Godišnji Izvještaj ITUCa: 101 sindikalac ubijen tijekom 2009; Pritisak na radnička prava raste kako kriza pogađa radna mjesta

22 ubijena kolumbijska sindikalca bili su sindikalni lideri na višim pozicijama, a pet od njih bile su žene, što predstavlja nastavak napada koji su počeli ranijih godina. Porast nasilja u Gvatemali i Hondurasu također prati trend prethodnih godina.

„I još jednom se pokazalo kako je Kolumbija zemlja gdje borba za osnovna prava radnika znači smrtnu presudu, više no igdje u svijetu, uprkos javnoj kampanji kolumbijske vlade koja pokušava dokazati suprotno. Situacija se pogrošava u Gvatemali, Hondurasu i nekolicini drugih zemalja, a to su pitanja koja nas trebaju izuzetno zabrinuti,“ rekao je Glavni tajnik ITUC-a, Guy Ryder.

Ovogodišnji izvještaj ponovno bilježi veliku listu kršenja, čije žrtve su sindikalci koji se bore za obranu radničkih interesa, ovoga puta čak u 140 zemalja. I dalje ostaje neprijavljen veliki broj kršenja, budući se muškarcima i ženama koji rade uskraćuje mogućnost da se čuje njihov glas, ili se pak plaše posljedica gubitka radnih mjesta ili čak za svoju sigurnost. Pored zapanjujuće liste ubojstava, pregled pruža detaljne informacije o dokumentiranom uznemiravanju, prijetnjama i drugim oblicima antisindikalnog progona.

Zabilježeno je dodatnih deset pokušaja ubojsatva i 35 ozbiljnih prijetnji smrću, ponovno najviše u Kolumbiji i Gvatemali. Nadalje, veliki broj sindikalaca ostaje u zatvorima, a njima se pridružilo stotinjak novih, zatvorenih tijekom 2009. godine. Veliki je broj uhićenih u Iranu, Hondurasu, Pakistanu, Južnoj Koreji, Turskoj, a posebno u Zimbabveu. Opća situacija sa sindikalnim pravima se i dalje pogoršava u velikom broju drugih zemalja, uključujući Egipat, Rusku Federaciju, Južnu Koreju i Tursku.

Antidemokratske snage nastavljaju sa djelovanjem protiv sindikalnih aktivnosti, svjesni da su sindikati često na prvoj liniji obrane demokracije. Ovo je bilo očigledno u Hondurasu u razdoblju nakon državnog udara i Gvineji tijekom prosvjednih skupova organiziranih protiv vladajuće hunte, što je rezultiralo strašnim masakrom 28. rujna.

Brojni primjeri razbijanja štrajkova i represije protiv štrajkača zabilježeni su u svakj regiji. Tisuće radnika koji su prosvjedovali tražeći svoje plaće, kritizirali teške uvjete rada ili štetne posljedice globalne financijske i ekonomske krize bili su premlaćivani, lišeni slobode i zatvarani u Alžiru, Argentini, Bjelorusiji, Burmi, Obali slonovače, Egiptu, Hondurasu, Indiji, Iranu, Keniji, Nepalu, Pakistanu i Turskoj. U mnogim su zemljama prijavljeni slučajevi otpuštanja radnika zbog njihovog sindikalnog djelovanja. U Bangladešu, šest štrajkača - radnika tekstilne industrije koji su tražili povećanje plaća i podmirenje zaostalih neisplaćenih plaća umrlo je nakon intervencije policije.

Poslodavci i dalje vrše pritisak i nastoje razbiti sindikate. U nekoliko zemalja, kompanije su prijetile zatvaranjem poduzeća ili prebacivanjem proizvodnih linija ukoliko radnici osnuju ili se pridruže sindikatima. Poslodaci su često odbijali pregovarati sa legitimnim predstavnicima radnika, a vlasti nisu uopće reagirale. Neki zakoni o radu su izmijenjeni i dopunjeni kako bi dozvolili veću „fleksibilnost“ i olabavili sisteme socijalne sigurnosti, što je često negativno utjecalo na postojeće sisteme industrijskih odnosa, te su time ograničili sindikalna prava.

Sve se veći broj radnika suočava sa nepoštivanjem međunarodno priznatih standarda o radu, čime se povećava nesigurnost i osjetljivost na zaposlenost, a tu je nekih 50% globalne radne snage koji rade na nesigurnim radnim mjestima. Ovo je utjecalo na radnike u izvoznim zonama - naročito u Jugoistočnoj Aziji i Središnjoj Americi, lokalnu radnu snagu - naročito na Bliskom Istoku i Jugoistočnoj Aziji, te migrante i radnike u poljoprivredi. Veliki broj najteže pogođenih sektora imaju visoku koncentraciju ženske radne snage. Nadalje, porast neformalne ekonomije i razvoj novih „atipičnih“ oblika zapošljavanja mogu se vidjeti u tim regijama i industrijskim sektorima. Poteškoće sa kojim se suočavaju radnici koji žele organizirati ili uživati svoja sindikalna prava direktno se vezuju za njihov izuzetno osjetljivi položaj na tržištu rada.

Izvještaj također ukazuje na veliki broj slučajeva gdje su sindikalna prava službeno zaštićena u zakonima, a u stvarnosti ograničenja na pravnu zaštitu, te slabo ili nepostojeće provođenje istih ide u prilog ugroženosti radnika koji se već bore sa svim elementima krize. U velikom broju zemalja i dalje postoje ogromna ograničenja ili jasna zabrana štrajka. Nadalje, složeni proceduralni zahtjevi, nametanje obvezne arbitraže, te upotreba izuzetno širokog tumačenja odredbi o „ključnim službama“ često onemogućava bilo kako uživanje sindikalnih prava, gdje su radnici uskraćeni za svoje legitimno pravo da budu sindikalno zastupljeni ili da sudjeluju u industrijskim mjerama.

ITUC-ov izvještaj podsjeća da je 2009. godina bila 60-godišnjica Konvencije MOR-a br. 98 o pravu na organiziranje i kolektivnom pregovaranju, koja još uvijek nije ratificirana u Kanadi, Kini, Indiji, Iranu, Republici Koreji, Meksiku, Tajlandu, Sjedinjenim Američkim Državama i Vijetnamu. Na taj način, gotovo polovina svjetskog ekonomski aktivnog stanovištva nije zaštićena ovom Konvencijom.
„Ovogodišnji ITUC-ov Izvještaj pokazuje da većina svjetske radne snage i dalje nema efikasnu zaštitu prava na organiziranje sindikata i prava na kolektivno pregovaranje. Ovo je jedan od značajnijih čimbenika koji utječu na dugoročno povećanje ekonomske nejednakosti unutar jedne i između zemalja. Neadekvatna primanja za veliki broj svjetske radne snage pomogla su kreiranju globalne ekonomske krize, te i dalje otežavaju ekonomiji da se vrati na put održivog rasta,“ rekao je Ryder.

 

 

Preuzeto s: nhs.hr