Bankrot ante portas
(Novi list, tiskano)
POD SVIJEĆAMA BURZE RADA GABRIJELE GALIĆ
Hrvatska je dosegnula dno, a može se reći i da je došla do zida. Posve je to jasno iz razgovora s Borisom Lalovcem, ministrom financija, objavljenom u našem listu. Nije on otvoreno rekao, ali iz njegovih pa i pomalo uvijenih riječi, vrišti poruka da smo praktično u bankrotu. Ta poruka provlači se gotovo iza svake misli što ju je ministar izgovorio, pa čak i onda kada je pokušao izbjeći odgovore na vrlo otvorena pitanja.
Novca nema, apetite korisnika nije moguće ispuniti. Svi, od ministarstava pa do razine lokalnih vlasti, pa i realnog sektora moraju mućnuti glavom i zasukati rukave, početi raditi, tražiti alternativne izvore prihoda kojima će potaknuti rast i razvoj. Na proračun, državnu kašicu više se ne može računati.
»Nadam se da svi razumiju da situacija nije alarmantna, ali je ozbiljna«, poručio je Lalovac. To što on govori samo je blago kozmetičko uljepšavanje stvarnosti koja živi po inerciji. Još ovu, možda i iduću godinu. No, za dvije godine, tko zna što će biti. Drugim riječima, ovu godinu ćemo progurati, progurat ćemo vjerojatno i iduću, no što će biti za dvije godine, u 2016- oj, e to je već pitanje. Očito, ništa dobro.
Fondovi, fondovi, fondovi i opet fondovi. To je izvor za financiranje domaćeg gospodarstva. Drugog izvora nema. Zakaže li se u povlačenju sredstava iz europske kase, u koju pritom ulažemo 3,6 milijardi kuna godišnje, nema nam spasa. Ako to ne prođe, nikakve vajde nema niti od preostalih nada pokretanja gospodarstva od razvoja farmaceutske industrije preko energetskih investicija. Uostalom, I one bi glavninu sredstava trebale povući upravo iz fondova. Monetizacija autocesti, kao poluga smanjenja javnog duga, također je u igri, vrlo klimavoj jer je upitno hoće li se ta ideja uopće realizirati.
Javni dug je na razini nešto iznad 80 posto BDP-a. Stara zaduženja teško da će se moći financirati novim zaduženjima, odnosno reprogramlma dugovanja. Jeftino ili relativno jeftino zaduživanje praktično je stvar prošlosti jer je pitanje tko bi Hrvatskoj i pod kakvim uvjetima uz sadašnju visinu javnog duga, uopće plasirao sredstva. I tako je financiranje pokretanja gospodarstva kreditima stvar prošlosti. Uostalom, kreditna zaduženja od kojih niti jedna vlast u prošlosti i sadašnjosti nije zazirala danas nas, samo s naslova kamata, koštaju 11 milijardi kuna. A te bi kamate mogle i rasti.
Ako ministar financija javnosti poručuje da bez povlačenja sredstava iz zajedničke europske kase nema budućnosti onda je jasno gdje se Hrvatska danas nalazi. I pritom podsjeća i da su gospodarski rast zemlje godinama generirala javna poduzeća. Ona su taj rast generirala zaduživanjem pa je i upitno koliko je taj rast u prošlosti uopće bio zdrav. No, tako se više ne može »igrati«. Javna poduzeća, i dalje će ulagati i ta ulaganja financirati projektima financiranim iz europske kase. No, u pravu je ministar kad se pita čemu željeznička infrastruktura ako je nema tko koristiti. Želi li se naprijed valja ulagati u industriju, u realni sektor, u proizvodnju. Bez toga nema ni otvaranja novih radnih mjesta, bez toga u budućnosti - skoroj budućnosti - u pitanje dolaze mirovine i sva ostala proračunska izdvajanja, bez obzira je li riječ o plaćama proračunskih korisnika ili pak uslugama koje socijalna država nudi svojim građanima, poput zdravstvene skrbi. Koliko god je taj crni scenarij ministar pokušao ublažiti, i više nego jasno ga je najavio.
Izvor: Novi list, tiskano izdanje
Autor: Gabrijela Galić
Objavljeno: 25. 11. 2014.