Umjesto da nam je do u detalj objasnio kako i pod kojim uvjetima Vlada namjerava autoceste dati u koncesiju, ministar koji ima mandat provesti u djelo projekt koji će vrlo lako biti omča oko vrata ne samo našim generacijama nego i našoj djeci, neprestano se pjeni i prijeti. Već je nekoliko puta prijetio ostavkom ako monetizacija ne prođe pa je objašnjavao da nije baš tako rekao niti mislio, a sada se prijeti višim cijenama goriva. Takvim ponašanjem poručuje da je nervozan, da je nesiguran u to što radi i da ne vlada situacijom. I sad bi građani trebali dati placet koncesiji?
Izrečeni stav prema ministru Hajdaš Dončiću koji u prvom redu nema dovoljno političkog staža niti mudrosti da bi uopće obnašao dužnost koja mu je povjerena, ne znači apriorno protivljenje davanju autocesta u koncesiju. Koncesija možda nije najgora stvar koja nam se može dogoditi, možda nije ni loš potez, ali se to ne radi na ovakav način. Prvo pitanje na koje bi ministar, ali i cijela Vlada, trebao dati odgovor je što su učinili da bi HAC i ARZ doveli u red. U državnom poduzeću koje je u premijerskom mandatu Ive Sanadera bio bankomat za njegovu intimnu kliku (što mi i dalje plaćamo) nije napravljena reorganizacija koja bi smisleno riješila višak zaposlenih niti su promjene rukovodećih kadrova i razdvajanja tvrtki imala za cilj saniranje dugova i zdravije poslovanje. Dobar dio poteza koji se povukao u vezi s ovim poduzećima imao je za cilj pojeftiniti održavanje autocesta kako bi lakše privukli potencijalne koncesionare. U tom pravcu valja tumačiti izmjene pravilnika o održavanju cesta koji se odnose na košenje trave uz njih ili količinu snijega koja je dopuštena na cesti. Potpitanje za ministra glasi - što to znači za sigurnost nas koji ćemo voziti tim cestama?
Stalnim prijetnjama ostavkama i poskupljenjem goriva ako propadne monetizacija Hajdaš Dončić demonstrira nesigurnost.
Koncesija ne mora biti loš potez, ali ga Vlada nije objasnila, niti je građanima odgovorila na ijedno otvoreno pitanje. Zato su protiv nje.
Drugo pitanje za Hajdaš Dončića odnosi se na uvjete pod kojima je Vlada spremna dati ceste u koncesiju. Jedino što se spominje su 3 milijarde eura, koliko bi se htjelo inkasirati u proračun. A što je s interesom koncesionara? Naravno da nitko neće uzeti u najam naše ceste ako mu se to ne isplati. Znači da će Vlada garantirati određenu količinu prometa. A koliku? U kojem iznosu i iz kojih ćemo prihoda podmirivati koncesionarov minus, koji je vilo izvjestan? Kakve su uopće projekcije gustoće prometa na našim cestama u idućih nekoliko godina? A tko može reći koliko će se i tko voziti našim cestama za 40 godina?
Odgovorna i pametna politika sve je ove dileme trebala još davno iznijeti pred građane i dati na njih odgovore. Naravno da se koncesije ne mogu dati na pet godina, kao i da nitko ne može jamčiti da će njegova projekcija apsolutno vrijediti za tri desetljeća. No, barem su se trebali potruditi. A nisu. I zato imaju javnost protiv sebe i suočavaju se s 530.000 potpisa za referendum protiv monetizacije. Dakle, zbog loše politike, čiji je eksponent u ovome slučaju ministar Hajdaš Dončić, Vlada se našla pred otvaranjem ponuda s nizom neriješenih problema. Nudi loše i nesređeno poduzeće i ima javnost protiv sebe. Dovela se u slijepu ulicu jer se može dogoditi da uđe u proceduru izbora ponuđača, a da se paralelno održi referendum na kojemu će građani zabraniti davanje cesta u koncesiju.
I što sad? Hoće li vlast ignorirati zahtjev građana za referendum i odugovlačiti njegovo raspisivanje? Ili se pak za spas ufa u Ustavni sud, s kojim je od početka mandata na ratnoj nozi? Doduše, ustavni bi suci na zahtjev inicijatora referenduma mogli zabraniti monetizaciju do očitovanja građana. Ali to ne bi bilo dobro jer bi se Ustavni sud time upleo u posao izvršne vlasti. Vlada je sama skuhala kašu pa neka je sama kusa.
Izvor: Večernji list, tiskano od 13. 12. 2014.
Piše: Ivanka Toma
Foto: Slavko Midžor/Pixell
