Hrvatska na rasprodaji, maske su pale
(Novi list)
Tribina "B" Darka Pajića
Građane za mišljenje nitko nije pitao. Na izborima nitko nije spominjao privatizaciju gotovo svega što u Hrvatskoj vrijedi
Maske su pale! Imamo Vladu i premijera koji užurbano rade na rasprodaji Hrvatske. I najteže mjere štednje prebacuju na leđa najsiromašnijih. Sada znamo da nam spremaju radni vijek do 67. godine, zdravstvo po mjeri dubine novčanika, i povrh svega rasprodaju strateških državnih tvrtki. Malo bi tko u ovoj zemlji, bio on simpatizer partizana ili ustaša, lijevih ili desnih, glasao za ove mjere na izborima. Ali se one ipak događaju.
Posljednja najava Tihomira Oreškovića o velikoj privatizaciji nevjerojatna je sama po sebi. Ne zbog toga što se u Hrvatskoj ništa ne bi smjelo privatizirati, već zbog otvorenog priznanja premijera da on ne zna koje bi tvrtke bile za privatizaciju, a koje ne. Orešković o tome naprosto ne želi odlučivati u ovoj fazi i zato raspisuje natječaj za navodno objektivnog i neovisnog savjetnika u privatizaciji. Riječ je o zasad nepoznatom konzultantu, a vjerojatno će posao dobiti specijalizirana strana tvrtka pod kontrolom stranih banaka i financijskih institucija, kojoj će hrvatska Vlada omogućiti uvid u apsolutno sve dokumente i poslovne tajne u svakoj od spomenute 54 tvrtke. Oni će dubinski snimiti situaciju, analizirati poslovanje i onda se »objektivno i nepristrano«, zalagati za privatizaciju.
Nije pretjerano ocijeniti kako je riječ o legalnoj industrijskoj špijunaži s blagoslovom Vlade Tihomira Oreškovića, Mosta, HDZ-a i ostatka Domoljubne koalicije, jer svaka od 54 hrvatske državne tvrtke ima svoje nadzornike i uprave, ima i strateške planove, posljedično i jasne poslovne pokazatelje i argumente o tome što može donijeti privatizacija. Hrvatska Vlada ima na raspolaganju sve informacije po kojima može zauzeti stav i reći: ovo je pet, deset ili petnaest tvrtki, koje treba privatizirati. I onda za svaku od njih navesti argumente, čak i procjenu situacije na tržištu, jer nipošto nije svejedno u kojim se uvjetima pojedina tvrtka prodaje. Međutim, Orešković vjeruje vanjskom savjetniku daleko više nego državnim menadžerima i svojim ministrima, koji također imaju veliku odgovornost za tvrtke u svojim resorima. Da stvar bude gora, sve to događa se u zemlji koja s privatizacijom nema previše pozitivnog iskustva. Sjetimo se hrvatskih banaka ili privatizacije Ine i HT-a za koje će danas svaki ozbiljan ekonomist priznati da su bile štetne.
Oreškovićeva lista tvrtki logično je neodrživa. Krenimo redom. Zašto bi Hrvatska željela privatizirati Hrvatske ceste, koje grade i održavaju državne ceste u cijeloj Hrvatskoj, financiraju ih velikim dijelom građani, a u tvrtki rade iskusni inženjeri i prometaši, koji najbolje poznaju stanje? Besmisleno je dati strancima i željezničku mrežu, odnosno tvrtku HŽ Infrastruktura, koja vodi i priprema goleme projekte za sufinanciranje sredstvima EU-a. Električna mreža također predstavlja nacionalno blago, ali je HEP uredno na listi. O autocestama je puno toga već rečeno, referendumom su građani Hrvatske već poručili da monetizaciju, odnosno privatizaciju ne žele, unatoč teretu dugova. Na listi su i Hrvatske šume koje možda i nisu dovoljno efikasne, ali je suludo dati privatniku da gospodari šumama, brine o sječi, pošumljavanju, pašnjacima, lovstvu i nacionalnim parkovima. Bila bi katastrofa kad bi maksimalizacija prihoda privatnog vlasnika bila najvažniji poslovni kriterij za Hrvatske šume.
Na listi je i Hrvatska pošta, čak i Narodne novine, na prodaju je pamet Brodarskog instituta, odrekli bi se čak i prihoda Hrvatske lutrije u korist privatnika. Pomisao na privatizaciju tvrtke kao što je Plovput je čista strava i užas. Jer Plovput brine o sigurnosti plovidbe na moru, svjetionicima i drugoj pomorskoj signalizaciji, plutačama, plovnim putevima... U zemlji s tisuću otoka. Na meti je i Jadrolinija, koja ima monopol, ali ima i svega pet komercijalno isplativih od ukupno 34 državne linije. Svaki bi privatnik vozio ljeti, a zimi bi valjda i dalje trebali Jadroliniju ako želimo zaštititi minimum kvalitete života na otocima. Na listi je i ACI, najveća nautička grupacija na Jadranu, koja uredno posluje s dobiti i ima golem potencijalni utjecaj na razvoj nautičkog turizma. Vlada razmatra i daljnju privatizaciju Luke Rijeka, iako je ona već privatizirana i ostvaruje daleko lošije rezultate od Kopra, koji je u vlasništvu slovenske države. Na listi je i Janaf koji posluje s dobiti, Plinacro čija je plinska mreža prevažan strateški resurs države...
O svemu navedenom nikakva javna rasprava nije provedena. Građane za mišljenje nitko nije pitao. Na izborima nitko nije spominjao privatizaciju gotovo svega što u Hrvatskoj vrijedi. Za Oreškovića nitko nije ni mogao glasati. A Hrvatska je na rasprodaji. Premijer se ponaša kao da je zemlju dobio u nasljedstvo i otpor mora biti logična posljedica. Inače, ni Hrvatske neće biti.
Posljednja najava Tihomira Oreškovića o velikoj privatizaciji nevjerojatna je sama po sebi. Ne zbog toga što se u Hrvatskoj ništa ne bi smjelo privatizirati, već zbog otvorenog priznanja premijera da on ne zna koje bi tvrtke bile za privatizaciju, a koje ne. Orešković o tome naprosto ne želi odlučivati u ovoj fazi i zato raspisuje natječaj za navodno objektivnog i neovisnog savjetnika u privatizaciji. Riječ je o zasad nepoznatom konzultantu, a vjerojatno će posao dobiti specijalizirana strana tvrtka pod kontrolom stranih banaka i financijskih institucija, kojoj će hrvatska Vlada omogućiti uvid u apsolutno sve dokumente i poslovne tajne u svakoj od spomenute 54 tvrtke. Oni će dubinski snimiti situaciju, analizirati poslovanje i onda se »objektivno i nepristrano«, zalagati za privatizaciju.
Nije pretjerano ocijeniti kako je riječ o legalnoj industrijskoj špijunaži s blagoslovom Vlade Tihomira Oreškovića, Mosta, HDZ-a i ostatka Domoljubne koalicije, jer svaka od 54 hrvatske državne tvrtke ima svoje nadzornike i uprave, ima i strateške planove, posljedično i jasne poslovne pokazatelje i argumente o tome što može donijeti privatizacija. Hrvatska Vlada ima na raspolaganju sve informacije po kojima može zauzeti stav i reći: ovo je pet, deset ili petnaest tvrtki, koje treba privatizirati. I onda za svaku od njih navesti argumente, čak i procjenu situacije na tržištu, jer nipošto nije svejedno u kojim se uvjetima pojedina tvrtka prodaje. Međutim, Orešković vjeruje vanjskom savjetniku daleko više nego državnim menadžerima i svojim ministrima, koji također imaju veliku odgovornost za tvrtke u svojim resorima. Da stvar bude gora, sve to događa se u zemlji koja s privatizacijom nema previše pozitivnog iskustva. Sjetimo se hrvatskih banaka ili privatizacije Ine i HT-a za koje će danas svaki ozbiljan ekonomist priznati da su bile štetne.
Oreškovićeva lista tvrtki logično je neodrživa. Krenimo redom. Zašto bi Hrvatska željela privatizirati Hrvatske ceste, koje grade i održavaju državne ceste u cijeloj Hrvatskoj, financiraju ih velikim dijelom građani, a u tvrtki rade iskusni inženjeri i prometaši, koji najbolje poznaju stanje? Besmisleno je dati strancima i željezničku mrežu, odnosno tvrtku HŽ Infrastruktura, koja vodi i priprema goleme projekte za sufinanciranje sredstvima EU-a. Električna mreža također predstavlja nacionalno blago, ali je HEP uredno na listi. O autocestama je puno toga već rečeno, referendumom su građani Hrvatske već poručili da monetizaciju, odnosno privatizaciju ne žele, unatoč teretu dugova. Na listi su i Hrvatske šume koje možda i nisu dovoljno efikasne, ali je suludo dati privatniku da gospodari šumama, brine o sječi, pošumljavanju, pašnjacima, lovstvu i nacionalnim parkovima. Bila bi katastrofa kad bi maksimalizacija prihoda privatnog vlasnika bila najvažniji poslovni kriterij za Hrvatske šume.
Na listi je i Hrvatska pošta, čak i Narodne novine, na prodaju je pamet Brodarskog instituta, odrekli bi se čak i prihoda Hrvatske lutrije u korist privatnika. Pomisao na privatizaciju tvrtke kao što je Plovput je čista strava i užas. Jer Plovput brine o sigurnosti plovidbe na moru, svjetionicima i drugoj pomorskoj signalizaciji, plutačama, plovnim putevima... U zemlji s tisuću otoka. Na meti je i Jadrolinija, koja ima monopol, ali ima i svega pet komercijalno isplativih od ukupno 34 državne linije. Svaki bi privatnik vozio ljeti, a zimi bi valjda i dalje trebali Jadroliniju ako želimo zaštititi minimum kvalitete života na otocima. Na listi je i ACI, najveća nautička grupacija na Jadranu, koja uredno posluje s dobiti i ima golem potencijalni utjecaj na razvoj nautičkog turizma. Vlada razmatra i daljnju privatizaciju Luke Rijeka, iako je ona već privatizirana i ostvaruje daleko lošije rezultate od Kopra, koji je u vlasništvu slovenske države. Na listi je i Janaf koji posluje s dobiti, Plinacro čija je plinska mreža prevažan strateški resurs države...
O svemu navedenom nikakva javna rasprava nije provedena. Građane za mišljenje nitko nije pitao. Na izborima nitko nije spominjao privatizaciju gotovo svega što u Hrvatskoj vrijedi. Za Oreškovića nitko nije ni mogao glasati. A Hrvatska je na rasprodaji. Premijer se ponaša kao da je zemlju dobio u nasljedstvo i otpor mora biti logična posljedica. Inače, ni Hrvatske neće biti.
Autor: Darko Pajić
Snimio: Nenad REBERŠAK
Objavljeno: 23. 4. 2016.
Poveznica na izvor