Čeka se strpljivo u redu, a ništa se ne dijeli besplatno
Potpisuju svi, nezaposleni, dobro plaćeni, studenti, umirovljenici ...
(Novi list)
U tri sata sam prikupio oko 500 potpisa, uvjeren je da će akcija uspjeti angažirani sindikalist Jelenko Antolović. No, ne ide sve po planu. Na internetskom popisu sindikalnih podružnica stoje punktovi za referendum, a tamo ni traga sindikatima i listama za potpis
ZAGREB – Krenulo je traljavo, ali se konačno zakotrljalo. U samo nekoliko sati od jutra, na plus 30, prikupljene su tisuće potpisa protiv izmjena Zakona o radu po zagrebačkim tržnicama, okretištima tramvaja i trgovima. Dobro raspoloženje sindikalnih aktivista koje smo obilazili, najbolje se ocrtavalo kroz rečenicu: čeka se strpljivo u redu, a ništa se ne dijeli besplatno!
– Potpisuju baš svi. Od studenata i umirovljenika, do nezaposlenih i onih na dobrim plaćama u privatnim tvrtkama. Dežuram od devet ujutro, a još nisam stigao popiti času vode, kaže nam Jelenko Antolović, sindikalist u Ini koji je odradio 6-satnu smjenu na trešnjevačkom placu.
Ništa bez JMBG-a
Oko podne, na lipanjskom suncu, najviše je polemika s građanima oko tehničkih detalja potpisivanja. Neki od umirovljenika imaju novu osobnu iskaznicu bez jedinstvenog matičnog broja, drugi bi u prve redove borbe za radnička prava, ali strahuju od fotografskog objektiva, dok su u izjavama svi na istom: udara se na najosnovnija radnička prava i to moramo zaustaviti!
Da se ne radi o onoj pučkoj kako sit gladnome ne vjeruje, demonstrira i Andrea Posavec Franić. Zadovoljna je i plaćom i položajem u jednoj privatnoj tvrtki, ali nikako izmjenama zakona koji bi joj oduzeli dane godišnjeg, regres i još štošta.
– Ni u jednom trenu nisam imala dvojbu trebam li staviti svoj potpis za referendum. Vjerujem da postoji prilika prikupiti 450 tisuća potpisa, socijalna situacija u zemlji je neizdrživa i treba poduzeti konkretne korake protiv udara na radnička prava kakav se očito sprema, kazuje Posavec Franić.
Ako je gnjeva i želje za akcijom kod građana, još ga je više kod dežurnih volontera na štandovima. Spomenuti Antolović iz Ine strpljivo objašnjava »penzićima« da potpis bez JMBG-a nije valjan, sugerira im da kod kuće potraže zdravstvenu iskaznicu i istovremeno telefonom kooordinira da se na internet stave sve lokacije gdje građani mogu doći i potpisom podržati referendum.
Sindikati kasne
– Umirovljenici kažu da potpisuju za unuke, a unuci da potpisuju za svoju budućnost. U tri sata sam prikupio oko 500 potpisa, zadovoljan sam, ništa mi ovdje nije teško. Uvjeren sam da će akcija uspjeti, kaže nam angažirani sindikalist plahog imena.
Ne ide, međutim, sve po planu. Na internetskom popisu sindikalnih podružnica stoje neki punktovi za referendum, a tamo ni traga sindikatima i listama za potpis. U prvom redu, oko većih zagrebačkih bolnica. Pred »Rebrom« i bolnicom u Vinogradskoj čitavog dana prolaze stotine građana, gdje se potpisuje pitaju i liječnici i bolničko osoblje, ali sindikati očito kasne.
– Još ih nema. Najavili su se i faksirali nam formular, ali nisu došli, kaže portir pred glavnim ulazom na »Rebro«.
Kako god okrenuli, teško se može reći da je u metropoli bilo ravnodušnosti prema gaženju koja se radničkim pravima upravo sprema. Sa Severinom ili bez nje, potpis na referendum očito je minimum građanske akcije ispod kojega ne idu ni najpasivniji.