Svaki privatni operater tri puta je sposobniji upravljač od ministara u hrvatskoj Vladi

Hrvatska Vlada je, u nedostatku najavljenih investicija, odlučna krenuti u novi krug rasprodaje nacionalnog blaga pod izlikom da treba zarađivati na državnoj imovini. Na dnevnom redu su autoceste kako je ovog vikenda potvrdio prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić, pravdajući tu odluku tvrdnjom kako je država ‘čak tri puta neuspješniji, neracionalniji upravljač od privatnih operatera'.

Začudo, prvi potpredsjednik Vlade u ovom je slučaju, sasvim u pravu. Najveći problem Hrvatske upravo je u onima koji upravljaju državom, u onima koji ne znaju izvući profit iz nacionalnih projekata i poduzeća, osim da ih prodaju u bescjenje. Jer, zašto bi privatni operater bio bolji uspješniji i racionalniji upravljač od sposobnog ministra u vladi?

Nadalje, država može biti loš gospodar, ali to nije i ne mora biti pravilo za sve države. Primjerice, Jugoslavija je bila loš gospodar, i znamo kako je završila. Grčka je najnoviji primjer lošeg vođenja države i danas je prisiljena rasprodavati imovinu kako bi izbjegla bankrot. S druge strane, Njemačka, je primjer uspješne države koja ne rasprodaje nacionalna bogatstva. Island je također primjer kako se brigom za nacionalne interese i interese njenih građana, može izaći iz krize i bez rasprodaje državne imovine.

Kakva je to zarada ako prodaš nešto što donosi prihod?

Hrvatska, kažu ekonomisti, još nije u poziciji Grčke, ali, kako vidimo, probleme je već počela rješavati kao spomenuta posrnula južna članica EU-a. Bez obzira koliko ministri u Vladi uvjeravali građane kako je riječ o opravdanim mjerama punjenja proračuna, hrvatska javnost s pravom sumnja da je davanje autocesta u koncesiju jedino i najbolje rješenje. Zar nisu dovoljno upozorenje aktualna istraga o privatizaciji Ine i to što se posipamo pepelom zbog prodaje telekoma. Da su te tvrtke danas u hrvatskim rukama, danas zasigurno ne bismo bili u tolikim problemima. U trenutcima kada su te nacionalne tvrtke prodavane, također se baratalo argumentima kako je riječ o dobroj zaradi i dobrom poslu za državu. Ali, kakva je to zarada ako prodaš nešto što sigurno donosi kakav takav prihod, a novac od prodaje potrošiš za ratu kredita? Čime će se platiti sljedeća rata? Jer što su tri milijarde eura, koje će Hrvatska dobiti od davanja autocesta u koncesiju, prema iznosu od oko 47 milijardi eura, koliko iznosi bruto inozemni dug Hrvatske.

Možemo se složiti s premijerom kako državnu imovinu treba staviti u punu ekonomsku funkciju i na njoj zarađivati, no pitanje je tko će i kako će se to provesti. Činjenica je da bismo takav plan lakše prihvatili kada bi ga provodili stručnjaci i ljudi s pozitivnim rezultatima u realnom sektoru. Nažalost, uz današnje 'eksperte' u Vladi, ne treba biti veliki ekonomski stručnjak da se vidi kako je korist od davanja autocesta u koncesiju i prodaja nacionalnih brandova poput Croatia Osiguranja i Hrvatske poštanske banke samo kratkoročna politika kojom će se podmiriti dugovi u sljedećih nekoliko godina, a da pritom ni zadržavanje sadašnjeg rejtinga, kojem je, čini se, sve podređeno, nije zajamčeno.

Vladina obećanja su samo još jedno bacanje prašine u oči