Digitalna ekonomija nas sve manje treba i drastično smanjuje naša radna prava
(Jutarnji)
PRAVA DIGITALNOG PROLETARIJATA
Digitalizacija, ponovio je, možda čak ironično, jedan od govornika na zagrebačkom prosvjedu protiv deformacije reforme obrazovanja, čuvenu frazu prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka iz onih njegovih predizbornih intervjua u kojima je pokušao građanima opisati program kojim će pokrenuti gospodarstvo.
Kod oba govornika digitalizacija je predstavljena kao rješenje. Ništa čudno, taj status tehnološka modernizacija, kako obrazovanja tako i ekonomije, ima već desetljećima.
Tehnološke promjene, međutim, imaju i drugu stranu, onu koja je najvidljivija u rastućoj neizvjesnosti, u radikalnoj transformaciji karaktera (i tržišta) rada, a ni kapital ne ostavlja nedirnutim. Poznata je teza da je upravo tehnologija uzrok sve vidljivije i rastuće nejednakosti. Lijeve i liberalne politike, kojima su ekonomija i društvo tradicionalno u fokusu (za razliku od konzervativaca čija je retorika ispunjena vrijednostima), tim se temama u posljednje vrijeme ponovno počinju baviti.
Za početak, dobro je ustanoviti dimenzije problema. Prema nedavnom istraživanju Ursule Huws sa Sveučilišta Hertfordshire, 20 posto stanovništva Ujedinjenog Kraljevstva između 16 i 75 godina, dakle oko devet milijuna ljudi, tražilo je privremeni posao preko raznih internetskih platformi, a oko pet milijuna ljudi (11 posto) u tom je traženju i uspjelo. Kako je broj zaposlenih u UK malo veći od 30 milijuna, to znači da je broj onih koji su neku (skromnu) zaradu našli tim putem usporediv sa šestinom svih zaposlenih.
Izloženost riziku
Prema analizi utjecajnog bruxelleskog think tanka Bruegel, u Hrvatskoj je rizicima od kompjutorizacije izloženo 55 posto radnih mjesta. Prema istoj tablici, objavljenoj u recentnoj preglednoj studiji Europskog sindikalnog instituta (ETUI, autor Christophe Degryse) pod naslovom "Utjecaj digitalizacije ekonomije na tržište rada”, viši je postotak rizika samo u Portugalu i Rumunjskoj. Rizik je najmanji u Švedskoj koja je najdalje otišla u digitalnoj transformaciji. To, naravno, ne znači da će u sljedećih deset godina svih 55 posto radnih mjesta nestati, nego se mogu i transformirati, geografski dislocirati (u jeftinije krajeve) ili pomaknuti u proizvodnom procesu. U bilo kojem od tih slučajeva bit će to izazov kako za biznis tako i za radnike, ali i za obrazovanje i socijalnu zaštitu.
Ne radi se, dakle, samo o traženju posla na internetu, kao u Velikoj Britaniji, nego o istraživanju ukupnog utjecaja digitalizacije na promjene karaktera rada. U Sjedinjenim su Državama brojne online agencije izravno našle posao za samo jedan posto svih zaposlenih, no upravo su one snažno utjecale na rast alternativnih radnih aranžmana koji su dostigli 16 posto svih ugovora o radu (Alan Krueger, Princeton, i Lawrence Katz, Harvard.) U to su ime sindikati nekoliko europskih država potaknuli seriju anketa, istraživanja i analiza o digitalnoj transformaciji radnog mjesta.
Niže zarade
U Hrvatskoj, kao i u većini europskih država, nema cjelovitih istraživanja o radnim efektima digitalne ekonomije, ali nekoliko anketa i analiza statističkih podataka potvrđuje veliku transformaciju. Savez samostalnih sindikata proveo je anketu o prekarnom radu na gotovo 400 zaposlenika tvrtki u kojima djeluje. To je svakako za pohvalu, premda nalazi uglavnom potvrđuju ono što se moglo očekivati: kao i svih prethodnih desetljeća, kao i u socijalizmu, oni koji rade na određeno vrijeme imaju niže zarade, izloženi su neizvjesnosti i isključeni iz niza prava koja imaju stalno zaposleni.
Studija "Rast dvostrukog tržišta rada” Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO, Hrvoje Butković i Višnja Samardžija, u suradnji s Ivanom Skazlić i Ivanom Čavar), iz sindikalnog i zakonodavnog kuta analizira tzv. prekarni rad u pet područja: u građevinskoj i metalnoj industriji, trgovini na malo, javnom zdravstvu te u radu putem agencija za zapošljavanje. Ni ovi nalazi nisu ni novi, ni iznenađujući, ali se ističu neke hrvatske specifičnosti.
Rad na nepuno radno vrijeme (part-time) kod nas je puno rjeđi nego u EU, iako udio rada na određeno vrijeme raste i u Hrvatskoj je veći nego u prosjeku EU, a značajno je veći među mladima. Aktivnosti domaćih agencija za zapošljavanje su slabe u usporedbi s europskima; uglavnom angažiraju radnike najnižih kvalifikacija. Statistika loše lovi kako stvari stoje sa samozapošljavanjem.
U medijima se mogu naći podaci o rastu broja "nezavisnih profesionalaca” (freelancera) te članstva u profesionalnim udrugama. Rast udjela profesionalnih usluga (Velimir Šonje) i kulturne industrije (Ivana Rašić Bakarić i dr.) u BDP-u vrlo je vjerojatno dio velike transformacije, no pionirska istraživanja i analize još ne obuhvaćaju strukturne promjene poslovne organizacije i oblika rada u tim područjima. Sve su analize dobrim dijelom orijentirane na zakonodavnu regulaciju i - posredno - na odnose moći institucionaliziranih društvenih grupa. Poslodavci, posloprimci, političari i znanstvenici, cijelo društvo, svi zajedno stvari promatraju (promatramo) u horizontu u kojem tehnološke promjene padaju s neba, a mi za njih trebamo napisati zakone. Hrvatskom vlada regulatorni aktivizam (osim s ovom Vladom, no tu su razlogi druge vrste).
Dva zaključka Europskog sindikalnog instituta, jedan opći i drugi specifičan, pomažu razumijevanju o čemu se radi. Prvo, iako je kriza iz 2008. godine ubrzala promjene na tržištu rada, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, čini se da su "korijeni problema manje u Velikoj recesiji ili Velikoj stagnaciji, a više u Velikom restrukturiranju”. Drugo, u zemljama koje su lošije plasirane na ljestvici digitalizacije radna su mjesta izložena višem stupnju rizika i neizvjesnosti. Podsjetimo, prema DESI-ju, indeksu digitalizacije ekonomije i društva, Hrvatska je 24. od 28 zemalja. Drugim riječima, na poboljšanje stvari više bi utjecalo ulaganje u javna dobra kao što su e-obrazovanje, razvoj digitalnih javnih servisa, širenje mreže i pojeftinjenje pristupa, nego odmjeravanje moći u zakonodavnom procesu.
Gdje je tu politika, osobito lijeva i liberalna? Autor europske sindikalne studije Christophe Degryse u digitalnoj ekonomiji ne vidi samo opasnosti, nego i mogućnosti, prilike. I ne samo on. Prema (nereprezentativnoj) anketi na internetskoj stranici hrvatskoga Društva neovisnih profesionalaca, od njih 1300 (40 posto dizajneri), 85 posto su samozaposleni po vlastitom izboru, iako su im zarade ispodprosječne, što je prilično neugodno za njihovu kvalifikacijsku strukturu (70 posto visokoobrazovani). Unatoč rizicima, ima nešto i u samostalnosti.
Ne treba, međutim, rad u novim uvjetima idealizirati. Ne treba obezvređivati činjenicu da digitalna ekonomija drastično smanjuje radna prava. Ne radi se samo o božićnicama, regresima i drugim sitnim privilegijima. Desetljeća su, kaže jedan EU-analitičar, potrošena na poboljšanje uvjeta rada, smanjenje buke i prašine na radnome mjestu. Današnji su problem stres i slom živaca. A samozaposleni imaju bijedno zdravstveno, ako ga uopće imaju. U studiji se navodi primjer mehaničara za dizala čije kretanje sustav putem pametnog telefona nadzire tako da mu registrira gubitak vremena i kad pomogne starici prijeći cestu, a da se o pet minuta razgovora s prijateljem i ne govori. Napokon, kada dođe do dizala, stroj upravlja svakom njegovom radnjom. Postaje produžetak stroja, usporediv s Chaplinovim radnikom na traci iz filma "Moderna vremena”. Neugodno.
Radnik na poziv
U industrijskom je društvu osnovna funkcija kapitala bila da zaposlenima jamči prihode kad posao počinje, kad još nema prodaje i kad nastupe poremećaji na tržištu. Inače, zašto bi radnik trebao kapital, naprosto bi radio i zarađivao. I obratno, zašto bi se radnika uopće zapošljavalo, mogao bi raditi samo kada ga pozovu. Danas je upravo tako: rad je raspoloživ u svakom trenutku, moguće ga je unajmiti samo kad ima posla, čak i u međurazdoblju kad su usluga ili proizvod već prodani, a još nisu isporučeni. Radnik je izložen tržišnoj neizvjesnosti od koje ga je kapital prije ugovorno štitio. Radi se projektno, prihvaća se svaka prilika, radi se dan i noć, na poziv. Ako jedan odbije, drugi će prihvatiti, okolnosti baš i nisu za demonstriranje dostojanstva. U odnosu na prije, pad zaista izgleda prilično dubok.
Prvoloptaški ideolozi vide to kao carstvo efikasnosti u kojem se prije svega režu "nepotrebni” troškovi. Njihova se logika mora respektirati: ne srežu li troškove oni, "učinit će to tržište”, posao će otići drugdje, možda u Kinu. Kao i kod zapošljavanja, i ovdje je riječ o sustavu, a ne o poduzetnicima srca kamena. Što se može učiniti?
Prvoloptaška "logika” ne vidi kako funkcionira ekonomija. Njezina komparativna efikasnost ne ovisi samo o efikasnosti postojećih poduzetničkih pothvata, nego i o iskorištenim ili propuštenim prilikama. Na primjer, nesigurnost radnog mjesta razlog je zašto banke nevoljko daju kredite "projektnim” i "povremenim” zaposlenicima, a bez kredita smanjuje se prodaja trajnije robe, čak i sredstava za rad, kao što su bolja računala, usporava se građevinska industrija, a ukupna ekonomija prelazi na sporiju stazu. Hrvatska je egzemplar ekonomije koja zbog nametnute ideologije podizanja efikasnosti pojedinog poduzeća ne zaostaje toliko u produktivnosti koliko u propuštenim prilikama. Stabiliziranje posla može podići ukupnu efikasnost.
Razorna nejednakost
Ako je igdje i ikad za politiku vrijedilo da je umijeće mogućeg, onda je to sad, u usklađivanju razumnih, ali suprotstavljenih interesa, a radi podizanja ukupne efikasnosti. To je izvorni zadatak politike, razrješavanje sukoba i upravljanje zajedničkim poslovima. Politika stvarno zainteresirana za usklađivanje različitih pozicija i emancipaciju depriviranih socijalnih grupa (dakle lijeva), umjesto voluntarizma i propagandne retorike kao paravana za ideološku rentu, može za početak razmotriti iskustva slučaja Uber, paradigmatičnog za poslovanje biznis-platformi.
Uber je u New Yorku prihvatio novčano i organizacijski podržati udrugu vozača i osigurati im pristup potrebnim informacijama da svoje vrijeme mogu efikasnije organizirati ne samo kompanija, nego i pojedinci. Prva je strategija, dakle, snaženje profesionalnih asocijacija, ondje gdje članovi ne konkuriraju jedni drugima.
To, naravno, nije dovoljno da smanji razornu nejednakost. Samozaposleni su osobito ranjivi na izostanak efikasne socijalne i zdravstvene zaštite, bez kojih se ne može očekivati podizanje ukupne efikasnosti. Ideja temeljnog dohotka nije pala s neba, nego služi očuvanju dostignute civilizacijske razine. U razmrvljenom društvu nije riješeno ni pitanje na koga padaju troškovi obrazovanja. Upravo su razlike u pristupu obrazovanju izvor glavnih nejednakosti. Drugi je, dakle, smjer emancipatorne (dakle liberalne) politke već spomenuti razvitak digitalnih javnih dobara, uključujući i digitalne pismenosti u najširem smislu, ne samo informatičke.
Za kraj, prilike se mogu tražiti u promjeni karaktera kapitala, organizacije poduzeća i strukture ekonomije. Na djelu je "tranzicija od industrijske prema ekonomiji kulturne proizvodnje” (Degryse), iščezavanje razlike između uslužnih i proizvodnih djelatnosti, to jest podređivanje industrije uslugama: umjesto industrijski, automobil postaje softverski i dizajnerski proizvod. Google i Apple razvijaju automobile bez vozača i preuzimaju automobilsku industriju.
Slabost analize
Riječ "kultura” ovdje znači i "odnosi”. Odnosi postaju važni. Značenje intelektualnog kapitala se povećava u odnosu na financijski i materijalni kapital (strojeve, zemljište, zgrade itd.). Thomas Piketty dobro je istaknuo rast nejednakosti, no slabost njegove analize ponajprije je u tome što nije ulovio ovu promjenu karaktera "kapitala” i "kapitalista”. Drastični su primjeri tvrtki od nekoliko desetaka ili stotina zaposlenika koje dostižu cijene u milijardama dolara. (WhatsApp, tvrtku bez prihoda, a sa samo 55 zaposlenika, Facebook je kupio za 19 milijardi dolara.) Digitalna je ekonomija izrazito otvorena prema pluralizmu vlasništva, pa dakle i razvitku participativnih vlasničkih oblika, partnerstava i održavanja i upravljanja zajedničkim resursima. Besplatnog je sve više, open source postaje standard koji prihvaćaju i najveće kompanije. Zahvaljujući tome, mijenja se i način organizacije poduzeća, odnos nadređenog i podređenog, poslodavca i zaposlenika.
Nejednakost i sužavanje mogućnosti koje iz nje slijede ostaju problem. Digitalno doba sve redefinira, kapital nije onaj kapital, rad nije onaj rad, javno je privatno, privatno sve više javno, a klase nisu one klase: poduzetnici i vlasnici kapitala su zaposlenici, a zaposlenici poduzetnici i vlasnici kapitala. (Jesu li vozači Ubera poduzetnici ili zaposlenici?) To je danas tako. Iako je nemoguće unaprijed znati koje će ideje biti uspješne, "skretanje tijeka povijesti” (a ustvari nametanje svojih interesa drugima) čini se manje perspektivnim od suočavanja sa stanjem kakvo jest, sada i ovdje.
Za početak, dobro je ustanoviti dimenzije problema. Prema nedavnom istraživanju Ursule Huws sa Sveučilišta Hertfordshire, 20 posto stanovništva Ujedinjenog Kraljevstva između 16 i 75 godina, dakle oko devet milijuna ljudi, tražilo je privremeni posao preko raznih internetskih platformi, a oko pet milijuna ljudi (11 posto) u tom je traženju i uspjelo. Kako je broj zaposlenih u UK malo veći od 30 milijuna, to znači da je broj onih koji su neku (skromnu) zaradu našli tim putem usporediv sa šestinom svih zaposlenih.
Izloženost riziku
Prema analizi utjecajnog bruxelleskog think tanka Bruegel, u Hrvatskoj je rizicima od kompjutorizacije izloženo 55 posto radnih mjesta. Prema istoj tablici, objavljenoj u recentnoj preglednoj studiji Europskog sindikalnog instituta (ETUI, autor Christophe Degryse) pod naslovom "Utjecaj digitalizacije ekonomije na tržište rada”, viši je postotak rizika samo u Portugalu i Rumunjskoj. Rizik je najmanji u Švedskoj koja je najdalje otišla u digitalnoj transformaciji. To, naravno, ne znači da će u sljedećih deset godina svih 55 posto radnih mjesta nestati, nego se mogu i transformirati, geografski dislocirati (u jeftinije krajeve) ili pomaknuti u proizvodnom procesu. U bilo kojem od tih slučajeva bit će to izazov kako za biznis tako i za radnike, ali i za obrazovanje i socijalnu zaštitu.
Ne radi se, dakle, samo o traženju posla na internetu, kao u Velikoj Britaniji, nego o istraživanju ukupnog utjecaja digitalizacije na promjene karaktera rada. U Sjedinjenim su Državama brojne online agencije izravno našle posao za samo jedan posto svih zaposlenih, no upravo su one snažno utjecale na rast alternativnih radnih aranžmana koji su dostigli 16 posto svih ugovora o radu (Alan Krueger, Princeton, i Lawrence Katz, Harvard.) U to su ime sindikati nekoliko europskih država potaknuli seriju anketa, istraživanja i analiza o digitalnoj transformaciji radnog mjesta.
Niže zarade
U Hrvatskoj, kao i u većini europskih država, nema cjelovitih istraživanja o radnim efektima digitalne ekonomije, ali nekoliko anketa i analiza statističkih podataka potvrđuje veliku transformaciju. Savez samostalnih sindikata proveo je anketu o prekarnom radu na gotovo 400 zaposlenika tvrtki u kojima djeluje. To je svakako za pohvalu, premda nalazi uglavnom potvrđuju ono što se moglo očekivati: kao i svih prethodnih desetljeća, kao i u socijalizmu, oni koji rade na određeno vrijeme imaju niže zarade, izloženi su neizvjesnosti i isključeni iz niza prava koja imaju stalno zaposleni.
Studija "Rast dvostrukog tržišta rada” Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO, Hrvoje Butković i Višnja Samardžija, u suradnji s Ivanom Skazlić i Ivanom Čavar), iz sindikalnog i zakonodavnog kuta analizira tzv. prekarni rad u pet područja: u građevinskoj i metalnoj industriji, trgovini na malo, javnom zdravstvu te u radu putem agencija za zapošljavanje. Ni ovi nalazi nisu ni novi, ni iznenađujući, ali se ističu neke hrvatske specifičnosti.
Rad na nepuno radno vrijeme (part-time) kod nas je puno rjeđi nego u EU, iako udio rada na određeno vrijeme raste i u Hrvatskoj je veći nego u prosjeku EU, a značajno je veći među mladima. Aktivnosti domaćih agencija za zapošljavanje su slabe u usporedbi s europskima; uglavnom angažiraju radnike najnižih kvalifikacija. Statistika loše lovi kako stvari stoje sa samozapošljavanjem.
U medijima se mogu naći podaci o rastu broja "nezavisnih profesionalaca” (freelancera) te članstva u profesionalnim udrugama. Rast udjela profesionalnih usluga (Velimir Šonje) i kulturne industrije (Ivana Rašić Bakarić i dr.) u BDP-u vrlo je vjerojatno dio velike transformacije, no pionirska istraživanja i analize još ne obuhvaćaju strukturne promjene poslovne organizacije i oblika rada u tim područjima. Sve su analize dobrim dijelom orijentirane na zakonodavnu regulaciju i - posredno - na odnose moći institucionaliziranih društvenih grupa. Poslodavci, posloprimci, političari i znanstvenici, cijelo društvo, svi zajedno stvari promatraju (promatramo) u horizontu u kojem tehnološke promjene padaju s neba, a mi za njih trebamo napisati zakone. Hrvatskom vlada regulatorni aktivizam (osim s ovom Vladom, no tu su razlogi druge vrste).
Dva zaključka Europskog sindikalnog instituta, jedan opći i drugi specifičan, pomažu razumijevanju o čemu se radi. Prvo, iako je kriza iz 2008. godine ubrzala promjene na tržištu rada, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj, čini se da su "korijeni problema manje u Velikoj recesiji ili Velikoj stagnaciji, a više u Velikom restrukturiranju”. Drugo, u zemljama koje su lošije plasirane na ljestvici digitalizacije radna su mjesta izložena višem stupnju rizika i neizvjesnosti. Podsjetimo, prema DESI-ju, indeksu digitalizacije ekonomije i društva, Hrvatska je 24. od 28 zemalja. Drugim riječima, na poboljšanje stvari više bi utjecalo ulaganje u javna dobra kao što su e-obrazovanje, razvoj digitalnih javnih servisa, širenje mreže i pojeftinjenje pristupa, nego odmjeravanje moći u zakonodavnom procesu.
Gdje je tu politika, osobito lijeva i liberalna? Autor europske sindikalne studije Christophe Degryse u digitalnoj ekonomiji ne vidi samo opasnosti, nego i mogućnosti, prilike. I ne samo on. Prema (nereprezentativnoj) anketi na internetskoj stranici hrvatskoga Društva neovisnih profesionalaca, od njih 1300 (40 posto dizajneri), 85 posto su samozaposleni po vlastitom izboru, iako su im zarade ispodprosječne, što je prilično neugodno za njihovu kvalifikacijsku strukturu (70 posto visokoobrazovani). Unatoč rizicima, ima nešto i u samostalnosti.
Ne treba, međutim, rad u novim uvjetima idealizirati. Ne treba obezvređivati činjenicu da digitalna ekonomija drastično smanjuje radna prava. Ne radi se samo o božićnicama, regresima i drugim sitnim privilegijima. Desetljeća su, kaže jedan EU-analitičar, potrošena na poboljšanje uvjeta rada, smanjenje buke i prašine na radnome mjestu. Današnji su problem stres i slom živaca. A samozaposleni imaju bijedno zdravstveno, ako ga uopće imaju. U studiji se navodi primjer mehaničara za dizala čije kretanje sustav putem pametnog telefona nadzire tako da mu registrira gubitak vremena i kad pomogne starici prijeći cestu, a da se o pet minuta razgovora s prijateljem i ne govori. Napokon, kada dođe do dizala, stroj upravlja svakom njegovom radnjom. Postaje produžetak stroja, usporediv s Chaplinovim radnikom na traci iz filma "Moderna vremena”. Neugodno.
Radnik na poziv
U industrijskom je društvu osnovna funkcija kapitala bila da zaposlenima jamči prihode kad posao počinje, kad još nema prodaje i kad nastupe poremećaji na tržištu. Inače, zašto bi radnik trebao kapital, naprosto bi radio i zarađivao. I obratno, zašto bi se radnika uopće zapošljavalo, mogao bi raditi samo kada ga pozovu. Danas je upravo tako: rad je raspoloživ u svakom trenutku, moguće ga je unajmiti samo kad ima posla, čak i u međurazdoblju kad su usluga ili proizvod već prodani, a još nisu isporučeni. Radnik je izložen tržišnoj neizvjesnosti od koje ga je kapital prije ugovorno štitio. Radi se projektno, prihvaća se svaka prilika, radi se dan i noć, na poziv. Ako jedan odbije, drugi će prihvatiti, okolnosti baš i nisu za demonstriranje dostojanstva. U odnosu na prije, pad zaista izgleda prilično dubok.
Prvoloptaški ideolozi vide to kao carstvo efikasnosti u kojem se prije svega režu "nepotrebni” troškovi. Njihova se logika mora respektirati: ne srežu li troškove oni, "učinit će to tržište”, posao će otići drugdje, možda u Kinu. Kao i kod zapošljavanja, i ovdje je riječ o sustavu, a ne o poduzetnicima srca kamena. Što se može učiniti?
Prvoloptaška "logika” ne vidi kako funkcionira ekonomija. Njezina komparativna efikasnost ne ovisi samo o efikasnosti postojećih poduzetničkih pothvata, nego i o iskorištenim ili propuštenim prilikama. Na primjer, nesigurnost radnog mjesta razlog je zašto banke nevoljko daju kredite "projektnim” i "povremenim” zaposlenicima, a bez kredita smanjuje se prodaja trajnije robe, čak i sredstava za rad, kao što su bolja računala, usporava se građevinska industrija, a ukupna ekonomija prelazi na sporiju stazu. Hrvatska je egzemplar ekonomije koja zbog nametnute ideologije podizanja efikasnosti pojedinog poduzeća ne zaostaje toliko u produktivnosti koliko u propuštenim prilikama. Stabiliziranje posla može podići ukupnu efikasnost.
Razorna nejednakost
Ako je igdje i ikad za politiku vrijedilo da je umijeće mogućeg, onda je to sad, u usklađivanju razumnih, ali suprotstavljenih interesa, a radi podizanja ukupne efikasnosti. To je izvorni zadatak politike, razrješavanje sukoba i upravljanje zajedničkim poslovima. Politika stvarno zainteresirana za usklađivanje različitih pozicija i emancipaciju depriviranih socijalnih grupa (dakle lijeva), umjesto voluntarizma i propagandne retorike kao paravana za ideološku rentu, može za početak razmotriti iskustva slučaja Uber, paradigmatičnog za poslovanje biznis-platformi.
Uber je u New Yorku prihvatio novčano i organizacijski podržati udrugu vozača i osigurati im pristup potrebnim informacijama da svoje vrijeme mogu efikasnije organizirati ne samo kompanija, nego i pojedinci. Prva je strategija, dakle, snaženje profesionalnih asocijacija, ondje gdje članovi ne konkuriraju jedni drugima.
To, naravno, nije dovoljno da smanji razornu nejednakost. Samozaposleni su osobito ranjivi na izostanak efikasne socijalne i zdravstvene zaštite, bez kojih se ne može očekivati podizanje ukupne efikasnosti. Ideja temeljnog dohotka nije pala s neba, nego služi očuvanju dostignute civilizacijske razine. U razmrvljenom društvu nije riješeno ni pitanje na koga padaju troškovi obrazovanja. Upravo su razlike u pristupu obrazovanju izvor glavnih nejednakosti. Drugi je, dakle, smjer emancipatorne (dakle liberalne) politke već spomenuti razvitak digitalnih javnih dobara, uključujući i digitalne pismenosti u najširem smislu, ne samo informatičke.
Za kraj, prilike se mogu tražiti u promjeni karaktera kapitala, organizacije poduzeća i strukture ekonomije. Na djelu je "tranzicija od industrijske prema ekonomiji kulturne proizvodnje” (Degryse), iščezavanje razlike između uslužnih i proizvodnih djelatnosti, to jest podređivanje industrije uslugama: umjesto industrijski, automobil postaje softverski i dizajnerski proizvod. Google i Apple razvijaju automobile bez vozača i preuzimaju automobilsku industriju.
Slabost analize
Riječ "kultura” ovdje znači i "odnosi”. Odnosi postaju važni. Značenje intelektualnog kapitala se povećava u odnosu na financijski i materijalni kapital (strojeve, zemljište, zgrade itd.). Thomas Piketty dobro je istaknuo rast nejednakosti, no slabost njegove analize ponajprije je u tome što nije ulovio ovu promjenu karaktera "kapitala” i "kapitalista”. Drastični su primjeri tvrtki od nekoliko desetaka ili stotina zaposlenika koje dostižu cijene u milijardama dolara. (WhatsApp, tvrtku bez prihoda, a sa samo 55 zaposlenika, Facebook je kupio za 19 milijardi dolara.) Digitalna je ekonomija izrazito otvorena prema pluralizmu vlasništva, pa dakle i razvitku participativnih vlasničkih oblika, partnerstava i održavanja i upravljanja zajedničkim resursima. Besplatnog je sve više, open source postaje standard koji prihvaćaju i najveće kompanije. Zahvaljujući tome, mijenja se i način organizacije poduzeća, odnos nadređenog i podređenog, poslodavca i zaposlenika.
Nejednakost i sužavanje mogućnosti koje iz nje slijede ostaju problem. Digitalno doba sve redefinira, kapital nije onaj kapital, rad nije onaj rad, javno je privatno, privatno sve više javno, a klase nisu one klase: poduzetnici i vlasnici kapitala su zaposlenici, a zaposlenici poduzetnici i vlasnici kapitala. (Jesu li vozači Ubera poduzetnici ili zaposlenici?) To je danas tako. Iako je nemoguće unaprijed znati koje će ideje biti uspješne, "skretanje tijeka povijesti” (a ustvari nametanje svojih interesa drugima) čini se manje perspektivnim od suočavanja sa stanjem kakvo jest, sada i ovdje.
AUTOR: Željko Ivanković
Foto: Darko Tomaš / CROPIX
Objavljeno: 4. 6. 2016.
Poveznica na izvor