijevao puno više izmišljanja, puno više oslanjanja na maštu. Ja pišem o nama, ovdašnjima, današnjima. Možda je malo »pojačan« taj duboko dehumaniziran svijet, koji je raskinuo s prirodom, s emocijama, s ljudskošću – ali intervencije u maštu su minimalne.
Nisam morao izmišljati. Čak je i priča o genetskim eksperimentima s ljudskim organima »preuzeta« iz stvarnosti; zapisao sam ono što se već dulje vremena radi sa životinjama, konkretno s puricama, od kojih u laboratorijima rade mutante, gušeći im prirodne nagone, a u svrhu profita, naravno. Samo sam taj laboratorij za životinje »prenamijenio« u laboratorij za ljude, kojima se genetski manipulira kako bi bili produktivnija radna snaga.

Princip je isti i dobro poznat svakoj blagajnici u Konzumu, svakom robu korporacije: smisao tvoje egzistencije je nečiji tuđi profit. Ako ne donosiš profit, ne vrijediš. Trošimo da bismo proizvodili. To je svijet u kojem živimo. I on je luđi i devijantniji nego što ja to mogu izmisliti. Evo, recimo, ona priča sa vađenjem krvi u Konzumu – da sam to napisao, zvučalo bi kao SF, a onda vidiš da je Hrvatska 2015. odvažniji SF od bilo kojeg koji pisac može izmaštati: zdravlje se tretira kao roba koju si mogu priuštiti oni koji imaju novca. To nije SF, to je horor.

U »Mjesečevom meridijanu« na djelu je »vrsta krvavih ruku, kojoj nije potrebna glazba, književnost, umjetnost, nije im potrebna izvorna priroda, čak im je i religija višak; umjesto toga zadovoljavaju se gledanjem televizije i trošenjem u šoping centrima«. Niste trebali ići daleko po inspiraciju za ove likove koji samo ponekad »znaju oboljeti od grižnje savjesti«.

– Ne utvaram sebi da sam napisao roman koji će nekoga probuditi, koji će izazvati neku revoluciju. Ali ako zbog njega netko oboli od grižnje savjesti, bit će to dobra stvar. Jer ovo društvo ima razloga za kojekakve grižnje savjesti – zbog pristajanja na toliko kompromisa, zbog pristajanja da budemo ovce, zatupljene i izmanipulirane ovce koje hodočaste u Todorićeve dvere, zbog pristajanja da nas kao teniske loptice bacaju s jednog kraja terena na drugi, od SDP-a do HDZ-a i natrag, i u tom hipnotičkom gibanju zaboravljamo da teren zapravo pripada jednoj dvoglavoj nemani. Ta binarna opozicija je lažna, ta dva suprotstavljena pola zapravo su dio iste tvorevine koja nas je uzela za taoce. Ja sam u »Mjesečevom meridijanu« htio prokazati te lažne opozicije – pokazati ono što začudno velik broj ljudi ne vidi ili ne želi vidjeti; da je neimaština samo naličje izobilja, da su Oni moćni zato jer smo im mi to dopustili.

Jedan lik u romanu postavlja retoričko pitanje »Kako će bogati znati da su bogati ako će svi imati sve što im treba?«. Na jednoj razini, ovo je roman o zamci kapitalizma u koju smo upali, a ne trudimo se iz nje iskoprcati jer mislimo da se to i ne može. A opasno je odustati. Opasan je taj pesimizam, ili apatija.

Koprcanje u mreži

Ne bi se reklo ni da ste baš optimist u tom pogledu. Može li se uopće izaći iz svijeta u kojemu su, kao u romanu, »ispružene ruke prosjaka uvjet postojanja bogatih«?

– Ako dignemo ruke, oni su pobijedili. Pod »njima« mislim na sve perfidne i perverzne elite koje su se zidovima odvojili od rulje na kojoj parazitiraju, mislim na ove idiote na vlasti koji bi, da se održe u fotelji, valjda dali i ubiti – jer to je njihova jedina, ultimativna ambicija, ostati na vlasti. Mi Hrvati mislimo da ćemo im to onemogućiti ako na izborima biramo one druge, a zapravo dobijamo klackalicu na kojoj se zabavlja ista ekipa, ekipa čija je ideologija sveto trojstvo kriminal-novac-politika... A sad, može li se izaći? Pa valjda jesam nekakav vražji optimist kad mislim da se može. Ja pokušavam izaći! Ne plaćam ništa Todoriću, učim obrađivati svoj vrt i voćnjak, moja obitelj ide prema samoodrživosti i moram priznati da je to dobar osjećaj. Nemam iluzije da je moguće u potpunosti izbjeći mrežu u koju smo upali i u kojoj se koprcamo, ali moguće je izbjeći da vas ona uguši. Samo, kad vidite na kakve sve načine hrvatska vlada otežava svakome tko nastoji živjeti od svoje zemlje i od svojih ruku, a olakšava lopovima i preprodavačima koji na njima lešinare, shvatite da idemo prema tome da samoodrživost postane ukinuta i zabranjena.

Mislite na svoje zeleno imanje u Ribniku? Je li u priču o Zaboravljenima (grupi ljudi koji žive u utopijskoj zajednici, nasuprot kapitalizmom dokusurene većine Otrovanih) ugrađeno i to vaše iskustvo s imanjem u Ribniku?

– Postoje, da, stvarne koordinate teritorija Zaboravljenih, to jest koordinate područja koje sam zamislio kao dom te utopijske zajednice – one su blizu Ribnika, tamo kod Karlovca, blizu granice sa Slovenijom. Lijep je to kraj, stvorio sam tamo i imaginarne male spomenike svojim najdražim piscima – šumu sam nazvao Slamnigovača, na rubu doline Zaboravljenih je Šoljanovo sedlo, onda Marunine grede... A što se tiče Zaboravljenih, koji su jedna nova zajednica nastala poput feniksa na pepelu otrovanog konzumerističkog svijeta, tragično je to što su oni zapravo izmanipulirani, što ne znajući ipak pripadaju sistemu, dio su eksperimenta. Tako je to s kapitalizmom, ali i s drugim »izmima« – imaju tu zastrašujuću sposobnost da u svoju korist okrenu svaku pobunu, da probave strana tijela i izvuku iz njih nutritivnu vrijednost...

Lov na novinare

Pobuna građana protiv opresivnog sistema tema je koju ste »Lomljenjem vjetra« i »Mjesečevim meridijanom« uveli u hrvatsku književnost na velika vrata. I sami ste se kao aktivist inicijative Pravo na grad uključili u tu pobunu, zapravo u više njih, počevši od barikada u Varšavskoj, kad ste i uhapšeni. No, nijedna od tih pobuna nije uspjela. Zašto?

– Pisac piše o onome što ga muči. Mene muči mogućnost otpora. Otpora korporativnom i bankarskom fašizmu. Otpora robovlasništvu koje je danas na snazi više nego ikad u povijesti, a zapadna civilizacija ne samo da pristaje na to, nego se na to oslanja. Pobuna u Varšavskoj nije uspjela, pokret Occupy je također podbacio, ali dogodit će se neki pokret koji će postići uspjeh. Samo za početak trebamo odbaciti iluziju da se do humanijeg, pravednijeg društva može doći manjim poboljšanjima ovoga što imamo danas. Ovaj je sistem u svojoj srži pogrešan, ne može ga se »malo popraviti« – jer se ne može malo popraviti robovlasništvo, ni eksploatacija ljudi u korist jednog postotka bezumno bogatih, ni dominacija, ni represija.

Veći dio života radite kao novinar i kolumnist, svjedočili ste vrhuncu i padu novinarstva. I sami ste bili kažnjavani za stavove o pojedinim moćnicima, kao što su neki novinari kažnjavani danas. Kako gledate na otkaz Borisu Dežuloviću? I kako će to utjecati na novinarstvo u Hrvatskoj uopće?

– Nisam bio kažnjavan za stavove u tekstovima. Radilo se o sljedećem - nakon što je urednik tjednika za koji sam tada pisao političku kolumnu odbio tiskati tekst u kojem sam spomenuo Ivicu Mudrinića, naprosto sam raskinuo suradnju s tim tjednikom. A otkaz Borisu Dežuloviću samo je nastavak prakse započete devedesetih kad je Vrdoljak na javnoj televiziji započeo sječu nepoćudnih. Lov na novinare otad ne prestaje, evo nedavno su »odstrijeljene« i dvije novinarke HRT-a, što svjedoči o mizernoj razini demokracije u Hrvatskoj. Ne znam formalne razloge otkaza Dežuloviću, službeno objašnjenje imbecilno je, no siguran sam da nije narušio etički kodeks, niti napravio ikakav profesionalni propust. Da je dobio otkaz jer profesionalno radi svoj posao, a to je čisto zastrašivanje. Ne vjerujem da će to uplašiti starije kolege, posve sigurno neće uplašiti novinare s kičmom kojih još uvijek ima, no zamislite kako to utječe na mlađe, neafirmirane novinare. Novinarstvo je ionako na niskoj razini, u okovima novca i politike, a ovo zastrašivanje davanjem otkaza uglednim novinarima će dodatno učvrstiti te okove. Ohrabruje pokazana solidarnost, kao i reakcija HND-a, no to nije dovoljno. To dođe, prođe i zaboravi se. Tko se danas sjeća otkaza mnogim novinarima Jutarnjeg lista, Glasa Slavonije, HRT-a, gašenja Vjesnika... Ne moramo se uvijek slagati sa stavovima kolega i uređivačkom politikom neke redakcije, no moramo uvijek pokazati solidarnost s njima kad budu ugroženi. Izuzetak su one redakcije i oni novinari koji proizvode i raspiruju mržnju i nesnošljivost, nacionalnu, vjersku, rasnu, to zapravo uopće nije novinarstvo. Na kraju, volio bih vidjeti sljedeće – da se hrvatski novinari solidariziraju s kolegama na način da na dan, dva ugase sve medije, da Hrvatska bude bez slike, tona i teksta. Svijet ne bi propao, a to to bi posve sigurno natjeralo na uzmak cenzore. No, bojim se da je to nemoguće. Između ostalog i zato što je previše sebičnosti, netrpeljivosti i lošeg rivaliteta među novinarima samim. Zaboravlja se da se tu ne brane određeni novinari i redakcije, već principi, sloboda novinarstva i sloboda uopće.

Aktivizam u književnosti

Može li danas književnost na sebe preuzeti aktivističku funkciju koja je onemogućena, posredno ili neposredno, novinarima u mainstream medijima?

– Ne vjerujem da može. Prije svega, književnost ne dolazi na onoliko adresa na koliko ih dolaze mediji, ona nije toliko utjecajna. Nadalje, više čitatelja očekuje od književnosti da ih zabavi, nego da ih potakne na razmišljanje i eventualnu akciju. Što ne znači da književnost ne treba biti aktivistička. Zapravo, svako vrijedno književno djelo na određen je način aktivističko – izoštrava mozak, osjetila i osjećaje. Dotle, kič ih umrtvljuje.

Govorite o trećoj opciji, ali Živi zid ne vidite kao rješenje, rekli ste za njih da »nisu vrijedni spomena«. Je li Orah stranka koja bi mogla zaustaviti klackalicu HDZ-SDP?