Ekonomisti: Država mora ubrzati privatizaciju
(Slobodna Dalmacija) DOK SE VLAST I OPORBA PREPUCAVAJU, STRUČNJACI PORUČUJU KAKO HRVATSKA TREBA NASTAVITI S PRODAJOM UDJELA U JAVNIM TVRTKAMA
Prošlo je vrijeme u kojem se hrvatski problem mogao rješavati sitnijim privatizacijama koje nose manje novca, tvrdi ekonomist Željko Lovrinčević.
Poručuje kako treba razgovarati o privatizaciji autocesta, dijelovima Janafa i HEP-a te kontrolnog paketa Ine
Iako objektivno nema nikakav negativan učinak niti na poslovanje kompanije niti na domaće gospodarstvo u cjelini, odluka Vlade Tihomira Oreškovića koja je sada na odlasku o prodaji 20.4 posto dionica Končar Elektroindustrije domaćim obveznim mirovinskim fondovima za 360 milijuna kuna postat će, izvjesno je, jedan od kamena spoticanja u predstojećem natjecanju za većinu u saborskim klupama. Uz Končar Elektroindustriju, zahvaljujući brisanju s popisa strateški važnih i tvrtki od posebnog značaja za državu, realno je olakšana eventualna privatizacija ili prodaja dijela ili preostalih udjela lancu nautičkih marina ACI, Croatia Airlinesu, Luki Rijeka, Petrokemiji, Croatia osiguranju, Podravki i Croatia banci. Između ostalog u ljetnoj političkoj kampanji koplja će se lomiti i oko toga treba li država tu svoju imovinu prodati ili ne.
Političke želje i odluke
No, opredjeljenje političara u kampanji, pokazuje iskustvo, ne mora biti jednako kao i odluke koje će ti isti ljudi donositi sastave li nakon izbora Vladu. Opozicija predvođena SDP-om će kritizirati vlast zbog prodaje dionica Končar Elektroindustrije, koju je par godina ranije obnašajući vlast i sama planirala, vlast na odlasku načinjena najvećim dijelom od HDZ-a je iz neslužbenih izvora dugo najavljivala prodaju preostalog udjela u Podravki da bi službeno poručila kako to ne dolazi u obzir, a novi politički savez SDP-a i HSS-a ukazuje na to da će dobiju li izbore, država zadržati kontrolu nad 25 posto Podravke.
Sve su to političke odluke i želje koje se u pravilu argumentiraju svojevrsnom ekonomskom fantazijom o tome kako će te kompanije zahvaljujući državnom vlasništvu ili suvlasništvu u njima omogućiti kvalitetan budući rast i razvoj. U pos]jednjih 25 godina ni jedna od njih, zahvaljujući tome što je državna, to nije omogućila. Da jest, hrvatska recesija ne bi trajala dugih šest godina. Dapače, privatna su poduzeća u usporedbi s državnima rasla brže, osvajala više i prilagođavala se recesiji bolnije posebice za svoje zaposlenike. Istraživanje koje je Jutarnji list proveo prije dvije godine uz pomoć Maruške Vizek s Ekonomskog instituta u Zagrebu, a bitnih promjena nema, pokazalo je da u privatnom sektoru radi oko 850 tisuća ljudi, njih 380 tisuća radi u državnom i javnom sektoru, a ubroji li se i više od 1,2 milijuna umirovljenika lako je zaključiti da većina hrvatskih građana svoje bolje sutra ponajviše očekuje od države. Vizek je izračunala i da su plaće zaposlenih u državnim poduzećima prosječno 25 posto veće nego u privatnim tvrtkama, a interni podatak iz Hrvatske elektroprivrede svjedoči o tome kako to državno poduzeće ima dvostruko više zaposlenih po instaliranom megavatu snage od kompanija iz drugih zemalja s kojima je usporedivo.
Sačuvati šume i vode
Visoka razina javnog duga teškog blizu 290 milijardi kuna i čije je aktualno blago snižavanje vjerojatno kratkotrajni efekt nužno se nameće i kao presudni faktor u budućem upravljanju privatizacijom hrvatskog državnog portfelja.
Na jesen ove godine Hrvatska bi mogla dobiti novu Vladu iz sličnog ili drukčijeg sastava, a odmah iduće godine ta će Vlada morati naći rješenje za problem težak između 25 i 29 milijardi kuna jer toliko novca dolazi na naplatu od starih dugova.
Iako objektivno nema nikakav negativan učinak niti na poslovanje kompanije niti na domaće gospodarstvo u cjelini, odluka Vlade Tihomira Oreškovića koja je sada na odlasku o prodaji 20.4 posto dionica Končar Elektroindustrije domaćim obveznim mirovinskim fondovima za 360 milijuna kuna postat će, izvjesno je, jedan od kamena spoticanja u predstojećem natjecanju za većinu u saborskim klupama. Uz Končar Elektroindustriju, zahvaljujući brisanju s popisa strateški važnih i tvrtki od posebnog značaja za državu, realno je olakšana eventualna privatizacija ili prodaja dijela ili preostalih udjela lancu nautičkih marina ACI, Croatia Airlinesu, Luki Rijeka, Petrokemiji, Croatia osiguranju, Podravki i Croatia banci. Između ostalog u ljetnoj političkoj kampanji koplja će se lomiti i oko toga treba li država tu svoju imovinu prodati ili ne.
Političke želje i odluke
No, opredjeljenje političara u kampanji, pokazuje iskustvo, ne mora biti jednako kao i odluke koje će ti isti ljudi donositi sastave li nakon izbora Vladu. Opozicija predvođena SDP-om će kritizirati vlast zbog prodaje dionica Končar Elektroindustrije, koju je par godina ranije obnašajući vlast i sama planirala, vlast na odlasku načinjena najvećim dijelom od HDZ-a je iz neslužbenih izvora dugo najavljivala prodaju preostalog udjela u Podravki da bi službeno poručila kako to ne dolazi u obzir, a novi politički savez SDP-a i HSS-a ukazuje na to da će dobiju li izbore, država zadržati kontrolu nad 25 posto Podravke.
Sve su to političke odluke i želje koje se u pravilu argumentiraju svojevrsnom ekonomskom fantazijom o tome kako će te kompanije zahvaljujući državnom vlasništvu ili suvlasništvu u njima omogućiti kvalitetan budući rast i razvoj. U pos]jednjih 25 godina ni jedna od njih, zahvaljujući tome što je državna, to nije omogućila. Da jest, hrvatska recesija ne bi trajala dugih šest godina. Dapače, privatna su poduzeća u usporedbi s državnima rasla brže, osvajala više i prilagođavala se recesiji bolnije posebice za svoje zaposlenike. Istraživanje koje je Jutarnji list proveo prije dvije godine uz pomoć Maruške Vizek s Ekonomskog instituta u Zagrebu, a bitnih promjena nema, pokazalo je da u privatnom sektoru radi oko 850 tisuća ljudi, njih 380 tisuća radi u državnom i javnom sektoru, a ubroji li se i više od 1,2 milijuna umirovljenika lako je zaključiti da većina hrvatskih građana svoje bolje sutra ponajviše očekuje od države. Vizek je izračunala i da su plaće zaposlenih u državnim poduzećima prosječno 25 posto veće nego u privatnim tvrtkama, a interni podatak iz Hrvatske elektroprivrede svjedoči o tome kako to državno poduzeće ima dvostruko više zaposlenih po instaliranom megavatu snage od kompanija iz drugih zemalja s kojima je usporedivo.
Sačuvati šume i vode
Visoka razina javnog duga teškog blizu 290 milijardi kuna i čije je aktualno blago snižavanje vjerojatno kratkotrajni efekt nužno se nameće i kao presudni faktor u budućem upravljanju privatizacijom hrvatskog državnog portfelja.
Na jesen ove godine Hrvatska bi mogla dobiti novu Vladu iz sličnog ili drukčijeg sastava, a odmah iduće godine ta će Vlada morati naći rješenje za problem težak između 25 i 29 milijardi kuna jer toliko novca dolazi na naplatu od starih dugova.
Hrvatska je dužna 290 milijardi kuna, toliko vrijedi i njezina imovina, ali na njoj država zarađuje pet puta manje nego što plaća kamate na dug...
Željko Lovrinčević, znanstvenik s Ekonomskog Instituta u Zagrebu, kaže da se uopće ne trebamo zamarati pitanjem treba li nastaviti s privatizacijom ili ne, već trebamo ozbiljno razgovarati o tome što ćemo privatizirati i kako, jer si Hrvatska ne može priuštiti odmak od privatizacije. Dapače, morat će je ubrzati. Lovrinčević tumači kako je prošlo i vrijeme u kojem se hrvatski problem mogao rješavati sitnijim privatizacijama koje pojedinačno nose manje novca. Potreban je, kaže, sistemski učinak.
To su autoceste i energetika. dijelovi Janafa, dijelovi HEP-a, udio u INA-i do razine kontrolnog paketa od 25 posto i o tome se mora razgovarati jer jedino to može polučiti nekim rezultatom koji nam može realno pomoći u rješavanju problema - kaže Lovrinčević, ističući kako od privatizacije treba sačuvati one biznise koji se zasnivaju na položajnoj renti, pa uz Hrvatske šume i Hrvatske vode kao nacionalne resurse ubraja i nautički lanac marina ACI za koji smatra da svakako treba ostati u državnom vlasništvu.
Pomorsko dobro
Josip Tica, profesor s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kaže kako se upravljanje privatizacijskim procesima u pravilu može svesti na sukob između efikasnog upravljanja portfeljom javnih poduzeća s uvriježenom tradicijom hrvatskih političkih elita da se pomoću portfelja državnih poduzeća vodi socijalna politika.
- Pobjeđuje politika uplitanja u poslovanje, tako da je primjerice prema nekim procjenama vrijednost državnog portfelja (vlasnički udjeli i nekretnine) otprilike jednaka hrvatskom javnom dugu, ali je stopa povrata na državnu imovinu 5 do 6 puta manja od kamate koju plaćamo na javni dug. Očigledno dakle, da politika neinzistiranja na ekonomskim kriterijima upravljanja košta čitav niz milijardi kuna svake godine. To je cijena koju plaćamo za uvriježeni način ponašanja u javnom sektoru - kaže Tica.
Raspravljamo li o privatizaciji ACI-ja, Tica kaže da se moramo zapitati što je u tom slučaju imovina, koliko traju i koliko vrijede pomorska dobra koja ACI ima, koliko je tržište monopolizirano, traju li one beskonačno ili bolji ponuđač može konkurirati za navedene koncesije i lokacije.
- Privatizacija bez uređivanja pravnog okvira gotovo sigurno znači i trajno zamrzavanje zateknute situacije. To je jedna od ključnih pouka ekonomike razvoja, ali i ključan instrument zaštite nacionalnih interesa u procesu privatizacije velikih tvrtki kaže Tica.
Željko Lovrinčević, znanstvenik s Ekonomskog Instituta u Zagrebu, kaže da se uopće ne trebamo zamarati pitanjem treba li nastaviti s privatizacijom ili ne, već trebamo ozbiljno razgovarati o tome što ćemo privatizirati i kako, jer si Hrvatska ne može priuštiti odmak od privatizacije. Dapače, morat će je ubrzati. Lovrinčević tumači kako je prošlo i vrijeme u kojem se hrvatski problem mogao rješavati sitnijim privatizacijama koje pojedinačno nose manje novca. Potreban je, kaže, sistemski učinak.
To su autoceste i energetika. dijelovi Janafa, dijelovi HEP-a, udio u INA-i do razine kontrolnog paketa od 25 posto i o tome se mora razgovarati jer jedino to može polučiti nekim rezultatom koji nam može realno pomoći u rješavanju problema - kaže Lovrinčević, ističući kako od privatizacije treba sačuvati one biznise koji se zasnivaju na položajnoj renti, pa uz Hrvatske šume i Hrvatske vode kao nacionalne resurse ubraja i nautički lanac marina ACI za koji smatra da svakako treba ostati u državnom vlasništvu.
Pomorsko dobro
Josip Tica, profesor s Ekonomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kaže kako se upravljanje privatizacijskim procesima u pravilu može svesti na sukob između efikasnog upravljanja portfeljom javnih poduzeća s uvriježenom tradicijom hrvatskih političkih elita da se pomoću portfelja državnih poduzeća vodi socijalna politika.
- Pobjeđuje politika uplitanja u poslovanje, tako da je primjerice prema nekim procjenama vrijednost državnog portfelja (vlasnički udjeli i nekretnine) otprilike jednaka hrvatskom javnom dugu, ali je stopa povrata na državnu imovinu 5 do 6 puta manja od kamate koju plaćamo na javni dug. Očigledno dakle, da politika neinzistiranja na ekonomskim kriterijima upravljanja košta čitav niz milijardi kuna svake godine. To je cijena koju plaćamo za uvriježeni način ponašanja u javnom sektoru - kaže Tica.
Raspravljamo li o privatizaciji ACI-ja, Tica kaže da se moramo zapitati što je u tom slučaju imovina, koliko traju i koliko vrijede pomorska dobra koja ACI ima, koliko je tržište monopolizirano, traju li one beskonačno ili bolji ponuđač može konkurirati za navedene koncesije i lokacije.
- Privatizacija bez uređivanja pravnog okvira gotovo sigurno znači i trajno zamrzavanje zateknute situacije. To je jedna od ključnih pouka ekonomike razvoja, ali i ključan instrument zaštite nacionalnih interesa u procesu privatizacije velikih tvrtki kaže Tica.
Izvor: Slobodna Dalmacija, tiskano izdanje
Autor: Dragana Radusinović
Objavljeno: 27. 7. 2016.
Autor: Dragana Radusinović
Objavljeno: 27. 7. 2016.