Ministar aktualizira varijantu „B“- IPO, ponudu dionica mirovinskim fondovima i građanima. U slučaju njene propasti, plaši narod neisplatama mirovina i plaća u javnom sektoru. Varijanta će, naravno, propasti. Predizborna je godina, vremena više nema za bilo kakav ozbiljniji posao, a prema nekim istraživanjima domoljubna javnost, koja je tako gorljivo potpisivala „ne“ monetizaciji, nije baš spremna ljubav prema „našim“ cestama konkretizirati masovnim kupovanjem dionica po cijeni od 700 - 800 kn. A zašto i bi? Ima li se višak novca za sitne burzovne lutrije, kupuju se dionice koje donose očekivanu dividendu, a ona u ovom slučaju nije baš vjerojatna; tako zasada status quo ostaje, HAC nastavlja gomilati gubitke i raditi po starom. Ceste ostaju čvrsto u rukama države, Lalovac se snalazi oko otplate dospjelih potraživanja, a na koncu i njegov kolega Hajdaš Dončić ublažava retoriku, suočen s revoltom Hreljinih penzića. Show must go on!

Ipak, naše auto ceste, poput živog organizma, svojevrsnog enfant terriblea, ne prestaju nas iznenađivati. Dva nedavna događaja to potvrđuju. Protekli vikend zaključilo se da šahtovi na njima nisu sigurni za promet, pa će ih biti potrebno premjestiti uz znatne troškove. Nešto prije tog otkrića, svečano je otvorena jedna nova dionica. Kako medijski ta dva događaja ni blizu nisu dobili publicitet kao Stanićeva inicijativa, bit će da se verbalno natezanje oko monetizacije zaboravilo, pa podsjetimo ukratko.

U to herojsko doba, između ostalih argumenata Vlada je iznosila mišljenje da je za problem oko HAC-a vjerojatno kriva i “preizgrađenost”, malo se u graditeljskom žaru zanijelo, pa isplaniralo i izgradilo cesta gdje treba i gdje ne treba. Vrijedno je za nastavak priče podsjetiti i na tadašnju izjavu Damira Novotnyja kako je srušen mit da je brza izgradnja auto cesta preduvjet gospodarskog procvata zemlje.

Ljubitelji znanstvene fantastike vjerojatno su čitali monumentalnu trilogiju Jamesa Blisha, “Gradovi u letu”. Na početku romana opisuje se izgradnja “mosta” odn. platforme divovskih razmjera na Jupiteru, u cilju testiranja znanstvenih postavki za novi, revolucionarni pogon koji će čovjeku omogućiti put do zvijezda. Most počinje nigdje i ne završava nigdje, usidren je kesonima u gustoj Jupiterovoj atmosferi i gradi se uz ogroman napor, sve dok se teorije ne potvrde.

Hrvatska pokazuje da u tužnoj stvarnosti može stvoriti ono čega se u fikciji mogu dosjetiti samo veliki klasici žanra. Mostove i ceste koji ne vode nikuda! Most imamo, javnost je nažalost, već pomalo zaboravila “Vukelićev” most preko Korane. Izgrađen je, stajao je 50 milijuna kuna, leži na planiranoj trasi brze ceste Karlovac - Vukmanićki Cerovac. Problem je što brza cesta nikada nije izgrađena, a to je most odmah svrstalo u čuda nezabilježena u povijesti mostogradnje i cestogradnje. Od ceste se pak odustalo, jer je idejni začetnik cijelog projekta, bivši ministar gospodarstva i obrane Branko Vukelić (HDZ), rodom iz Vukmanićkog Cerovca, u međuvremenu preminuo, pa je nestao politički vjetar u leđa cijelom projektu. Koji je bio značajan, jer je g. Vukelić bio prototip lokalnog moćnika (karlovačkog kraja), a usto, kao čovjek koji je odigrao ključnu ulogu u Sanaderovom preuzimanju vlasti u HDZ-u 2000. godine, osoba od najvećeg povjerenja bivšeg premijera. Dakle, onaj čija se sluša. No, kako se kaže - o pokojnicima sve najbolje, pa za kraj ove priče o mostu koji ne vodi nikuda, citirajmo samo dio brzojava sućuti predsjednika Sabora Josipa Leke obitelji, povodom smrti g. Vukelića:“…Pamtit ćemo ga tome što se tiho i predano borio za razvoj Hrvatske, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini.” Amen!

Kako rekoh, nedavno smo pomalo iznenađeni svjedočili svečanom otvaranju 11,2 km duge dionice Buševec - Lekenik, na trasi najsuvremenije auto ceste A 11, od Zagreba do Siska. Zapravo, do Mošćenice, jer uz to selo - predgrađe Petrinje cesta planirano (?) prestaje, poput ponornice, usred ničega. Ukratko, na dionici je izgrađeno 20 objekata, od toga 2 mosta, 1 prolaz za životinje, 1 vijadukt, 1 ekodukt (prijelaz za životinje), 1 putni prolaz, 6 putnih prijelaza, 8 propusta, čvor Lekenik s pripadajućim nadvožnjakom, cestarinski prolaz i prateći uslužni objekt (www. SISAK.INFO.) Cijena, 700 milijuna kuna, što ukupnu svotu utošenu na dosad izgrađene dionice A 11, približava svoti od 3 milijarde kuna (2,960). Vrijedan graditeljski i financijski pothvat, koji pokazuje da i u ovoj krizi imamo sredstava, građevinskih kapaciteta, znanja i stručnosti za nastavak javnih radova na izgradnji cestovne infrastrukture u RH. Projekt ima samo dvije mane. Nije završen, i nikad neće biti završen. Dakle, uz Vukelićev artefakt, sad smo dobili i cestu odnikuda prema nigdje, koja stoji poput onog jupiterskog mosta, čvrsto usađena u Posavini, bez početka i kraja. I, bez, kako sada stvari stoje, nade da spojevi prema Zagrebu i Sisku ikada budu izgrađeni (od plana gradnje prema Sisku službeno se odustalo, gradit će se brza cesta)! Tako je, eto, Hrvatska dobila novu, suvremenu A 11, Velika Gorica - Lekenik.

Nije li ovo, za sve koji dosada nisu vjerovali, krunski dokaz da je zemlja teško bolesna, da se bolest uporno ne liječi, da se manifestira u tome da se jedno govori, a drugo radi i da bolesnici koji odlučuju o našoj sudbini i dalje rade po svojoj iščašenoj logici? Za razliku od najviših predstavnika vlasti koji su projekt osmislili i uporno ga gurali i guraju već preko četiri godine, Sanadera, Šukera (“Ovo je autocesta dobronamjernih ljudi”, citat sa svečanog otvaranja radova 2010.), Jadranke Kosor, Kalmete, ali i aktualnih Milanovića i Hajdaš Dončića koji su nedavno uveličali otvaranje apsurdne dionice, razumnom, zdravom i dobronamjernom čovjeku logike tu nije bilo, niti je ima.

A ona je jednostavna. Svrha izgradnje takvih astronomski skupih građevina trebala je biti povezivanje najvećih hrvatskih gradova (regionalnih centara), ili njihova izgradnja do granica, kako bi se osigurao spoj na Pan-Europske i Trans-Europske koridore V (sjever-jug) i X (zapad-istok) koji prolaze kroz Hrvatsku, ili pak gustoća prometa koja bar donekle može jamčiti isplativost ceste. Projekt A 11 u startu nije zadovoljavao nijedan uvjet, bio je besmislen, promašen! Čušpajz skuhan u političkoj kuhinji s lošim kuharima.

Neka oproste građani Siska i čitavog niza pitomih sela koje leže na postojećoj dobro održavanoj državnoj cesti za Zagreb, ali koja ekonomska logika nalaže da se auto cesta probija do centra najsiromašnije županije u RH, grada koji s okolicom ima jedva pedesetak tisuća stanovnika? Grada “slučaja” zbog osebujne vladavine (bivše) županice, sada zastupnice u Saboru, o kojem dandanas na Wikipediji piše:” Zahvaljujući Rafineriji nafte, riječnoj luci, Mlinu i pekarama Sisak i Željezari, jedan je od najvećih industrijskih gradova u bivšoj Jugoslaviji.” O činjenici da grad tavori u neimaštini, da mu je industrijska baza uništena, da je rafinerija pred zatvaranjem, luka nije u funkciji, a željezara je odavno propala, ni slovca. Te da e-enciklopedija piše o davno prohujalim, zlatnim vremenima koja se nikad neće ponoviti. O sanjanim dakle, konvojima kamiona, cisterni i automobila koji iz gospodarski snažnog područja brzo na tržište metropole, pa i dalje, doprema robu, ni govora. Kao ni o onom Novotnyjevom gospodarskom procvatu. Ni sad, a vjerojatno ni u doglednoj budućnosti.

Kad se ovako sagleda cjelovita slika „slučaja A11“, nije li javnost koja je masovnim potpisima dokazala koliko voli svoje auto ceste barem trebala očekivati da će pobjednička koalicija, u postizbornoj fazi vađenja kostura iz ormara bivše vlade HDZ-a, tu političku cestu proglasiti klasičnom promašenom investicijom, zaustaviti cijeli projekt kako bi izbjegla dodatnu štetu, provjeriti glasine o naglom interesu pojedinih političara za poljoprivredu - kupovinu polja i pašnjaka baš na budućoj trasi, zatražiti odgovornost, tada nadležnih, za njeno planiranje i gradnju? Bilo je logično, ali logike kod nas odavno više nema. Na sve se to ulupa, van svake pameti, dodatnih 700 milijuna kuna za dovršenje dionice. I nakon svega, Premijer Zoran Milanović i ministar Siniša Hajdaš Dončić, u čudnom nastupu konsenzusa i solidarnosti desnih i lijevih političkih elita u činjenju štete već upropaštenoj državi, ustaju u cik zore, žure na netom dovršeni “crvuljak” do Buševca s 10 ENC uređaja u poklon vrećicama, razgaljeni, jer za njihova “uspješna” mandata režu se eto i vrpce uspješno okončanih javnih radova. Isprva mi nije bilo jasno zašto je svečanost upriličena tako rano. Kasnije sam shvatio. Prvo, trebalo je uraniti kako bi se pohvatalo 10 sretnih dobitnika poklona na pustoj auto cesti. I drugo, radi se o povodnom kraju, blizu je Lonjsko polje, česte su guste jutarnje magle. Računalo se valjda da zbog toga svečani događaj neće privući očekivano i zasluženo zanimanje sedme sile. Kao za vraga, toga jutra magle nije bilo!

Majka priroda pomrsila je račune Premijera Zorana Milanovića. Negdje duboko u duši ipak ga kopka ona stara - čega se pametan stidi, time se budala ponosi!