Predsjednik Ivo Josipović protiv interesa prevarenih štediša Ljubljanske banke

Europski je sud za ljudska prava u Strasbourgu donio presudu u kojoj uz ostalo stoji: ''Republika Slovenija je odgovorna za povrat stare devizne štednje štedišama podružnica Ljubljanske banke izvan Republike Slovenije''. Dakle, presuda koja u potpunosti ide u korist tridesetak tisuća prevarenih hrvatskih štediša Ljubljanske banke. Međutim, tada se događa jedan pomalo Kopernikanski obrat. Ničim izazvan predsjednik Republike Hrvatske Ivo Josipović na tu je odluku Suda reagirao stavom kako treba ignorirati tu, za Hrvatsku povoljnu odluku Suda u Strasbourgu. Jer kako drugačije razumjeti Josipovićevu poruku da se pitanje duga ostavi Vladama Slovenije i Hrvatske? Zašto bi se to pitanje ostavljalo bilo kome da ga rješava ako je Sud donio pravorijek u potpunosti povoljan za hrvatske interese? Ipak, Josipović u nastavku svoje izjave vješto eskivira odgovornost za možebitno protuustavno ili protudržavno djelovanje pa pojašnjava kako je on ''od početka govorio da se pitanje mora riješiti na način koji je pravedan, što znači da se riješi na način koji neće biti preveliko ili nemoguće opterećenje za naše susjede Slovence, ali i s druge strane, da štediše dobiju svoj novac''. Reče naš Predsjednik i ostane živ!

Dakle prva misao šefa naše države jest da se pitanje duga ostavi vladama Slovenije i Hrvatske. Zanimljivo! Zbog čega sada nakon odluke Suda čije presude, koje nisu obvezujuće, ipak ni jedna država ne ignorira Josipović predlaže drugačije rješenje? Ako već ne poštuje hrvatske građane kojima je Ljubljanska banka zamračila ušteđevinu kako to da ne poštuju najvišu pravosudnu instancu slobodoljubive Europe kojoj tako čeznutljivo stremimo? Nepoštivanje odluka europske birokracije baš ne pridonosi hrvatskom putu u EU. Pa nije valjda da je Josipović postao euroskeptik te sada ovakvim izjavama izaziva Europsku komisiju i njihove sustave monitoringa da zabilježe kako šef države Hrvatske smatra odluku Europskog suda za ljudska prava suvišnom i nekompetentnom? Pogotovo ako imamo na umu da u ovih dvadesetak godina samostalnosti slovenska i hrvatska država nisu uspjele riješiti ni jedan međudržavni spor, nego su sve prebacivali na razne arbitraže. Na čemu, stoga, Josipović temelji svoj optimizam kada spor iz riješenog oblika vraća u neriješeni s preporukom da ga riješe oni koji do danas nisu uspjeli riješiti ni jedan spor?

Josipović protiv ''nepravedne'' odluke Suda u Strasbourgu

Potom Josipović naglašava potrebu pravednog rješenja. Opet moramo istaknuti kako je i to zanimljivo gledanje. Što to znači? Ako Josipović naglašava potrebu iznalaženja pravednog rješenja nakon odluke Suda u Strasbourgu znači li to onda da ta odluka nije pravedna? Trebamo li se opet zapitati je li šef naše države sada na kraju mukotrpnog puta integracije u EU iznenada postao euroskeptik? Budući je pravnik s impozantnom praksom u međunarodnom pravu teško možemo pretpostaviti kako mu nešto u ovoj priči nije jasno pa zato lupeta besmislice. Što će na ovo reći sitničavi eurobirokrati iz Europske komisije koji inače rastežu sve moguće i nemoguće argumente kako bi dodatno zakomplicirali hrvatske pristupne pregovore. Kockarskim slengom se to kaže ''kec na desetku'' onima koji nas ne vide rado u EU!

Potom Josipović govori o rješenju koje neće biti preveliko ili nemoguće opterećenje za Slovence. Krasno! Što reći na ovakav pristup prema našim susjedima s kojima već dvadeset godina stalno proširujemo i dopisujemo popis raznih teritorijalnih i materijalnih zahtjeva prema Hrvatskoj ili tek onih običnih političkih inata od maltretiranja naših građana pri prelasku granice, povremenih tranzitskih dadžbina pa do tužakanja i blokiranja na pojedinim diplomatskim razinama i vanjskopolitičkim procesima. Ovdje se Josipović ne deklarira kao euroskeptik, nego kao prikriveni predsjednik Republike Slovenije. Josipović očito nije štediša Ljubljanske banke i zato mu puca prsluk za dva desetljeća gnjeva koje su ti ljudi, njegovi hrvatski podanici i birači proživjeli. Mora da je izvaranim štedišama Ljubljanske banke u Hrvatskoj bilo milo u srcu kada su čuli s koliko sućutnosti i nježnosti njihov Predsjednik brine o državi koja im već dva desetljeća uskraćuje njihovu ušteđevinu. Tko zna, ako nije štediša moda je dioničar?

Politički cinizam hrvatskog predsjednika

I na kraju svoj visperni istup predsjednik Josipović zaključuje Solomonskim rješenjem ''ovce i novce''! Dakle, štedišama novac, a da to ne optereti previše Sloveniju. Gdje li se samo naš predsjednik domislio ovakve konstrukcije koja neće nikoga naljutiti? Sloveniju će povrat duga opteretiti točno onoliko koliko on iznosi sa svim pripadajućim kamatama. Hoće li to biti za njih bezbolno mala je vjerojatnost. Ni kod naših sjevernih susjeda ne cvatu ruže kad je u pitanju gospodarstvo i standard stoga će tih nekoliko stotina milijuna eura sasvim sigurno i te kako osjetiti. U tom se kontekstu Josipovićevo zazivanje bezbolnog vraćanja duga u najmanju ruku može kod Slovenaca razumjeti kao politički cinizam. A cinizam nikad nije bio koristan za izgradnju dobrosusjedskih odnosa.