Treba li se Hrvatska ugledati na Latviju?
(Novi list)
VLADA KREŠE, GRA
Zagovornici stroge štednje našli su novu zvijezdu vodilju koju bi Hrvatska navodno trebala slijediti ako se želi izvući iz krize. To je Latvija (Letonija), koja je provela najstrože mjere štednje u svijetu. Neki zapadni mediji u posljednje vrijeme ističu tu baltičku državu kao najsvjetliji primjer koji pokazuje da politika kresanja proračuna, plaća i masovnog otpuštanja zaposlenih daje odlične ekonomske rezultate.
Primjerice, Grčka je mjere štednje provodila nedovoljno, sporo i zakašnjelo, pa se na europskoj ljestvici oporavka nalazi na dnu, s lanjskim padom BDP-a od oko 6 posto. S druge strane, Latvija se odvojila od ostatka Europe i lani zabilježila primjeran rast od 4,3 posto, iako je isprva bila pogođena krizom još teže nego Grčka. Rješenje zagonetke, prema Aslundu, leži u tome što je vlada u Rigi provela snažnu proračunsku štednju, otpustila 30 posto državnih službenika, a plaće im smanjila za 25 posto, što je potaknulo konkurentnost gospodarstva i njegov oporavak, pa Latvija vraća povjerenje stranih kreditora.
– Usporedba Grčke i Latvije jasno pokazuje da se odlučnim reformama može vratiti povjerenje tržišta, a zemlja se može okrenuti rastu, zaključili su na temelju tih podataka Škreb i Jović. Znakovito jest da je baltičke države, kao uzor Hrvatskoj, nedavno spominjao i Mirando Mrsić, ministar rada i mirovinskog sustava, zaboravljajući vjerojatno da medalja ima i svoje naličje.
RECESIJA SE PRETVARA U EKONOMSKU DEPRESIJU
Stroga proračunska štednja, smatra Dubravko Radošević, nekadašnji ekonomski savjetnik predsjednika Republike, vodi u višu nezaposlenost koja za sobom povlači još viši deficit i još strožu štednju. Rezultat je svega, kaže, gubitak ekonomske ravnoteže, pri čemu se recesija pretvara u dugotrajnu ekonomsku depresiju. Sve to produbljava i nedjednakosti.
– Stroga štednja je ekonomska doktrina i politička ideologija koja opravdava socijalne nepravde. Radikalna proračunska prilagodba dovodi do velike preraspodjele koja služi interesima manjine, bankarske industrije, smatra Radošević. Politički akteri trebali se preusmjeriti na stvaranje radnih mjesta i na rast, jer je »nezaposlenost strašan problem, a njezino brzo smanjivanje je imperativ«. Zbog toga, smatra Radošević, vlasti bi trebale prijeći na nekonvencionalnu monetarnu politiku i na kontracikličke proračunske mjere, koje podrazumijevaju proračunske poticaje.
O načinu »ozdravljenja« Latvije otvoreno su progovorili američki ekonomisti Jeffrey Sommers i Michael Hudson, koji su svojedobno bili savjetnici vlade u Rigi, ali joj nisu preporučili drastičnu štednju, a nisu bili ni uslišani. U londonskom Financial Timesu, a potom na svojim blogovima, Sommers i Hudson su upozorili da je priča o uspjehu Latvije zapravo »Potemkinovo selo« koje su oblikovali neoliberalni lobisti poput Andersa Aslunda, za potrebe uvjeravanja novinara i političara koji o Latviji malo znaju.
– Kao uspjeh označava se to što je Latvija sada doživjela rast, nakon što je od 2008. do 2010. godine njezin BDP potonuo 25 posto, upozoravaju Sommers i Hudson. Nakon tolikog srozavanja gospodarstva, rekordnog u svijetu, bilo je neizbježno da ekonomija malo odskoči, iako će joj trebati možda jedno desetljeće da se vrati na razinu prije krize. Nezaposlenost je s 20 posto pala na 15 posto, i to zato što je 10 posto stanovništva nakon 2004., kad je Latvija ušla u EU, napustilo zemlju. Iseljavanje mladih i obrazovanih se ubrzava, pa je nedavno u glavnoj zračnoj luci u zemlji osvanuo transparent – »Pogasite svjetla: Posljednji student je ušao na aerodrom!«
Američki ekonomisti tvrde da su latvijske vlasti na početku krize mogle birati. Mogle su devalvirati nacionalnu valutu i tako djelomice povećati konkurentnost gospodarstva te ublažiti potrebu štednje. Taj su put izabrale Češka i Poljska, pri čemu je Češka jako ublažila krizu i nezaposlenost, a Poljska je jedina u Europi izbjegla recesiju. No, latvijska je valuta čvrsto vezana uz euro, jer država želi ući u eurozonu, pa su se vlasti opredijelile za postizanje konkurentnosti isključivo putem »interne devalvacije«, što je najteži i socijalno najdramatičniji put.
Isključivoj politici stroge štednje, koja se dokazuje štetnom u članicama EU, pa i u Hrvatskoj, protivi se i Dubravko Radošević, nekadašnji ekonomski savjetnik predsjednika Republike.
– Politika smanjivanja deficita, u uvjetima pada BDP-a, imat će negativne posljedice u kraćem i duljem roku, a može pogoršati čak i problem kreditne vjerodostojnosti zemlje. Radikalne mjere štednje su samoporažavajuće. Posljedice radikalne proračunske redukcije jesu niži rast i viša nezaposlenost, koja problem proračunskog deficita čini još i gorim, napisao je Radošević u članku »Proračunska politika u krizi: preispitivanje stroge štednje«, objavljenome potkraj prošle godine u časopisu zagrebačkog Ekonomskog fakulteta.
Nobelovac Paul Krugman je prije dva tjedna uočio da zagovornici stroge štednje u svijetu »grčevito pokušavaju naći primjer neke zemlje, u kojoj je ta politika uspjela«, ali to im nikako ne polazi za rukom.