Dok građani šute, vlast će raditi sve što poželi

Koliko treba administracije?
Bez obzira što je Vlada premijerke Jadranke Kosor u doista nezavidnoj situaciji, dobrim dijelom zbog vanjskih faktora, odnosno rada dok je njezin predsjednik bio Ivo Sanader i globalne gospodarske krize, ipak su za njezina mandata počela smanjivanja radničkih prava, i to na način koji u demokraciji ipak nije prihvatljiv – jednostrano. Naravno, može se puno razgovarati o tome koliko Hrvatskoj treba administracije i zarađuju li doista ljudi u državnim službama svoje plaće, no ono što je nepobitno jest da tijelo javne vlasti koje želi imati legitimitet i opstati na duge staze jednostavno mora biti pouzdan partner i držati se dogovora. Posebno to mora vrijediti na najvišim razinama koje, konačno, provode zakone pa bi ih prve trebale i poštivati. Nažalost, u Hrvatskoj to dugo nije bio slučaj, posebice kad je riječ o poštivanju novčanih obveza – treba se samo prisjetiti kako je nastao balon nelikvidnosti sredinom devedesetih. Premda je demokracija u Hrvatskoj ušla već u treće desetljeće života, još se pobjeda na izborima shvaća ponajprije kao osvajanje plijena, a ne preuzimanje odgovornosti za zajedničko dobro. Vjerojatno je jedan od najboljih primjera za to bila ulica gradonačelnika jednog od najvećih gradova u zemlji – tu su sve donedavno svaki dan bili angažirani ljudi iz gradskih javnih poduzeća kako bi vodili računa o održavanju. Istodobno je u istom gradu puno ulica u kojima bi se ljudi iz tih istih javni poduzeća pojavljivali u najboljem slučaju jedanput tjedno. I u takvom ponašanju nije bio usamljen. Doista većina političara u Hrvatskoj pobjedu na izborima u prvom redu shvaća kao pravo na raspolaganje osvojenim javnim dobrima i ne pada im napamet pitati građane što misle o tome. Konačno, zašto i bi ako im sve prolazi? Gotovo na svim razinama vlasti izborni pobjednici radili su što hoće, nerijetko pri tome kršeći zakon, a da je od građana stizala slaba ili nikakva reakcija. Također kod donošenja novih propisa nije se konzultiralo sa zainteresiranom javnosti, već se sve radilo bez ikakve javne rasprave. Vjerojatno najslikovitiji primjer je način na koji je donesen novi Ustav – čak i pažljivi promatrači su teško mogli dokučiti koje su sve promjene bile na pregovaračkom stolu dok se prošlog tjedna filmskom brzinom zgotovljavao konačan izgled temeljnog pravnog akta države. Također je zgodan primjer Zakon o golf-igralištima, jedan od najpogodnijih za korupciju koji je uopće donesen na ovim prostorima.

Premda je riječ o zakonu koji bi trebao pomoći razvoju turizma, nitko nije našao primjerenim pitati turističke djelatnike kako oni na to gledaju, posebice na dio koji ulagačima u golf-terene omogućava gradnju smještajnih kapaciteta pod povlaštenim uvjetima. Nema sumnje da su vlasnici hotelskih i kapaciteta u privatnom smještaju zainteresirani za produžetak sezone, ali takav koji će njima popuniti kapacitete, a ne samo one novoizgrađene. K tome, za razliku od drugih investitora u smještajne kapacitete, ulagači u golf-terene mogu izvlastiti druge da bi gradili i ne plaćaju ništa za prenamjenu zemljišta. Ako se bez javne rasprave može mijenjati Ustav i donositi zakone koji dovode u privilegirani položaj određenu kategoriju investitora, onda doista nije bilo nikakvog razloga da se isti obrazac ponašanja ne provodi u drugim slučajevima, konkretno pri donošenju Zakona o radu. Međutim, sindikati su valjda prvi put u posljednjih 20 godina nastupili zajedno i pokrenuli prikupljanje potpisa koje će bitno promijeniti zemlju.

Ustavna definicija uspjeha
Veliko je još pitanje hoće li Sabor uopće raspisati referendum ili će uspjeti pronaći dovoljno nevažećih potpisa ili neku drugu rupu u proceduri da bi se to izbjeglo. Veliko je pitanje i prema kojem Ustavu će se definirati uspjeh referenduma, onom starom, prema kojem većina ukupnog broja birača treba potvrditi neku odluku, ili novom, prema kojem je dovoljna većina izašlih birača. No najvažnije je da su građani poduprli inicijativu i pokazali vladajućima, slično kao i na slučaju Varšavske ulice, da se ne može samo tako donositi odluke, odnosno da se građane ipak treba pitati za mišljenje i između dva izborna ciklusa. Zahvaljujući blagotvornom utjecaju referenduma, bahatost vlasti bi se barem malo mogla smanjiti, a tu će uštede biti ne u milijunima, već u milijardama. Najvažnije je da, zahvaljujući ovoj inicijativi, ubuduće svi ljudi na položajima, kad donose odluke, ipak povedu malo više računa o zajedničkom, a ne o osobnom interesu.