Zoran Milanović i ministri često bježe od novinara jer ne znaju što bi rekli

Odnos Vlade prema hrvatskoj javnosti, nezainteresiranost mladih za politiku dio je aktualnih političkih tema o kojima smo razgovarali smo s političkim komentatorom i analitičarem Višeslavom Raosom, znanstvenim novakom Centra za politološka istraživanja i autorom nedavno objavljene knjige 'Politika za mlade (i one koji se tako osjećaju) koju je napisao zajedno s ocem Marinkom Raosom, profesionalnim diplomatom u hrvatskom veleposlanstvu u Bruxellesu.

Hrvatsko novinarsko društvo ovih je dana kritiziralo Vladu da nema kvalitetan odnos s javnošću i novinarima koji moraju vrebati ministre da dobiju izjavu. Kako ocjenjujete komunikaciju Vlade s javnošću? Je li javnost dobro informirana o radu ljudi koji vode državu?

- Nova Vlada je stavila veliki naglasak na uporabu društvenih mreža. Taj modernizacijski iskorak svakako je dobar, no ne može u potpunosti zamijeniti klasičnu komunikaciju članova Vlade s novinarima, primjerice na konferencijama za tisak. Članovi Vlade često bježe od novinara ili nemaju spremne izjave o odlukama i planovima Vlade što ukazuje na lošu pripremljenost na komuniciranje s javnošću i nevoljkost suočavanja s neugodnim pitanjima novinara. Potrebna je obuhvatna komunikacijska strategija koja će moći Vladin rad približiti građanima, kako onima koji koriste tradicionalne oblike informiranja, tako i onima koji su vičniji novim medijima.

PR agencije dobile su veliku ulogu u kreiranju imagea vlade u javnosti. Posljednji slučajevi su tekstovi o 'novom Čačiću', ili medijski tsunami 'oduševljenja' zbog sačuvanog kreditnog rejtinga, iako stanje u državi nije ništa bolje. Kako ocjenjujete ulogu PR agencija u kreiranju vladina imagea. Mogu li one doista prikriti nedostatke političara?

- Agencije za odnose s javnošću sastavni su dio suvremenog društva te nezaobilazne u radu i javnog i privatnog sektora. Međutim, građani, tj. birači, dugoročno procjenjuju rad političara, u ovom slučaju Vlade, na temelju percipiranog outputa, to jest ishoda Vladine politike i utjecaja tih ishoda na svakodnevni život. Sukladno tome, kratkoročno se putem vještog PR-a može utjecati na rejting političara, no na duži rok ukoliko izostanu rezultati koje priželjkuju birači, potpora građana Vladi teško može biti zajamčena.

Naš upit vezan uz kažnjavanje ministra Jakovine misteriozno nestao sa Vladinog Facebooka

Kako komentirate dosadašnje rezultate Vladina kontaktiranja s javnošću putem društvenih mreža?

- Kao što sam već spomenuo, iskorak koji je Vlada napravila s društvenim mrežama je velik. Primjetljivo je da je su građani to prepoznali te redovito Vladi putem društvenim mreža postavljaju razna više ili manje neugodna pitanja ili pak ostavljaju svoje komentare i prenose svoja, konkretna, životna iskustva s efektima Vladinih mjere i odluka. S druge strane, angažman srednjoškolaca i studenata volontera koji to zapravo nisu, a dano im je da u ime Vlade upisuju statuse na internet, upitan je i zasigurno nije preporučljiv.

Kako komentirate posljednje izjave premijera Zorana Milanovića koji, kao deklarirani ateist, koristi vjersku terminologiju da objasni svoje poteze i gospodarsko stanje u zemlji?

- Ukoliko se ne varam, premijer je svojedobno dao izjave kojima je dao naslutiti da nije vjernik, no da ga se može smatrati agnostikom, ne nužno i ateistom. S jedne strane možemo reći da se premijer ne snalazi uvijek u komuniciranju s javnošću, pa je isprva koristio latinske izreke, zatim pučke poslovice da bi na kraju pokušao s biblijskim terminima. S druge strane možemo zaključiti da premijer želi u javnosti promijeniti predodžbu o svojoj stranci kao nevjerničkoj ili pak protucrkvenoj. Međutim, nevješto korištenje vjerskog jezičnog izričaja može vrlo često završiti u uvredljivosti, blasfemiji, a ne u približavanju građanima. U Sjedinjenim Državama je uobičajeno da političari, sudci i odvjetnici često koriste biblijske metafore. U Europi je to rjeđe slučaj. No, sama uporaba ovakvog rječnika nije nužno miješanje vjere i politike, tj. Crkve i države.

U Vašoj knjizi 'Politika za mlade', objavljenoj ove godine, mladima savjetujete da se trebaju baviti politikom kako bi se prekinuo začarani krug da u politiku ulaze samo ljudi koji nisu za to kompetentni. Imaju li danas mladi u Hrvatskoj interesa za bavljenje politikom?

- Ne, mnogi mladi su apolitični. Primjetljivo je da upravo mlađe generacije, rođene u demokraciji, ne koriste svoje biračko pravo, niti su voljne se angažirati. Put društvenog i političkog angažmana mladih ne mora nužno voditi preko stranaka, organizacije civilnog društva također nude jedan manje hijerarhijski organiziran i mladima pristupačniji oblik aktivnog građanstva. U svakom slučaju, svaki građanin, star ili mlad, trebao bi si osvijestiti da je suodgovoran za stanje društva i države i da je pozvan dati svoj doprinos k postizanju općeg dobra.

Kakve bi mogle biti posljedice te apolitičnosti mladih u budućnosti?

- Generalno loše. Imamo visoku razinu izborne apstinencije birača i, dugoročno, to predstavlja problem, posebno ako mladi, kao budući roditelji, takve stavove budu prenosili na svoju djecu. S porastom zapošljavanja mladih možemo očekivati i porast svijesti o društvenom i političkom angažiranju. Osobno očekujem dosta od građanskog odgoja u školama. Pitanje je kako će se on odraziti na nove generacije te hoće li podići razinu političke pismenosti mladih. Očito je da dosadašnji predmet 'Politika i gospodarstvo' nije poslužio svrsi.

Kako ocjenjujete rad stranačke mladeži u našim najvećim političkim strankama?

- Zbog niske razine unutarnje demokracije u hrvatskim političkim strankama, stranačke mladeži teško mogu doći do punog izražaja. S druge strane, danas je postalo popularno isticati mladost izabranih političara. Ovaj sastav Vlade svakako se ističe mlađahnom životnom dobi mnogih njenih članova. To je dakako pozitivno, no tek će vrijeme pokazati je li 'mladost' ta specifična dodana vrijednost koja će omogućiti pozitivne političke ishode. Naposljetku, stranačke mladeži, bilo oporbene bilo vladine, često imaju radikalnije stavove nego li stranačke središnjice. To je razumljivo i normalno. Međutim, u više navrata u posljednjih nekoliko godina pripadnici stranačkih podmladaka najvećih stranaka, ali i onih manjih, u javnosti su pokazali neprimjereno ponašanje, uključivši remećenje javnog reda i mira te evociranje autoritarnih, nedemokratskih poredaka i njihove simbolike. Vodstva stranaka a i vodstva stranačkih mladeži imaju zadaću u budućnosti spriječiti takve incidente.

Ministri, znaju li vaša djeca kako je živjeti sa 1.600 kuna? Ne znaju, to oni potroše u jednu noć!

U knjizi također ističete kako je zabrinjavajuće ako se normalno političko nadmetanje stranaka pretvori u neprijateljski odnos. Kakav je danas odnos vladajućih i oporbe, trebamo li biti zabrinuti zbog njihova međusobnog odnosa?

- Tijekom niza godina mogli smo s različitih strana čuti izjave političara koje se ne priliče pristojnim građanima, a kamo li članovima Sabora. Uslijed izbornih kampanja razumljive su povećane 'strasti', no ne možemo se oteti dojmu da pretjerana agresivnost u međustranačkoj komunikaciji ukazuje da su naši političari nedovoljno uvjereni demokrati, tj. da bi hipotetski bili spremni nasilno 'ušutkati protivnike'. Također, agresivan rječnik političara može biti pokušaj skrivanja manjka dobrih protuargumenata političkim suparnicima, tj. manjka znanja o materiji o kojoj se povela politička rasprava. U političkoj zajednici svi sudionici političkog procesa, te shodno tome svi koji se natječu za političke funkcije, moraju dijeliti neke minimalne zajedničke, ustavne, vrijednosti. Prema tome, politički suparnik ne može biti neprijatelj, budući da neprijatelj može biti samo onaj koji ugrožava ustavni poredak. Svaki drugi stav koji ne ugrožava političku zajednicu, legitiman je i može jedino biti tretiran kao stav političkog suparnika, ali ne i neprijatelja.

Je li se naša javnost prebrzo pomirila s činjenicom da u Vladi sjedi i dalje političar koji je proglašen krivim za pogibiju dvoje ljudi u prometnoj nesreći, kada je poznato da u zapadnim demokracijama političari odlaze s vlasti i nakon puno bezazlenijih afera? Kakvu poruku time šalje vladajuća koalicija javnosti?