Savjetnici za dužničko ropstvo

Kada opravdava monetizaciju autocesta, ministar Siniša Hajdaš Dončić kaže kako su njezini najvažniji ciljevi, pored ostvarivanja prihoda i smanjenja javnog duga, povećavanje efikasnosti u upravljanju i održavanju autocesta. Ako je to točno – a po svemu sudeći jest – ministar bi odmah trebao odstupiti jer time priznaje da nije dovoljno efikasan u upravljanju javnim resursima koji su mu povjereni na upravljanje.

Naravno, stvar s monetizacijom puno je složenija. Hrvatska je, kao po dobro smišljenom scenariju, zašla u slijepu ulicu. U sljedećih nekoliko godina, naime, inozemnim kreditorima moramo vratiti dvije milijarde eura kredita podignutih za izgradnju autocesta, a riječ je o svoti koju nije moguće namaknuti ubiranjem cestarine i trošarine od 60 lipa po litri goriva. Da stvar bude gora, najveći dio tog duga otpada na tri kratkoročna kredita koji su podizani 2008. i 2009. godine – 70 milijuna eura kod ZABA-e i po 100 milijuna eura kod Hypo banke i JP Morgana – a sva tri na naplatu dolaze odjednom, ove ili sljedeće godine.

Riječ je o kreditima koji su podizani u vrijeme kada je već izbila kriza, i kada je bilo posve jasno kako će kreditni balon i kod nas eksplodirati. Oni koji su potpisivali takve ugovore – u vrijeme mandata premijera Sanadera i njegova poslušnika Božidara Kalmete – znali su da kredite nećemo imati odakle vratiti.

Ili je možda stvar upravo u tome. Hrvatska je voljom svojih elita, koje neki analitičari stoga s pravom nazivaju kompradorskima, namjerno odvedena u dužničko ropstvo. Cestarinama Hrvatska godišnje uprihoduje manje od dvije milijarde kuna, a dobit je puno manja od tog iznosa. A tada je »monetizacija« autocesta – uz blagoslov Svjetske banke, MMF-a i financijskih institucija – doista jedini logičan izlaz, iako je zapravo riječ o prisilnom poslu iz kojeg će Hrvatska i njezini građani u svakom slučaju izaći kao gubitnici. Planiranim prihodom od oko tri milijarde eura nećemo vratiti ni sve dugove što ih imamo zbog izgradnje autocesta; samo dionica Zagreb-Split koštala nas je više od tri milijarde eura.

Kada sve to uzmemo u obzir jasno je kako je onaj tko je preuzimao takve financijske obveze odradio »prljavi« posao u interesu međunarodnog financijskog kapitala. Uz pomoć »domaćih izdajnika« međunarodni financijski kapital najprije nas je zadužio preko naših mogućnosti, da bi se sada došao naplatiti. Po istoj matrici kao i u drugim prezaduženim zemaljama Europe. I Grci ne mogu otplaćivati svoje dugove, pa je upravo u tijeku jedna od najvećih rasprodaja javnog bogatstva jedne zemlje u povijesti, u kojoj je moguće za razmjerno male novce steći ogromna prirodna i kulturna i druga bogatstva. Pri čemu uvijek valja imati na umu – što naši »neovisni« ekonomski analitičari u pravilu tendenciozno zaboravljaju – da nisu Grci sami sebi dodjeljivali goleme kredite, nego su ih dobivali od međunarodnih financijskih institucija, koje su im pritom i pomagale krivotvoriti financijske bilance.