SDP se ne bori protiv korupcije
(Objektiv)
Za razliku od „njihovih", „naši" su, navodno, imuni od korupcije
Velik problem, što će ga Hrvatskoj stvoriti ova administracija, proizlazi iz činjenica da su premijer i neki od njegovih ključnih suradnika uvjereni kako u korupcija u nas nije institucionalni problem, nego da je ona problem samo kad je na vlasti HDZ. Za razliku od „njihovih", „naši" su, navodno, imuni od korupcije. Sličan je odnos i prema načelu vladavine prava. Vrlo je problematična činjenica da je Hrvatska, od završetka pregovora o pristupanju Europskoj uniji prije dvije godine, krajem lipnja 2011, pa da danas ozbiljno regredirala u ostvarivanju načela vladavine prava, i to unatoč tome što je u razdoblju od potpisivanja pristupnog ugovora bila pod monitoringom Europske komisije.
Prvi veliki korak unatrag učinjen je ukidanjem ovlasti Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa, koje je prema Zakonu, što je bio uvjet za ispunjavanje jednog od mjerila za zatvaranje poglavlja o pravosuđu i temeljnim pravima, trebalo imati pravo nadzora nad svim transakcijama i bankovnim računima državnih funkcionara te mogućnost pravo da ih u slučaju, ako u njihovoj imovini ili transakcijama uoči rizik od korupcije, pozove na podnošenje ostavke. Ključne ovlasti neovisnog tijela, koje je trebalo sprečavati korupciju na najvišim razinama, ukinute su odlukom Ustavnog suda, jer su, navodno, ograničavale pravo na privatnost onih koji su dobrovoljno odlučili obnašati javne službe. Reduciranjem ovlasti Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa prestalo je biti relevantno neovisno tijelo koje može spriječiti korupciju na najvišim razinama i postalo tek evidentičarom funkcionarskih imovinskih kartica.
Budući da u društvima, kakvo je hrvatsko, Državo odvjetništvo, kao Vladina agencija za provođenje zakona, niti njegova specijalizirana tijela ne mogu uspješno provoditi istrage protiv političara dok su još na dužnosti, nego imaju institucionalnu snagu samo suočiti se s onima koji su izgubili politički utjecaj, a mediji i civilno društvo suviše su slabi da bi mogli igrati ulogu petog stupa vlasti – funkciju kontrolne vlasti, jasno je da je Hrvatska, unatoč reformama provedenima radi pristupanja Europskoj uniji, ostala bez institucije koja bi bila sposobna suočiti se s korupcijom na najvišim razinama.
Isti, balkanski odnos prema načelu vladavine prava aktualna je administracija iskazala i u odnosu prema institutu europskoga uhidbenog naloga i pokušaju ograničavanja suradnje sa zemljama članicama u međunarodnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima. Promjena zakona, čije je usvajanje bila pristupna obveza Hrvatske, nakon što se „provukla" u ratifikaciji pristupnog ugovora u Njemačkoj, tipično je balkansko izigravanje načela vladavine prava. Posve je nebitno je li promjena zakona dizajnirana zato da bi od progona zaštitila izvjesnog Perkovića, visokopozicioniranog operativca bivših jugoslavenskih tajnih službi, kao što se „čini" većem dijelu javnosti, ili zato da bi od progona unutar EU zaštitila hrvatske branitelje, kako to tvrdi predsjednik Vlade.
Europska unija integracija je koja se zasniva na trima temeljima: vladavini prava, slobodi poduzetništva i ravnomjernom i održivom društvenom razvoju. Ograničavanje suradnje, odnosno ispunjavanja obveza u stvari koja se tiče vladavine prava govori da onaj koji zastupa ideju takva ograničavanja suradnje zapravo ne prihvaća temelje na kojima je Europska unija zasnovana. Nije moguće poistovjetiti odbijanje suradnje u kaznenim stvarima protiv hrvatskih branitelja, kad Srbija traži istrage na osnovu dokumenata jugo-vojnog kvazipravosuđa, i suradnju sa zemljama Unije koje su zemlje vladavine prava. Ako netko misli da Europska unija i njene članice nisu područje najviše razine zaštite temeljnih prava građana, onda to treba otvoreno reći i založiti se za to da Hrvatska odustane od članstva u Uniji.
Vjerojatno je da će pokušaj izigravanja načela vladavine prava i suradnje s članicama Unije biti kratkog daha. Komesarka Viviane Reding već je upozorila da su pravo na izbjegavanje retroaktivne primjene europskog uhidbenog naloga imale samo zemlje koje su 2002. bile članice Unije, a da za nove članice taj izuzetak ne vrijedi. Političko nezadovoljstvo Njemačke, koja bi se ovim manevrom hrvatske vlade mogla osjetiti izigranom, Hrvatsku će očito sustići, upravo kao što će je pogoditi i nezadovoljstvo najveće frakcije u Europskom parlamentu – Europske pučke stranke, koja lustraciju u postkomunističkim zemljama i suočavanje s povijesnim posljedicama totalitarnog poretka u novim demokracijama smatra jednim od svojih političkih prioriteta, a jasno je da će se ovaj manevar tumačiti kao pokušaj aktualne vlade da spriječi takvu lustraciju u Hrvatskoj.
Koncept, kako je hrvatski nacionalni interes da država sama riješi tamne strane svoje prošlosti, kao što to tvrdi premijer, bio bi uvjerljiv kad bi hrvatsko tužiteljstvo vodio i jedan postupak protiv onih koji su u prošlim režimima, dakle, i u autoritarnom socijalističkom poretku i u vrijeme Tuđmanova autoritarnog poretka, sustavno kršili temeljna ljudska prava, ali to se ne događa. Hrvatska je imala vremena preuzeti vođenje postupka protiv Perkovića u vrijeme dok njegovo izručenje Njemačkoj nije bilo moguće, i tada bi njemačko pravosuđe sasvim sigurno Hrvatskoj predalo dokaze što ih je prikupilo protiv optuženoga. Sada je za „samoinicijativnost" kasno.
Ne bi bilo dobro da se Hrvatska na početku svog članstva u Uniji suoči s europskim kaznama za ovakvu balkansku politiku. One su drastične: Europska komisija zemlju članicu prijavi Sudu europskih zajednica, a ako nakon toga zemlja ne ukloni nesklad svoga zakonodavstva s preuzetim europskim obvezama, razrezuje se kazna za svaki dan kašnjenja usklađenosti zakonodavstva. Osim toga, vrlo je lako završiti i u bruxelleskoj političkoj izolaciji- tada programi prešutno kažnjene zemlje jednostavno ne prolaze, a ona ne može dobiti potporu za ostvarivanje niti jednoga svog interesa.