Pocetkom ovog tjedna hrvatska je biskupska konferencija pobudila priličnu pažnju, a bome i prepast, svojom biskupskom izjavom naslovljenom "Mito, korupcija i klima u društvu". U spomenutom pismu - koje su u ovom listu moji kolege uvelike komentirali - biskupska je komisija Iustitia et pax blagom peruškom kritike zagladila nestašluk zvan korupcija i klijentizam, da bi se u drugom i duljem dijelu teksta okomila na ono što očito doživljava kudikamo većim problemom - a to je "ovakav koncept borbe protiv korupcije" koji rađa "političkom, pravnom i gospodarskom nesigurnošću", te "nepovjerenjem u institucije", čime "lijek postaje gori od bolesti".
Kad se početkom desetljeća u Hrvatskoj prvi put povela ozbiljna priča o našim ratnim zločinima, gledali smo ljude sa samog vrha Katoličke crkve kako bićerinima nazdravljaju s familijama mučitelja i nalaze svaki mogući argument ne bi li čišćenje gnojne prošlosti prikazali kao politički proizvoljni progon. Danas, desetak godina poslije, vrh se Katoličke crkve našao nanovo u istoj busiji predetičkog stanja, tumačeći nam kako nije grijeh sam grijeh, nego je grijeh uperiti prstom u "našega čoika".
U pismu Iustitae et pax, međutim, postoji jedan pasus za koji mislim da je osobito zanimljiv kao simptom stanja. U njemu biskupi našoj visokoj politici zamjeraju što u diplomatskim kontaktima otvoreno priznaju korupciju, jer "u svijetu, pa i među članicama Europske Unije, postoji korumpiranijih zemalja od Republike Hrvatske, pa predstavnici tih država ne ocrnjuju svoje države jer znaju da im time ne bi pomogli". Na taj način vrh je naše Katoličke crkve i formalizirao načelo "omerte" kao poželjni princip djelovanja katolika. Ako ti otac mlati mater, ne prijavi ga, jer ste ipak familija. Ako ti je suborac ubio "četničku babu", ne prijavi ga, pa oba ste Hrvati. Ako vidiš korupciju, nemoj o tom govoriti, jer "time ne bi pomogao". Domaći katolički vrh na taj je način proglasio poželjnim predetički kod gorštačke zadružne obitelji i onog što antropolozi zovu "junačka pravda": krv nije voda, di će svoj na svoga, ako je i ukra'', on je naš, ne treba s tim izlazit nigdje van familije.
A dok su naši biskupi tumačili našem zbunjenom, malom svijetu što bi trebalo raditi s prljavim rubljem i na kojoj ga tiramoli sušiti, našla se u Hrvatskoj jedna velika firma koja je s nepogrešivim instinktom za katolički moralni nauk svojim praktičnim činom anticipirala biskupsko pismo.Ta firma zove se Hrvatske autoceste.
U trenutku dok dvjesto agenata USKOK-a diljem Lijepe koruptivne češljaju papire javnih poduzeća iz Kalmetina lena, šefovi HAC-a domislili su se kako spriječiti da se za korupciju dozna
Hrvatske autoceste - dakle, najveći i po svemu sudeći najsmrdljiviji dio Kalmetina megaministarstva - firma su koju se bez skanjivanja može nazvati nesposobnom. Riječ je o firmi koja je dobila u zalog najbolji splet autocesta u južnoj Europi, splet koji izvan sezone zjapi prazan zato jer HAC svoj proizvod (cestu) nije u stanju prodati korisniku. Riječ je o tvrtki koja je do te mjere neorganizirana da ako ste slučajno u Dugopolju kod Splita kupili bon ENC-a, nećete s tim bonom moći doputovati do Zagreba, jer informacija o dopuni računa putuje do Lučkog dva dana, kao u doba skoroteča i konjičkih teklića. Riječ je, ujedno, o firmi koja je punila i punila novinske stupce aferama, pogodbama, koruptivnim radnjama, napuhanim cijenama i uzetim "zubima", firmi u kojoj su hapsili direktore i šefove odjela.
Riječ je, ukratko, o firmi koja bi se u novoj - vele nam postkorupcijskoj - društvenoj klimi morala zajedno sa svojim matičnim ministrom pokriti debelo ušima i kojoj bi ponajbolje bilo da trči u prvom redu protukorupcijske parade, baš kao da su pioniri iz Sjeverne Koreje.
Ta se firma, međutim, nije dala zavesti pomodarskim zovom tog novog, frivolnog trenda nametnutog izvana, trenda koji se zove transparentnost i antikorupcijska politika.Vjerna svojoj hrvatskoj bašćinskoj korjenici, otporna na te pomodarske novotarije, tvrtka HAC čvrsto se držala naputaka vrha hrvatske Katoličke crkve i - anticipirajući biskupsko pismo - ovog tjedna radničkom vijeću uručila novi Pravilnik o radu, kojem je temeljna inspiracija ta da spriječi "nepovjerenje u institucije'''', ''''ocrnjivanje" koje "firmi ne bi pomoglo".
Mi novinari stvorili smo masovno uvjerenje kako je trenutna uskokovska kampanja Posljednji sud nakon kojeg će nestati zadnje travke klijentelizma. Primjer Pravilnika HAC-a pokazuje da nije tako
U trenutku dok dvjesto agenata USKOK-a diljem Lijepe Koruptivne češljaju papire javnih poduzeća iz Kalmetina lena i nalaze u njima Marijanske brazde isisana novca, šefovi HAC-a domislili su se tome da umjesto korupcije spriječe - to da se za nju sazna! Tako su u Pravilniku o radu, koji su uručili radnicima, proglasili kako će čak 25 vrsta podataka od sada biti klasificirano kao poslovna tajna, a u te podatke spadaju i oni koje su dosad "zviždači" dojavljivali USKOK-u i koji su bili povod da u firmu uđe policija. Poslovnom tajnom tako bi postali podaci o postupku javne nabave, kalkulacije o troškovima građenja i održavanja, različite financijske procjene, pravilnici, interni akti, plaće, podaci o zapošljavanju, ugovori o zemljištu, te zaključci i odluke uprave. Da prevedemo ovu skalameriju na priprosti jezik, stvari stoje ovako: ako ste zaposleni u HAC-u, ako ste vidjeli da je netko "uzeo zub", da je naštelao javni natječaj, preplatio bojenje tunela, kupio milijun fosforscentnih stupica koji nikome ne trebaju, ako ste uočili da je neki direktor uzeo pinku ili zaposlio sedamnaestak zemljaka i nećaka, i u slučaju da ste takvo što prijavili Svetoj Majci Državi, nisu krivi svi ti nestašni koruptivni potepusi, nego ste krivi vi, i to po točki 98 Pravilnika o radu, što znači da vam slijedi otkaz zbog "ocrnjivanja" svojih i širenja "nepovjerenja". Divota je, eto, kako se katolički nauk može jasno i bez okolišanja primijeniti i u korporacijskoj praksi.
Postoji jedan motiv u biskupskom pismu s kojim se - kao jedinom iznimkom - slažem. U pismu Iustitae et pax stoji, naime, kako je korupcija stanje dugog trajanja i kako nije proizvod vladavine jednog čovjeka (to će reći: vječitog kaptolskog miljenika i njihova darežljivog mecene Ive Sanadera). To je dakako točno. I mi novinari dijelom smo krivi jer smo stvorili masovno uvjerenje kako je trenutna uskokovska kampanja svojevrsni Posljednji Sud u kojem će pravosudni Anđeo uništenja sažgati do zadnje travke sramnu šikaru mita i klijentelizma. Primjer Pravilnika HAC-a pokazuje da nije tako. Zlopogleđa je trenutno u defenzivi, odsjekli smo joj petnaest-šesnaest himerskih vratova, ali ona je već sad spremna na pregrupiranje i novo zauzimanje terena. Za taj freddy-kruegerovski povratak već se priprema papirnato pokriće. Gerilci bi rekli: la lotta continua!
Izvor: Jutarnji list - tiskano izdanje
Autor: Jurica Pavičić
Objavljeno: 13. 11. 2010.
Biskupi, jesu li ti, koji su ukrali, možda vaši?
Naši sigurno nisu.
