Financijska nepismenost i ekonomska naivnost

Pretpostavka je majka svih…

Nikome, naravno, ne pada na pamet osuđivati ljude koji danas „muku muče“ s otplatama svojih stambenih kredita u „švicarcima“. Ipak, teško je ne primijetiti - barem u sebi - da je nepoštivanje pravila da put u budućnost nikada ne smije biti put u nepoznato u Hrvatskoj opet „udarilo“ svom snagom. Kada se ne predviđa budućnost, onda se niti ne donose mjere ekonomske politike kojima se očekivan razvoj opasnih događaja spremno dočeka. To da Hrvatska tome nije u tome sama jedva da može utješiti. Njen ekonomski značaj je premali (u svjetskom BDP-u učestvuje sa jedva 0,11%) da bi ikada postala subjekt čak i europske, a kamoli svjetske financijske javnosti, pa su njeni problemi vezani uz uzlet „švicarca“ ostali neregistrirani. Još gore je to da se ne analiziraju iskustva drugih: većina država istočne Evrope već poodavno ima iste probleme, a posebno Poljska i Madžarska u kojima je uzimanje kredita u „švicarcima“ bilo vrlo popularno prije 2008. godine.

To je još tada izazvalo lavinu kritika i osuda financijskih analitičara ne samo iz EU nego i SAD uz neminovna opažanja da su tržišna ekonomija i kapitalizam pojmovi koji se u istočnoj Evropi i dan-danas slabo razumiju. Kako je moguće – pitali su se oni – da stanovništvo država koje imaju tradicionalno slabe privrede i rezultirajuće „meke“ valute uzima kredite u valutama ekonomski tako snažnih zemalja kao što je Švicarska? Ne čudi stoga da je takva praksa brzo zaradila kolokvijalni naziv „financijska nepismenost“. Izraz jest svirep i ima očitu dozu „dijeljenja lekcije s visoka“, ali je nažalost potpuno točan: kao što nepismen čovjek ne znajući što potpisuje nije svjestan kakvi ga problemi mogu snaći u budućnosti, tako i ljudi koji su uzeli kredite za svoje kuće ili stanove u „švicarcima“ tada svoje današnje nevolje nisu mogli niti zamisliti. O vjerovanjima da će jačanjem njihovih privreda – posebno nakon ulaska u EU - ojačati i njihove nacionalne valute još se tada pisalo kao o „ekonomskoj naivnosti“ - termin koji je na ovim prostorima često koristio još dr. Mijo Mirković u svojim kritikama ekonomske politike tadašnje FNRJ u ranim 50-tim. Zato će biti velika šteta ako ovi dramatični događaji sa „švicarcem“ u Hrvatkoj ne posluže kao pouka da ne bude daljnjih „iznenađenja“ u sferi „ekonomske naivnosti“ u skoroj budućnosti. Jedan od malobrojnih autora koji i danas koriste taj izraz je dr. Dragoljub Stojanov, redoviti profesor Ekonomskog fakulteta u Rijeci (vidi njegove tekstove „Hrvatska ekonomska naiva“ i „Iluzije hrvatske ekonomske politike“ na www.rifin.com).

Jedna od tih naivnosti je i vjerovanje da je uzlet „švicarca“ samo privremen i da će uskoro pasti. Nažalost, njegov tečaj u odnosu na euro će doduše oscilirati, ali se neće bitno spustiti jer je snaga „švicarca“ rezultat slabosti eura.

Švicarski franak će zato i dalje ostati na sadašnjem visokom nivou prema euru jer će euro i dalje slabiti, budući da problem država eurozone sve više rastu. Ne radi se više samo o Njemačkoj gdje bi se kancelarka Merkel zbog velikih otpora glede daljnje pomoći ne samo Grčkoj nego i „perifernim državama eurozone“ unutar CDU-a uskoro mogla naći u velikim problemima, a možda čak i izgubiti i parlamentarnu većinu. Tu su još i sve više neraspoložene i sve agresivnije Nizozemska, Finska, Slovačka…

Onaj tko brzo pomaže dvostruko pomaže

Moralna obveza da se ljudima s kreditima u „švicarcima“ pomogne u vidu olakšanja otplata jer na to, barem djelomično, imaju pravo – uzlet „švicarca“ se konačno može smatrati „višom silom“ svakako postoji. Ali, za takvu pomoć postoje i relevantni makroekonomski razlozi: banke u Hrvatskoj najvećim dijelom žive od stanovništva (individualnih građana) i investiranja u državne papire (trezorske zapise i obveznice), a ne od njenog gospodarstva. To je i razlog profitabilnosti banaka u Hrvatskoj čija je privreda u stalnoj stagnaciji i raspadu. Ako je bankarska aktiva 33 banke u Hrvatskoj krajem lipnja bila 397,3 milijarde kuna, a njen godišnji BDP je, prema podacima HZZ-a, 333 milijarde; važnost kredita odobrenih stanovništvu koji su od 2008. godine na godišnjoj razini od oko 120 milijardi kuna očita je već na prvi pogled. S druge strane, krediti odobreni privredi u tom istom periodu su konstantno ispod 100 milijardi kuna. Na stranu relativnost atributa „hrvatski“ u svjetlu činjenice da su banke u Hrvatskoj golemom većinom u stranom vlasništvu! Radi usporedbe – iako se radi o razlici koja se može mjeriti jedino svjetlosnim godinama - aktiva švicarskih banaka prelazi BDP Švicarske 4,3 puta. Unutar grupe G 10 najbliža joj je Nizozemska gdje je taj odnos 3,3.

Ovi odnosi najbolje ilustriraju da je posao pravih banaka investment banking (investiranje u razne vrste vrijednosnica), a ne kreditiranje siromašnog stanovništva.

Ako banke u Hrvatskoj pribjegnu „tjeranju“ ovrha, to u slučaju Hrvatske neće samo povećati broj novih socijalnih slučajeva i dalje obarati cijene kuća i stanova već će također bitno smanjiti broj građana koji će ubuduće biti u stanju uzimati bilo kakve kredite. Za banke bi to bilo ravno piljenju grane na kojoj u Hrvatskoj sjede. U takvim slučajevima uvijek vreba još jedna opasnost: zakon nepredviđenih posljedica koje bi velik broj organiziranih građana mogao pokrenuti.

Hrvatska nema pomno razrađen sustav državne potpore stambenih kredita

Suština problema u Hrvatskoj je u tome da ona nema sustav državne pomoći kroz koji bi – konkretnom politikom – država pomagala sve građane koji uzimaju kredit za kupnju kuću ili stana. Postoje, doduše određeni poticaji, ali samo za ciljane kategorije kod kupnje prvog stana. SAD, na primjer, imaju dvije državne agencije (Fannie Mae i Freddie Mac) za garancije hipoteka građana koje subvencionira država. Kako je istaknuo bivši predsjednik George W.Bush: „Ja vjerujem u američki san…Posjedovanje vlastite kuće ili stana je dio tog sna“.

Iako se nakon financijske krize u SAD udjel državne pomoći znatno smanjio, stav da „Amerika mora pomoći svojim vlasnicima kuća i stanova“ je u javnosti i dalje snažno prisutan i često se navodi u svim medijima. Tako za rješavanje problema građana koji imaju hipoteke koje premašuju momentalnu vrijednost njihovih nekretnina (u SAD se to naziva negative equity) postoji program državne pomoći. U SAD nije neuobičajeno da ljudi s takvim problemom odu u banku, predaju dokumente kuće ili stana zajedno s ključevima i jednostavno izjave da svoj hipotekarni kredit više ne žele otplaćivati. Kolokvijalni izraz za takve postupke je strategic foreclosure – strateška ovrha, iako se radi o svojevrsnom osujećivanju ovrhe od strane banke koje na taj način moraju snositi znatan gubitak, iako dobivaju u vlasištvo kuću ili stan od kojeg je vlasnik odustao. Objašnjenje takve prakse je jednostavno: u SAD banke ne mogu jednostavno „sjesti“ na prihode tih ljudi, a niti plijeniti njihovu ostalu imovinu, već moraju tražiti naknadu štete za iskakanje iz ugovora kroz sudski postupak. A sudska praksa je pokazala da to nije nimalo jednostavno i da banke nisu uvijek 100% u pravu. Kako bi sanirala situaciju, Administracija (američka vlada) je u veljači uputila u Kongres dokument pod naslovom „Reformiranje američkog financijskog tržišta za kupnju stanova i kuća“ (Reforming America's Housing Finance Market).

Problem hipoteka čija je vrijednost momentalno bitno veća od vrijednosti nekretnina već je uočen i u Poljskoj gdje je više od 200.000 Poljaka (od oko 700.000 koliko ih ima hipoteke u „švicarcima“) danas u situaciji da im te hipoteke denominirane u „švicarcima“ imaju daleko veću vrijednost od vrijednosti nekretnina u zlotama. Za to se užurbano traže rješenja jer u Poljskoj postoji spoznaja da bi kontinuiran rast švicarskog franka mogao postati opasan za stabilnost cjelokupnog bankarskog sustava. U Hrvatskoj nema podataka koliko ima kredita čiji neotplaćen dio prelazi vrijednost momentalne tržišne vrijednosti kuće ili stana, ali kada će se taj problem „otkriti“ je samo pitanje vremena.

Neće biti bezbolnih rješenja

Najviše međutim zabrinjava to da se problemi izazvani uzletom „švicarca“ u Hrvatskoj pokušavaju riješiti na tipično „južnoslavenski“ način: praksom „apeliranja“ umjesto konkretnim prijedlozima za usuglašavanje interesa, kada već državna politika ne postoji. „Logika“ je da banke u Hrvatskoj enormno zarađuju, pa bi se sada zato trebale odreći dijela svoje dobiti. Stranci se posebno čude ulozi nekih čelnika poslovično beskorisnih sindikata koji u maniri „profesionalnih diskutanata“ ili „političara opće prakse“ kroz medije dijele moralne lekcije Vladi, a bankarima savjete da snize kamate. Bankari, naravno, odgovaraju da kamate nisu socijalna nego tržišna kategorija i da su one regulirane valjanim ugovorima između banaka i posjednika kredita koje u pravnoj državi treba poštivati. Drugim riječima, radi se o tipičnoj situaciji „svi o svemu pričaju, svi se oko svega uzrujavaju i svi dijele nekakve savjete“, čime se zapravo pokušava „prodati“ populizam pod krinkom socijalne osjetljivosti.

Pritom se očito ne želi vidjeti da bilo kakve gubitke izazvane „umjetnim“ sniženjem tečaja ili smanjivanjem kamata bankama može nadoknaditi samo država (čitaj: svi porezni obveznici), tim više jer država baš i nije u idealnoj pregovaračkoj poziciji da bankama prijeti uvođenjem poreza na dio njihove aktive. U Hrvatskoj će se zato vjerojatno primijeniti rješenje po uzoru na Madžarsku: omogućit će se daljnje otplaćivanje kredita uz (vjerojatno) tečaj od 5,8 kuna za švicarski franak, a razlika će odlaziti u „balon“ koji će se morati otplatiti kasnije. U Madžarskoj je vlada ponudila rješenje po kojem se kurs franka fiksira na 180 forinti (umjesto momentalnih 230) do 2014. godine. Razlika se međutim mora otplatiti uz kamatu, tako da se vrlo malo ljudi odlučilo za prihvaćanje takvog „rješenja“.