Europa izdala radnike

Radnici diljem Europe ustali su protiv najavljenih mjera štednje, poručujući da se ne žele pretvoriti u roblje i javno osuđujući politiku koja staje na stranu krupnog kapitala, a uime nekog budućeg zajedničkog dobra. Kriza zahtijeva sve teže žrtve, rad i kapital sve se slabije razumiju, a razvijena i socijalno uvijek osviještena Europa sada se, pod teretom reformskih ciljeva, udaljava od ideala države blagostanja. Velika Britanija drastično smanjuje socijalna prava, Francuska nameće mirovinsku reformu, a Irska troši ogromni novac na sanaciju svog bankarskog sustava. Radnicima se daje sve manje, uzima sve više, pa se, kao što su i sami upozorili, riskira da se financijskoj krizi pridoda i socijalna. Znakovito je i da financijska tržišta, iako ovih dana zabrinuta glede visokih proračunskih deficita zemalja koje tek kreću u nove emisije dugova, na radničke prosvjede nisu pretjerano reagirala. To znači da su kapitalisti prilično sigurni da će vlade ipak provesti restriktivne reforme te da se neće previše obazirati na apele umornih radnika koji su shvatili da se svaka nova bankarska sanacija dodatno prelama preko njihovih leđa.

Iz krajnosti u krajnost

Analitičari upozoravaju da bi takva politika drastične štednje, kojoj navodno nema alternative, na kraći rok mogla izazvati pad zaposlenosti, a onda i privatne potrošnje. Dugoročno ona se pak percipira kao jedini mogući izlaz ka stabilnom i održivom rastu. Strahuje se međutim da će se iz jedne otići u drugu krajnost, odnosno da bi snažni fiskalni rezovi mogli zakočiti tek pokrenuti oporavak i europske ekonomije vratiti u okrilje recesije i krize. Iako dakle i fiskalne vlasti i monetarna vlast drže da snažni poticaji više nisu potrebni te da je sada nužan „asketski pristup“, postoji bojazan da bi naglo dokidanje tih poticaja moglo djelovati kao negativna šok-terapija koju jedva uzdigla privreda neće uspjeti prevladati. Strahuje se dakle od dvostruke recesije i novog dna, na koje bi ovaj puta, još snažnije nego prije, pali upravo oni koji žive od svog rada, kroz nezaposlenost i siromaštvo. Međunarodna organizacija za rad (ILO) već je upozorila na činjenicu da planovi štednje vlada širom svijeta koče oporavak tržišta rada, na kojem je, od izbijanja krize izgubljeno 30 do 35 milijuna radnih mjesta. ILO skreće pažnju na mogući porast dugoročne nezaposlenosti, koja bi, navodi se, mogla izazvati psihološke tegobe i dugu recesiju na tržištu rada. Traži se dakle neki uravnotežen model, koji neće zagušiti oporavak, odnosno koji će omogućiti rast zaposlenosti i potrošnje.

Visoke kamate pomažu bogatima ne na pravi način selektirati sektore na kojima se može štedjeti i one koji su od dugoročnog vitalnog značaja za gospodarstvo.

Floskula o »raskalašenosti«

Sašu Drezgića s Ekonomskog fakulteta u Rijeci ne čude prosvjedi koji su sve prisutniji u zemljama EU. Naime, veli Drezgić, postaje jasno da eurozona stagnira i da je njen gospodarski model inferioran u odnosu na modele koji se upotrebljavaju u drugim zemljama.

– Dok druge zemlje potiču realno gospodarstvo fiskalnom i monetarnom ekspanzijom, politika EU je usmjerena na fiskalnu konsolidaciju te nešto manje restriktivnu monetarnu politiku. Već i prije krize, zemlje EU su bilježile znatno slabije pokazatelje u odnosu na ostale zemlje. Kriza je samo intenzivirala osnovni problem EU, a to je primjena modela razvoja koji se bazira na slobodnom tržištu. Takav pristup koristio je nekim članicama, osobito Njemačkoj, da generira rast BDP-a nauštrb ostalih članica, ali i na štetu vlastitog stanovništva koje se mora odricati svojih radnih i socijalnih prava radi održanja konkurentnosti. Međutim, takav model nema šanse jer su mjere konkurencije na globalnom tržištu mnogo kvalitetnije zbog ideološke neopterećenosti (azijske zemlje, pa čak i SAD). Stoga, navedene zemlje upravljaju svojim ekonomijama na temelju racionalnosti dok se ekonomska politika EU vodi na neoliberalnom modelu koji je još opterećen sve većim brojem administrativno-regulatornih barijera, smatra Drezgić. Napominje kako sve više raste i svijest da floskula o „raskalašenosti javnih financija“ zemalja članica nema uporište, te da služi samo za namete širokoj bazi poreznih obveznika te ukidanje radnih i socijalnih prava koji su u interesu pojedinih grupacija.

Logična reakcija

Naime, napominje Drezgić, najveći deficiti i rast javnog duga zapažaju se u zemljama liberalnog ekonomskog modela. Irska, na primjer, u 2009. godini ima deficit od oko 14 posto, a Britanija će u par godina udvostručiti javni dug sa 40 na 80 posto BDP-a. Dakle, kaže, javni dug je kreiran najvećim dijelom za sanaciju privatnih financijskih institucija i logično je da porezni obveznici ustaju protiv zahtjeva da oni snose taj teret.

– Pored toga, objektivna je činjenica da je državni aparat zakazao. Država nije omogućila kreiranje radnih mjesta te je i struktura i mehanizam državne potrošnje bio pogrešan. Međutim, struktura državne potrošnje proizlazi iz izabranog modela razvoja. Dok se taj pogrešan obrazac ne izmijeni, ne može se očekivati niti gospodarski rast, niti uspješan javni sektor, niti zadovoljni građani, zaključuje Drezgić.