Hrvatski radnik nije preskup, on je potplaćen
U posljednje vrijeme u javnosti se sve češće ponavlja rečenica o visokim troškovima rada u Hrvatskoj. Takva tvrdnja nije samo pogrešna, nego i opasna jer se njome stvara lažna slika da radnici koče razvoj gospodarstva i konkurentnosti.
U posljednje vrijeme u javnosti se sve češće ponavlja rečenica o visokim troškovima rada u Hrvatskoj. Takva tvrdnja nije samo pogrešna, nego i opasna jer se njome stvara lažna slika da radnici koče razvoj gospodarstva i konkurentnosti.
Podatci Eurostata kažu suprotno: cijena sata rada u Hrvatskoj iznosi 16,5 eura, dok prosjek EU-a doseže 33,5 eura. Njemačka je na 43,4 eura, Austrija na 44,5 eura, Irska na 42,5 eura, a Belgija čak 48,2 eura.
Drugim riječima, hrvatski je radnik dvostruko jeftiniji od prosječnog europskog radnika i višestruko jeftiniji od radnika u razvijenim državama. Kako onda može biti „preskup“?
U javnosti se često govori o visokom postotku rasta plaća i troška rada u Hrvatskoj. No postotci bez konteksta znače vrlo malo.
Primjer iz drugog kvartala 2025. jasno to pokazuje:
- U Austriji je cijena rada rasla 3,8 % na osnovicu od 44,5 eura, što znači +1,69 eura po satu.
- U Hrvatskoj je rast bio 9,2 %, ali na osnovicu od 16,5 eura dakle, svega +1,51 eura po satu.
Ispada da radnik u Austriji s „malim“ postotkom dobije više u apsolutnom iznosu nego radnik u Hrvatskoj s „velikim“ postotkom. To je ključna istina: postotci ne pune novčanike.
Radnici u Hrvatskoj plaćaju hranu, gorivo i režije po gotovo jednakim cijenama kao kolege u Njemačkoj ili Austriji. Ali plaće su im dvostruko niže. To znači da hrvatski radnici zapravo žive u skupljoj stvarnosti jer s manjim primanjima moraju pokriti gotovo jednake troškove života.
Razvijene zemlje rast plaća vežu uz rast produktivnosti, koji proizlazi iz ulaganja u tehnologiju, inovacije i obrazovanje. Dio poslodavaca u Hrvatskoj uštedu traže na radnicima, umjesto da ulažu u modernizaciju i nove proizvodne procese. Radnik se prikazuje kao trošak, a ne kao temelj svake dodane vrijednosti.
Hrvatski radnik nije preskup, on je kronično podcijenjen i potplaćen. Vrijeme je da umjesto varljivih postotaka počnemo koristiti apsolutne brojke jer one jedine pokazuju stvarnu razliku u plaći i životnom standardu. Ako želimo zadržati ljude u zemlji, podići životni standard i stvoriti održivo i konkurentno gospodarstvo, potrebna su tri koraka:
- Bruto plaće moraju rasti,
- Potrebna su ulaganja u tehnološki napredak,
- Radnik mora biti priznat kao glavni resurs, a ne kao trošak. Ljudski kapital, znanje i trud radnika vrjedniji su od svake dobiti u bilanci jer bez radnika ne bi bilo ni profita!
Sve dok radnike budemo promatrali kao problem, a ne kao rješenje, Hrvatska će ostati zemlja jeftine radne snage i iseljavanja!