Strancima autoceste, Hrvatima kočijaške staze

Prema pokazateljima relevantnih istraživanja europskih statističkih zavoda Hrvatska je uz Albaniju pri samom vrhu europskih država sa brojem smrtno stradalih osoba u prometnim nesrećama u odnosu na broj stanovnika. Tužna je to i porazna statistika, poraznija samom činjenicom što smo u proteklom desetljeću uložili milijarde kuna u cestovnu infrastrukturu. Projekt gradnje autocesta u Hrvatskoj projekt je Račanove koalicijske vlade i tadašnjeg ministra Radimira Čačića. Kao što je gromoglasno najavljivan tako je i snažno krenuo u realizaciju. Cijela Hrvatska slavila je stoljetni prometni san svih Hrvata, povezivanje juga i sjevera Hrvatske. Čačićev ambiciozni projekt izdašno su pratili i međunarodni financijaši. Dolaskom Sanaderove vlade samo se, kako je on to volio reći, prebacilo u petu brzinu. Ubrzani su radovi, autocesta je konačno došla i do Splita, a strane banke su nastavile financirati hrvatsko građevinsko čudo. U kratkom vremenu RH je povezana s gotovo tisuću kilometara najsuvremenijih prometnica. Od prioritetnih pravaca ostaje dovršiti autocestu do Dubrovnika, što sve više postaje političko, a manje prometno i financijsko pitanje.

Nakon grandiozne gradnje Hrvatima su ostale izvrsne prometnice, ali i krediti te preskupa cestarina. Nije tajna da je vožnja autocestom za većinu građana, dodatno uzdrmanih teškom gospodarskom krizom, pravi luksuz. Podvig vožnje autocestom od Splita do Zagreba uz cijenu goriva iziskuje pravi rebalans budžeta za većinu domaćinstava. Sličan rebalans namjeravaju napraviti i u vladi. Naime, gospodarski stratezi su procijenili kako Hrvatska u narednim godinama nema dovoljno novca za povrat kredita uzetih za izgradnju autocesta i konsolidiranje stanja u HAC-u. Stoga su odlučili autoceste predati stranim koncesionarima. Prema procjenama prometnih stručnjaka, dobivenim praćenjem intenziteta prometa na hrvatskim autocestama,

povrat uloženog u pojedine dionice autocesta može se očekivati nakon 15 godina. Jednostavnom računicom dolazimo do činjenice kako će dionice građene 2000. biti isplaćene već za par godina, a prihod od cestarine na tim dionicama slijevati će se u državni proračun, odnosno na račun HAC-a, kao čisti prihod. Umjesto ulaganja vlastitih napora u konsolidaciju sustava HAC-a Milanovićeva vlada nudi izručenje autocesta stranim koncesionarima. Hrvati će tako dva puta otplaćivati svaki kilometar svojih cesta. Gotovo su vraćeni krediti stranim bankama uzeti za izgradnju, a sada ćemo tridesetak godina puniti džepove stranim koncesionarima. Pored toga malo je vjerojatno kako će cestarina ostati na razini današnje, u svijetu biznisa brzi profit je zlatno pravilo pa se, prođe li naum vlade, možemo pripremiti na znatno veće cijene cestarina.

Jedna lijeva vlada otvorila je put stranim financijerima kako bi zaradili na hrvatskim autocestama, a druga im danas te iste ceste nudi u korištenje na tridesetak godina. A što ostaje malom, opljačkanom, siromašnom i gladnom Hrvatu? Ostaje mu koristiti ceste koje su uglavnom projektirane i građene u 19. stoljeću, bila to Napoleonova cesta, Luizijana ili Terezijana. U taj dio cestovne infrastrukture malo je ili nimalo ulagano. Interesantno, jer najveći broj vozača, zbog preskupih cestarina, koristi upravo stare državne i županijske prometnice. Međutim, one su građene za kočije, a na cestama su danas limene kočije sa stotinama konjskih

snaga. Treba li se onda čuditi stotinama prometnih nesreća sa smrtnim posljedicama proteklih godina. Zbog rapidnog pada standarda uskoro bi mogli biti u situaciji da se autocestama voze samo bogati stranci dok će Hrvatima ostati kočijaške staze. Već smo se jednom u povijesti suočili sa situacijom da nam tuđinci mijenjaju natpise na željezničkim postajama, zbog tog poteza izbio je opći ustanak u brojnim hrvatskim selima uz trasu željeznice. Budući koncesionar autocesta u Hrvatskoj ne treba se plašiti tog scenarija, odmah nakon preuzimanja autocesta može skinuti hrvatske natpise. Nitko se neće pobuniti, štoviše nitko i neće znati da su uklonjeni, jer Hrvata neće biti na autocestama.

 

 

Izvor: Makarska danas

Tekst: Željko Primorac

Foto: JL

Objavljeno: 24. 10. 2012.