Hoćete? Nećete? Morate!

Iz dosadašnjeg razvoja događaja vidljivo je da će Vlada maksimalno odugovlačiti provođenje referenduma. Mogli bi odugovlačiti i do izbora jer ovakva pobjeda građana ne ide na ruku vladajućima. Ovaj referendum nije bio usmjeren protiv vladajuće koalicije nego je njegov cilj zaštita Naše pitanje nije ni pročitano na sjednici odbora, niti nam je dano da objasnimo o čemu se radi – a govorilo se o transparentnostistrateških interesa građana. Neovisno o njihovom odugovlačenju, učinit ćemo sve da se referendum održi što prije. Vjerujem da je naše pitanje ustavno, jer smo se i sami već posavjetovali sa stručnjacima za ustavno pravo. U obrazloženju Odbora za ustav svega je više osim biti stvari, i nije se raspravljao o samom referendumskom pitanju. To pitanje nije u vezi s procedurom prekomjernog deficita. Tražili smo samo zabranu davanja izgrađenih javnih cesta u koncesiju, što se ne odnosi na neizgrađene ceste i uslužne sadržaje. Ne samo to, naše pitanje nije ni pročitano na sjednici odbora, niti nam je dano da objasnimo o čemu se radi – a govorilo se o transparentnosti, koje samim time nema. S obzirom na takvo ignoriranje našeg pitanja, sretan sam što je ono uopće završilo na Ustavnom sudu. Jedini način je rješiti stvar preko Ustavnog suda, ovo sa Europskim sudom je pomalo ponižavajuće prema samom Ustavnom sudu, Odbor za ustav nema ni pravo davati preporuku takve vrste. Sve ovo predstavlja onemogućavanje izjašnjavanja građana putem referenduma, ubijanje njihove vjere i ideje da su bitni uvijek a ne samo na dan izbora.

Prikupljanje potpisa sigurno nije bilo uzaludno, već time su građani izrazili stav. Vlada pokušava na nefer način izigrati volju građana ali mislim da postoji šansa da se referendum održi ovoga proljeća kada se svi faktori uzmu u obzir. Odluku o tome hoće li se tražiti mišljenje Europskog suda može donijeti samo Ustavni sud. Za sada i dalje mislim da je realna šansa da će Ustavni sud donijeti odluku bez Europskog suda.

Ovo se može tumačiti kao opstrukcija volje građana i kočenje jedne referendumske inicijative. Nadam se da će Ustavni sud organizirati javnu raspravu prije donošenja odluke, to je jedna dobra opcija.

Ovakav potez Odbora za Ustav sadržajno jest opstrukcija referendumske inicijative Ne damo naše autoceste jer dovodi u pitanje jasnoću i moguće posljedice referendumskog zahtjeva ("Što se sve i u kojem slučaju smatra koncesijom koju se referendumom želi ograničiti?"), ali for Zanimljivo je ukrštavanje dvaju principa: s jedne strane pravo stotina tisuća građana na demokratsko propitivanje poteza Vlade s obvezujućim direktno-demokratskim zaključkom, a s druge strane slobode poduzetništva i tržišnog natjecanjamalno je u redu ("Neka Ustavni sud odluči"). Uostalom, sličan potez vlasti se i očekivao. Sve i da se u Vladi potajno nadaju prolasku referenduma jer su ponude za koncesije autocesta "sramotno niske", kako tvrdi Mijat Stanić, pa bi referendumom Vlada mogla prebaciti krivicu za neuspjeh na "profesionalne blokere iz sindikata i NVO-a" i/ili na "nerazuman narod", prihvaćanje referendumskih zahtjeva značilo bi da je Vlada spremna priznati pogrešnu procjenu. I to u izbornoj godini. No špekulacije na stranu, zanimljivo je ukrštavanje dvaju principa: s jedne strane pravo stotina tisuća građana na demokratsko propitivanje poteza Vlade s obvezujućim direktno-demokratskim zaključkom, a s druge strane slobode poduzetništva i tržišnog natjecanja, a sve u kontekstu Europske unije i procedure prekomjernog deficita. Treba se nadati, i u tom smjeru djelovati, da će i ova faza (pred)referendumskog procesa biti poticaj za otvorenije, šire i dublje uključivanje javnosti u buduće odluke izvršne vlasti, poticaj za uređenje manjkavog zakona o referendumu te poticaj za informiranje javnosti o izborenim pravima i preuzetim obavezama. A autoceste ne damo!

ORaH podržava referendum, osobno sam dala potpis za njegovo organiziranje. U redu je da vladajuća većina koristi sve mehanizme koje ima na raspolaganju, pa i Ustavni sud, ali po mojem bi mišljenju trebalo odgoditi razgovore sa potencijalnim koncesionarima dok se ne osigura provedba referenduma. Građani imaju pravo odlučivati o bitnim pitanjem a ovo ne predstavlja poštivanje njihove volje.

Ovo nije prvi put da vlast pomoću svojih instrumenata opstruira referendum. Ne poštuje se volja preko pola miijuna građana, njihova odluka bi trebala biti prioritet a ne da se samo traže razlozi da se to mimoiđe. Ovo je, uz referendum o outsourcingu i referendum o izmjenama Zakona o radu, treći referendum za koji je skupljen velik broj glasova, a koji se nije održao ili se neće održati. S jedne su strane uvjeti za skupljanje potpisa strogi, a s druge se strane ne poštuje volja građana i onda kada se ti uvjeti ispune. Neprihvatljivo je da se referendumi ne raspisuju u slučaju toliko velikog broja prikupljenih potpisa. Postavlja se i pitanje zašto se Saborski odbori ne ispitaju prije prikupljanja potpisa, bilo je prijedloga da se unaprijed izvidi stanje stvari ali do toga nije došlo, zbog toga nema govora o transparentnosti i prethodnoj pripremi vladajućih.

Nadam se da će se referndum održati, ne bi bilo demokratski da se izignorira volja građana. Isto se tako nadam da će ovo pitanje ostati "kod kuće", ovo nije stvar za međunarodnu istancu. Procedura prekomjernog deficita je jedan od izgovora, Hrvatska treba rješiti deficit, ali monetizacija odgađa taj problem i ne predstavlja trajno rješenje, a Europsku komisiju zanimaju trajnija rješenja. Ne bi bilo dobro da zabavljamo Europu takvim stvarima, zbog ugleda zemlje i preuzetih demokratskih stečevina kojih se treba držati. Ono što je EU uvjetovala su strukturne reforme i kvalitetno upravljanje domaćim resursima, nema potrebe da čekamo naputke EU u ovom slučaju i hvatamo se za slamku. S obzirom na trud koji je uložila inicijativa Ne damo naše autoceste i iskazanu volju građana, bilo bi sramotno u ovim uvjetima sklopiti posao s koncesionarima. Uz to, nema ekonomskog opravdanja da se ugovor potpiše na tako dug rok.

Neprihvatljiva je ideja da se traži mišljenje drugog suda, to bi otvorilo pitanje kvalitete Ustavnog suda. Ne znam je li ustavni sud neke zemlje ikada na taj način i u vezi s takvim pitanjem zatražio mišjenje Europskog suda. Mišljenja sam da bi naši ustavni suci trebali moći dati kompetentno mišljenje u vezi svakog problema. Samo pitanje treba formulirati tako da građani odgovaraju na meritum stvari. Primarno je da ljudi žele referendum, da se on odnosi na monetizaciju, to je pitanje na koje se treba tražiti odgovor ali se vladajući tog odgovora boje jer bi time ostali bez prihoda od monetizacije. Dakle, interes Vlade je da kratkoročno rješi zaduženost, neovisno o posljedicama.

Što se europskog prava tiče, ne vidim kako ovo može biti u suprotnosti s njim. Ne znam kakve veze to ima s procedurom prekomjernog deficita, imamo obvezu smanjiti deficit, ali nije određeno na koji način. EU ne tjera države da reorganiziraju gospodarstvo u tom smislu, zbog toga država može donijeti autonomnu odluku. Saborski Odbor za ustav može dati sugestiju Ustavnom sudu, ali ova je odluka na Ustavnom sudu; Europski sud je tu za slučajeve kada nešto u europskom pravu nije jasno, ali kada bi ustavni sudovi stalno postavljali pitanja Europskom sudu, potonji bi bio zatrpan. Ustavni sud RH treba odlučiti u ovom slučaju, odnosno vidjeti postoje li granice u slučaju stvari u vezi kojih građani odlučuju na referendumima.

Mislim da nije potrebno da Ustavni sud konzultira Europski sud, to bi bilo neuobičajeno i predstavljalo bi veliku odgodu. Ovdje se ne radi o već postojećem propisu ni nacrtu zakona, nego o potencijalnom referendumskom pitanju. Trebao je u saborskoj raspravi pitati je li u slučaju neke druge zemlje ustavni sud, temeljem inicijalne ideje Sabora, o ovakvoj stvari zatražio očitovanje Europskog suda. Donekle slična ovome primjeru bila je situacija od prije par godina u Italiji. Tamnošnji se ustavni sud samostalno očitovao o pitanju ustavnosti referenduma o izgradnji nuklearki i referenduma o privatizaciji vode, nakon što su se pojavili argumenti da su ta referendumska pitanja protivna europskom pravu.

Ako je mudrosti i odgovornosti u vladajućoj strukturi referendum bi se trebao održati, jer su građani vlasnici cestovne infrastrukture, a izabrana vlast niti nema mandat donositi strateške odluke s učinkom na tako dugi rok, odnosno u nadležnosti sljedećih 10 ili 12 vlada.

U Vladi i resornom ministarstvu problematiku autocesta promatraju površno, jednostrano i kratkoročno te su zbog toga i ušli u pregovore koji bi mogli rezultirati najštetnijim dealom u novijoj hrvatskoj povijesti, štetnijim i od privatizacijske pljačke.

Autoceste su razvojni projekt od najvažnijeg interesa za sveukupne hrvatske interese, zamišljen kao generator razvitka turizma, gospodarstva i Važno je da autoceste držimo u svojem vlasništvu, da cestarine budu povoljne za turiste, gospodarstvenike i građane i da nam nije bitno koliko ćemo uprihoditi na cestarinama, nego koliko ćemo ukupno zaraditi u svim aktivnostima koje stvaraju BDPpoljoprivrede te povećanja sigurnosti na svim cestama (izravno i neizravno, kroz prebacivanje prometa s nesigurnih dvosmjernih prometnica na autoceste).

Treba razmotriti njemački model, gdje su autoceste bile temelj gospodarskog čuda - već 60 godina su besplatne, dakle primarno stvaraju "gubitke", a sekundarno i tercijarno su najisplativiji gospodarski projekt u povijesti čovječanstva. Da ih je netko 1950. po modelu kojeg zagovara ministar Hajdaš Dončić dao u koncesije, povijest bi išla sasvim drugim tokom, možda nikada ne bi doško do ujedinjenja Njemačke i pada Berlinskog zida, jer razlika u gospodarskoj snazi zapadne i istočne Njemačke ne bi bila toliko izražena.

Zbog toga je važno da autoceste držimo u svojem vlasništvu, da cestarine budu povoljne za turiste, gospodarstvenike i građane i da nam nije bitno koliko ćemo uprihoditi na cestarinama, nego koliko ćemo ukupno zaraditi u svim aktivnostima koje stvaraju BDP. Dakle, ako ćemo smanjit cestarine, pa na svaku "izgubljenu" kunu zaradimo tri ili pet, to ćemo i napraviti.

S druge strane, koncesionaru će biti važan samo profit i ako koncesionar bude mogao povećati zaradu tako da Hrvatskoj ukupno napravi deset puta veću štetu, to će i napraviti. Neća ga biti briga hoće li ugušiti turizam i gospodarstvo. Dobri su primjeri Tunela Učka i Zračne luke Zagreb - koncesionar je odmah udvostručio tunelarinu i cijenu, i inače skupog, parkiranja.

Također će štedjeti na održavanju, te će korištenjem blagodati jamčenog minimalnog prometa svjesno skupim cestarinama "potjerati tegljače" s autocesta. Oni će potom uništavati lokalne i regionalne ceste, na njima svakodnevno izazivati tisuće nepotrebnih i pogibeljnih pretjecanja, te bismo u predvidivom roku "monetizacije" imali najmanje tisuću više poginulih i tri tisuće više ozlijeđenih od mogućeg postignuća uz optimalno gospodarenje autocestama, u našem interesu. A održavanje bi tako modelirao, da bi nam na kraju koncesijskog razdoblja vratio "ruinu".