Antikorupcijska borba za vlast u HDZ-u
(Novi list)
»Umreženo zaleđe« Jasmina Klarića
Iako je Franjo Tuđman 1999. godine na pitanja o tome hoće li priznati oporbenu pobjedu na izborima izbjegavao direktno odgovoriti, iako se i nakon njegove smrti ozbiljno analiziralo namjerava li HDZ u slučaju poraza izvesti vojsku na ulice, iako je, naposlijetku, Hrvatska prije 11 godina također bila u dubokoj ekonomskoj krizi, pa još pritom i u statusu od svijeta pažljivo izolirane balkanske zemlje, čini se da je društvena kriza u ovoj zemlji posljednjih mjeseci ipak dosegnula najnižu točku u 19-godišnjoj povijesti samostalne države.
Svjetska gospodarska kriza, iz koje je svijet već izišao, po Hrvatskoj još mlati nesmiljenom žestinom. Dvije godine recesije vlast nije uspjela ublažiti prvo komičnim ignoriranjem od strane Ive Sanadera, a kad je ovaj zbrisao, onda i nizom još komičnijih antirecesijskih mjera (samo kroki: neradni petak, subvencije za kupnju stanova, državna pomoć poduzećima u teškoćama, smanjenje državne potrošnje...) koje su propale praćene gotovo posvemašnjom tišinom domaćeg novinarstva, potonulog u sapunice, sise, crnu kroniku i bliske odnose s nositeljima političke i gospodarske moći. Što se tiče gospodarstva, bit će još gore, Ekonomski institut do kraja zime prognozira 330 tisuća nezaposlenih, a sve češće se čuju kvalificirane ocjene kako će i 2011. godina biti još gora od prethodne.
Vlada zarobljena u žrvnju posvemašnje krize, pritom, svoju karikaturalnu nesposobnost, oživotvorenu u liku i djelu premijerke Jadranke Kosor, nastavlja s teturanjem - a na stolu je najteži zadatak, kojeg se nisu usudili ozbiljno latiti ni mnogo jači igrači koji su proteklog desetljeća nastanjivali Banske dvore - brodogradnja. Kraj je pregovora s EU, brodogradilišta nisu restrukturirana, i sudbina svih silnih tisuća familija povezanih sa hrvatskim navozima krajnje je upitna. Očekivati da će priča sa škverovima dobro završiti bio bi vrhunac naivnosti. A kad stvar pukne, statistika na zavodima za zapošljavanje mogla bi se još "poboljšati", a rasprava o povjerenju Vladi početi održavati na ulici. U kaosu koji bi mogao uslijediti, sam ulazak u EU bi lako mogao postati trećerazredno pitanje, a prolazak referendum o ulasku možda čak i nemoguća misija.
No, ni kriza, ni brodogradnja, ni zapanjujuća autističnost vladajuće partije i njenih satelita koja dodatno rajca ulicu glupostima poput zabrane referenduma o Zakonu o radu, ili Šeksovim halucinacijama o zabrani SDP-a, nije razlog za najveću zebnju u Hrvatskoj 2010. godine. Nego je to - borba protiv korupcije.
Neobično za zemlju u kojoj je korupcija jedan od najvećih problema, zar ne?
Međutim, borba protiv korupcije na način na koji je trenutno provode represivni organi ove zemlje, razlog je za ledene trnce. Antikorupcijski mač, kojeg su Bajić i Karamarko odlučili konačno spustiti na vrat potkupljenom zvjerinjaku koji je financijski i moralno iscijedio ovu zemlju, međutim, precizan je poput kirurškog noža. I reže, zasad, savršeno pažljivo po liniji frakcijske borbe u vladajućoj stranci. Tko je lojalan, ne mora se bojati istraga oko HAC-a, Brodosplita, TLM-a, a tko nije, može pakirati četkicu za zube.
Ukoliko je ovaj krajnje zdravorazumski zaključak točan, dakle, ukoliko politika i dalje diktira tko je podoban za antikorupcijsko čistilište, a tko nije, ukoliko organi gonjenja doista imaju funkciju provođenja diferencijacije u vladajućoj stranci, a sva je prilika da je baš tako, onda su i kriza, i nezaposlenost, i eventualni kolaps brodogradnje i potencijalne ulične demonstracije - tek manji problemi.
A jedini odgovor na pitanje o budućnosti ove zemlje je onaj iz jeseni 1999. godine: "Ki bi, da bi".