Samo je kriza morala hrvatskih političara veća od naše gospodarske krize
(PolitikaPlus)
ISPOD POVRŠINE
Ivan Vrdoljak nam je zapravo poručio da je izgubljena budućnost djeteta koje je danas rođeno.
U situaciji u kojoj je upitno može li država izdržati još 20 dana prije potpunog raspada socijalnog sustava, što potvrđuju i redovne, a sve češće pozajmice ministra Linića koje su došle na mjesečni ritam, njegov kolega Vrdoljak kaže da ćemo biti u ozbiljnim problemima ako iz krize ne izađemo za 20 godina. Ne bi bilo ništa čudno što je ministar gospodarstva tim riječima opisao dubinu krize u kojoj se nalazimo kad ne bi bilo svih onih silnih obećanja o izlasku iz krize već slijedeće tromjesečje, a koja slušamo posljednje dvije godine.
Vrdoljak nam je zapravo neizravno poručio da je izgubljena budućnost djeteta koje je danas rođeno.
Ako smo u početku i mogli prihvaćati priču o naslijeđenim problemima, sad se moramo pitati kolika je sposobnost ministara koji za dvije godine nisu mogli detektirati stanje u kojem se nalazi gospodarstvo i osmisliti rješenja. Reći da ćemo „svi biti gubitnici ako za 20 godina ova zemlja ne doživi rast“ znači priznati da nema rješenja i da se neke stvari moraju dogoditi same po sebi.
To stalno „ako“ koje u baš svakoj prilici ponavljaju hrvatski ministri zvoni istinu kao što ono manje zvono na seoskoj crkvi jednolično i tužno breca kad ispraćaju mrtvaca. Udarajući u samo jednu stranu zvona, klepka tako odašilje poruku da se ugasio život.
Baš tako i to Vrdoljakovo „ako“ ili Grčićevo „nadam se“ tužno odzvanjaju porukom da smo s takvim ministrima izgubili svaku nadu. Kao što se zvuk onog pogrebnog zvona polako rastapa u beskraju, tako nestaju i sve naše nade da nas ovi ljudi mogu izvesti iz krize. Problemi postaju sve veći. Broj socijalno ugroženih građana je sve veći. Nelikvidnost gospodarstva raste, a naši ministri nagađaju, a sad već i pomiču rok u kojem prognoziraju izlazak iz krize. Vrdoljak nam je zapravo neizravno poručio da je izgubljena budućnost djeteta koje je danas rođeno. Pa ipak, da bi on i njegovo društvo u Vladi koje međusobno sve rjeđe i sve teže ili uoće ne komuniciraju, mogli primati svoje enormno visoke plaće i naknade za rad u raznim upravnim odborima, ministar Linić nas sve češće zadužuje i to u sve većim iznosima.
Baš kao što su Grčić i Vrdoljak na početku mandata ove Vlade izjavljivali da pod njihovim genijalnim vodstvom u idućem tromjesečju izlazimo iz krize, besramno tu priču ponavljajući svako slijedeće tromjesečje, a bez objašnjenja zašto prolongiraju rokove svojih obećanja, isto tako je i ministar Linić prije dvije godine lupio šakom o stol i rekao da nema više zaduživanja osim za investicije koje će stvoriti novu vrijednost. Tada očito nije imao na umu kolika će biti vrijednost oproštenih poreznih dugova njegovim prijateljima i partijskim donatorima. Nije niti znao koliko je svojih članova u državnu upravu u stanju zaposliti koalicijski HNS. A nije ni SDP mogao ostati bez odgovora na takav izazov.
Nedavno objavljene statistike Hrvatske narodne banke kažu da je naše zaduženje zadnjeg dana prošle godine iznosilo 67 posto vrijednosti onoga što se uglavnom kroz usluge i trgovinu još nekako stvara u ovoj državi na godišnjoj razini. Prognozirao sam za čak 2 posto manje, što nije malo. Zbog tolikog postotka povećanja javnog zaduženja u mnogim državama padaju Vlade. Pa ipak, to Linića nije zaustavilo u novim zaduživanjima.
Kad sam sredinom prosinca napisao tekst u kojem sam prognozirao da će javni dug premašiti 65 posto BDP-a nasuprot službeno najavljivanih 60 ili maksimalno 62 posto, većina režimskih medija je reagirala silnim nastupima ministra Linića i kolega mu ministara, uz ponešto nemuštih komentara kolega novinara kojima i nisu previše jasni ekonomski pojmovi, optužujući da neki šire bezrazložnu paniku. Bilo je i uglednih sveučilišnih profesora s nemalnim političkim ambicijama koji su tvrdili da javni dug zadnjeg dana prosinca neće dosegnuti 62 posto BDP-a. Moram priznati da su bili u pravu. Nisam dobro prognozirao kad sam napisao da će sve Linićeve, što javne, a što tajne pozajmice zaduženost države dovesti na alarmantnu razinu od - čak 65 posto BDP-a.
Nedavno objavljene statistike Hrvatske narodne banke kažu da je naše zaduženje zadnjeg dana prošle godine iznosilo 67 posto vrijednosti onoga što se uglavnom kroz usluge i trgovinu još nekako stvara u ovoj državi na godišnjoj razini. Prognozirao sam za čak 2 posto manje, što nije malo. Zbog tolikog postotka povećanja javnog zaduženja u mnogim državama padaju Vlade. Pa ipak, to Linića nije zaustavilo u novim zaduživanjima. Ovih dana je država izdala trezorske zapise u visini koja se opisuje u milijardama kuna. Doduše, rok povrata je 182 dana, što znači još u ovoj godini, pa to neće povećati zaduženje na godišnjoj razini, ali govori o stanju državne blagajne u kojoj je propuh.
Kad čujemo da zadnjih dana ministri u javnosti napadaju jedan drugog i da međusobno uopće ne razgovaraju, kad vidimo da očito nemaju baš nikakav plan i nikakva rješenja za izlazak iz krize, kad znademo da zbog njihove nesposobnosti nismo povukli ni sva sredstva od EU koja smo mogli, kad je jasno da će se to isto dogoditi i u ovoj godini, ne trebamo se pitati kakvi su to političari koji nakon svega ne žele podnijeti ostavke i posao prepustiti boljima i sposobnijima. To uopće nije pitanje. Pravo pitanje jest – kakvi su to ljudi? Imaju li oni makar mrvu morala? Vide li Milanović i ekipa jad, bijesu i pustoš koju su napravili i kakav je to moral kad se toga nimalo ne srame? E, to je pravo pitanje!
Imat ćemo priliku za popravni. U razmaku od godinu i pol tri puta ćemo na izbore. Valja nam se dobro zamisliti i odlučiti hoćemo li ovoj ekipi dati podršku gurajući njihove kolege u Europski parlament. Još važnije će biti izaći na predsjedničke izbore i odlučiti hoćemo li dati podršku čovjeku koji ne smatra da je nekim svojim potezom trebao upozoriti nesposobne ministre da narodu nije dobro i da im ne valja posao. Treba li nam još jednom predsjednik države koji se pravi da ne vidi i ne čuje koliko je nezaposlenih, koliko je gladnih, da je potpuno uništen sustav zdravstva, da već godinama na sveučilištima nema znanstvenih novaka, da deseci tisuća mladih obrazovanih ljudi napuštaju Hrvatsku...
Ako idemo raditi rezime onoga što su Milanović i njegova nesložna ekipa napravili nakon malo više od pola mandata, onda možemo reći da su odgovorni za uništavanje socijalne komponente društva. Eksperimentiranje u zdravstvu koje je dovelo do produljenja rokova na listama čekanja za operacije, čak i u slučajevim kad dani, a ne tjedni i mjeseci mogu odlučivati o životu i smrti, tipičan je primjer neodgovornosti prema građanima. Inzistiranje ministra obrazovanja da se zbog ideološkog inata tiskaju novi udžbenci čime će sirotinji onemogućiti već tradicionalnu razmjenu udžbenika, odnosno kupovinu višestruko jeftinijih rabljenih, samo potvrđuje socijalnu neosjetljivost aktualnih vlastodržaca. Neću sad nagađati je li toj odluci kumovala i činjenica što su izdavači i tiskare pozdravili ovu odluku. Zatiranje svih radničkih prava i nesmiljeno uništavanje svakog socijalnog dijaloga uz otvoreni prezir prema kolektivnim ugovorima samo je otkrilo pravo socijalno lice ove Vlade. I zbog svega toga možemo mirne savjesti reći - krivi su. Sve to oni jesu napravili i to nitko ne može osporiti.
Ako pogledamo stanje u gospodarstvu i mjere za oporavak, tada moram stati u obranu ove Vlade. Oni nisu krivi. Naime, po svakoj zdravoj logici nitko ne može biti kriv za nešto što nije učinio. A ministri ove Vlade nisu učinili ništa da bi pokrenuli gospodarstvo, da bi državu izveli iz krize. Vrdoljak i Grčić nisu krivi zato što su nesposobni. Krivi smo mi sami što ih trpimo.
Još važnije će biti izaći na predsjedničke izbore i odlučiti hoćemo li dati podršku čovjeku koji ne smatra da je nekim svojim potezom trebao upozoriti nesposobne ministre da narodu nije dobro i da im ne valja posao. Treba li nam još jednom predsjednik države koji se pravi da ne vidi i ne čuje koliko je nezaposlenih, koliko je gladnih, da je potpuno uništen sustav zdravstva, da već godinama na sveučilištima nema znanstvenih novaka, da deseci tisuća mladih obrazovanih ljudi napuštaju Hrvatsku...
A onda ćemo imati priliku izjasniti se jesmo li zaista baš tolike budale pa da još jednu priliku dademo ovakvima koji bi nas u idućih dvadeset godina polako izvlačili iz krize dok naša djeca bježe iz Hrvatske tražeći egzistenciju. Zaboravljamo li tako brzo da se ne možemo sjetiti kako imaju novca za nove limuzine, ali nemaju za zapošljavanje mladih uz onu mizeriju od 1.600 kuna plaće?
Na početku teksta sam postavio pitanje kakvi su oni ljudi. S obzirom na odsutnost svake odgovornosti za ono što su učinili, pa i za ono što su propustili učiniti, možda je bolje upitati se jesu li oni uopće ljudi. Ponašaju se bez imalo emocija poput kakvih androida iz SF filmova tako da je to pitanje uzaludno postavljati.
Pravo je pitanje kakvi smo mi ljudi? Jesmo li u stanju na svakima od predstojećih izbora u godinu i pol dana natjerati ih da duboko zažale zbog ovoga što su nam napravili? E to je pitanje svih pitanja.