127 dana na olupini koja tone

Marica. Ta i ta. Ajde mi sad Slavko izdiktiraj OIB. 54783... Ček, ček. Šta si ono reko. Pet. Kako kojih pet? Jel počinje s pet? Šta? Kako šta? Pa diktiraj mi OIB budalo, nećemo nikad završit. Da, da, za ovu iz Gornje Nedođije. Marica, Marica, e ta. Gdje li to dođe ta Nedođija? Nikad čuo. Jel to u Slavoniji? Ili u Lici? Ajmo, ajmo radit. Imamo još pola milijuna potpisa. Dakle, Marica, ta i ta. Diktiraj 5478...

Tako otprilike hrvatske institucije broje i kontroliraju glasove kad nisu u pitanju izbori, a jesu referendumske inicijative. Začudo, čak i ova država zna biti efikasna, pa Državno izborno povjerenstvo može na ovim ili onim izborima pobrojati u par dana par milijuna glasova, ali ta ista država nikako ne može provjeriti pola milijuna potpisa kad je u pitanju referendum. Muče se s tom rabotom u Ministarstvu uprave.

Nisu oni jedini krivci za gubljenje vremena. Hrvatski Sabor donosi odluku o slanju glasova na provjeru. A Sabor tu nema rokova. Tko je kriv sindikalistima što su svoje potpise za referendum protiv outsourcinga predali taman prije višemjesečnog ljetnog odmora saborskih zastupnika. Tako je čekanje potrajalo preko ljeta. Nije moglo za dva dana, nije moglo ni za 15, pa su i sindikalci izgubili strpljenje, te prosvjedovali nakon 127 dana čekanja da se provjeri tih 612.000 potpisa.

Taj primjer beskompromisne lijenosti i neučinkovite procedure važan je jer tek slijedi još jedan težak, zamoran i kompliciran posao provjere i pripreme referenduma o monetizaciji autocesta. Malo je lakše nego kod outsourcinga, manje je potpisa, nekih 530 tisuća i nešto, pa bi cijela stvar mogla i malo kraće trajati. Recimo nekih 120 dana, odnosno četiri mjeseca ako se bude radilo istim tempom kao u slučaju outsourcinga, a Sabor bude otezao kako to i obično radi. Tako bi taman negdje na proljeće glasovi mogli biti utvrđeni, a Sabor bi mogao donijeti odluku da zapita Ustavni sud za mišljenje može li se uopće referendum dozvoliti ili ne. Tek se onda čeka Ustavni sud i sve vraća opet Saboru tako da bi referendum komotno mogao dočekati i ljeto 2015.

Premijer Zoran Milanović kazao je da je on osobno za monetizaciju, ali će poštovati volju naroda ukoliko taj narod nerazumno želi raditi protiv sebe, pa zadržati autoceste i plaćati bankarima silne kamate na još veće kredite. Hrvatska se tako našla u kaosu između želja i namjera, onoga što Vlada radi i onoga što stvarno misli raditi. Bude li se referendum odugovlačio po već ustaljenoj praksi, postupak monetizacije će nesmetano ići dalje i moguće dotjerati do moguće faze potpisivanja ugovora, a da referenduma neće biti.

Poruka Vlade Zorana Milanovića potencijalnim investitorima je tragično neozbiljna. Od njih se očekuje da budu aktivni na natječaju, odrede prvo neobvezujuće ponude, koje bi trebale biti na razini impresivnih 3 milijarde eura, pa zatim nastave pregovarati s Vladom, dakle da lakomisleno nastave trošiti vrijeme i novac na posao, kojeg će možda biti, a možda i neće. Kako su neke od najvećih svjetskih korporacija i financijskih institucija zainteresirane za moguću monetizaciju, očito je da se Hrvatska s njima sprda kao da je riječ o nevažnim i nedozrelim balavcima. Upravo je zbog njih, naravno i zbog građana Hrvatske, potrebno maksimalno ubrzati svu proceduru oko referenduma. A ne gledati zlouporabu nakaradnih zakonskih propisa po kojima se potpisi za svaku referendumsku inicijativu moraju prikupiti u roku do 15 dana, dok njihova provjera i ostala procedura može trajati unedogled.

Taj monetizacijski kaos dodatno potenciraju upravo u Vladi. Ministar Siniša Hajdaš Dončić nedavno pred kamerama govori da će prodati HAC ONC ako monetizacija ne prođe, pa onda unatoč snimci poriče da je rekao to što je doista rekao. Valjda je naprosto vježbao figurativnu ekvilibristiku, posebno ustrojenu disciplinu slovkanja pred kamerama u kojoj samo pravi majstori mogu govoriti jedno, misliti drugo, a tvrditi sasvim treće, tek toliko da se priča o monetizaciji još malo zamuti, a javnost kolektivno dezinformira.